Za generacije koje su odrastale u Jugoslaviji u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća – složit će se svatko tko se prepozna – Alan Ford nije bio sam strip. Britka socijalna satira, groteskna parodija špijunskog žanra i cinični komentar društvenih boljki zaogrnuta u plašt crnog humora i nadrealizma, crno-bijela slikopisna priča o nesposobnoj, siromašnoj i vječno izrabljivanoj skupini tajnih agenata koji operiraju iz trošne cvjećarnice u New Yorku iz pera talijanskog dvojca Maxa Bunkera i Magnusa, bila je i ostala svojevrsni kulturni dekoder specifičnog ozračja progresivnih ideja, kritičnog humora i umjetničke avangarde kasnosocijalističkog društva, jedinstveni vodič kroz apsurde svakodnevice uokvirene u dvije vinjete po stranici.

Postaviti Alana Forda na kazališne daske, kao što se to odvažio Mario Kovač u Kerempuhu (premijera je bila u petak, 19. rujna), pothvat je koji u startu miriše na jedan od genijalno apsurdnih izuma Grunfa fon Grunta – skalameriju koja, unatoč plemenitoj namjeri, ima sve predispozicije da eksplodira na opće razočaranje prisutnih. Jer prenijeti taj kompleksni svemir na scenu gotovo je nemoguća misija, vjerojatno teža od one u kojoj članovi Grupe TNT pokušavaju preživjeti mjesec s plaćom koju im dodjeljuje Broj 1.

Kako adaptirati kulturni fenomen?

Zašto to kažem? Zato što se taj moment prepoznavanja, taj ulazak u kôd stripa koji mu je i osigurao onakvu popularnost, događao – i događa – na spoju njegovog vizualnog identiteta – jedinstvene kombinacije Magnusova realističnog prikaza s grotesknim i karikaturalnim elementima; crnog humora i socijalne satire scenarija Maxa Bunkera, i specifičnog lingvističkog koda genijalnog prijevoda Nenada Brixyja i njegovog bogatog, baroknog hrvatskog jezika ispunjenog opskurnim kroatizmima i duhovitim adaptacijama. Kako to prenijeti u drugi medij?

Za one koji ne znaju, Alan Ford scenarista Maxa Bunkera (Luciano Secchi) i crtača Magnusa (Roberto Raviola), koji je svjetlo dana ugledao 1969. godine, nastao je kao subverzivni odgovor na tada već potrošeni špijunski žanr: strip u kojem se groteskni humor, nadrealna apsurdnost i cinični komentari društvenih boljki stapaju u satiričnu fresku suvremenog Zapada. Dok je u Italiji ostvario tek umjeren uspjeh, a u Francuskoj, Danskoj i Brazilu doživio potpuni fijasko, u Jugoslaviji – postaje kult. Od prvog pojavljivanja 1972. u izdanju zagrebačkog Vjesnika, Alan Ford bio je jedan od najčitanijih i najprodavanijih stripova u regiji, a s vremenom i simbol generacijskog identiteta koji je na kraju nadživio i samu državu u kojoj je stekao slavu.

Čini se kao nemoguća misija

Dobra kazališna adaptacija Alana Forda morala bi, prije svega, shvatiti da ne adaptira priču, već duh stripa. To ne bi smjela biti puka rekonstrukcija neke poznate epizode, već kazališni ekvivalent Brixyjevog prijevoda: kreativan čin koji poštuje original, ali ga smjelo prevodi u novi medij. Ali kako uhvatiti onu napetu ravnotežu između brutalnosti i nježnosti Magnusova crteža i visokoparnog patosa i uličnog žargona Brixyjeva jezika?

Scenografija ne bi smjela tek ilustrirati cvjećarnicu, nego prizvati njezinu egzistencijalnu bijedu – vlagu, trulež i miris propasti – dok bi glumci morali nadmašiti puko karikiranje. Nije dovoljno da Bob Rock na pozornici nosi veliki nos; on mora utjeloviti njegovu frustraciju, eksplozivnost i kronični kompleks manje vrijednosti, koji ga istodobno čini smiješnim i tragičnim.

Predstava bi, ako želi biti vjerna originalu, morala biti politički subverzivna, provokativna i do suza duhovita, secirajući kapitalizam i birokraciju jednako nemilosrdno kao što je to činio strip. Istodobno, trebala bi pronaći scenski jezik za nadrealne izume, zaustavljene kadrove i onomatopejske eksplozije, a pritom izbjeći upadanje u jeftinu farsu. Ukratko, morala bi biti hrabra, inteligentna i duboko svjesna zašto je talijanska parodija špijunskog žanra postala jugoslavenski kulturni totem. Sve manje od toga osuđeno je na sudbinu Grunfove majice s natpisom: "Tko spava, nije budan".

Loše skuhana juha sa svim pravim sastojcima

I, Kovač je sve to upravo tako i shvatio. Ipak, rezultat je predstava koja, iako sjajno vizualno osmišljena i jako dobro glumački izvedena, ostaje poražavajuće anemična – tek šarena juha sa svim pravim sastojcima, ali nekako loše skuhana, dvodimenzionalna, simpatična replika koja ne uspijeva uhvatiti dušu originala. Na prvi pogled, sve su ključne sastavnice enigme Alana Forda prepoznate, ovdje pročitane u toplom estetskom ključu.

Scenografija Davora Praha maštovito transformira vizualne kodove originala u opipljive scenske elemente, pri čemu scenografska "prljavština" nije tek ilustracija crteža nego punokrvna kazališna slika koja gradi atmosferu beznađa i apsurda, ali istodobno otvara prostor komici i groteski. Kostimi Nikoline Miletić dosljedno slijede istu realistično-karikaturalnu stripovsku estetiku, dok maske Marije Bingula tako sjajno stiliziraju fizionomije likova da glumce ponajprije prepoznajete po glasu i stasu (a u slučaju Grunfa, priznajem, do pola sam se predstave pokušavala domisliti tko ga glumi, ponajprije zahvaljujući nevjerojatnim sposobnostima preobrazbe Domagoja Ivankovića).

Ansambl je gotovo besprijekorno odabran: čini se kao da je svaki glumac rođen za svoj papirnati pandan, od frustriranog i iskompleksiranog Boba Rocka (Matija Šekoronja) do uglađenog, lopovskog šarma Sir Olivera (Tarik Filipović). Broj 1 oživljen je u Tomislavu Štrigi kroz živahne glasovne modulacije kao vitalni starac bogate unutarnje dinamike, a Luka Petrušić, pak, daje Alanu Fordu dozu naivnog idealizma, naglašavajući njegovu antijunačku crtu.

Previše oslanjanja na instant-efekt

Borko Perić kao Jeremija naginje sebi svojstvenoj komici, a Hrvoje Kečkeš u ulozi Debelog Šefa gradi farsičnu, gotovo klaunsku pojavu. Filip Detelić u Superhika unosi svoju prepoznatljivu karikaturalnu razigranost, a Ana Maras Harmander i Josip Brakus od Bepe i Policajca grade dva punokrvno komična scenska ekstrema. Pretvarajući Kerempuhov ansambl u žive vinjete stripa, Kovač se, naime, oslanja ponajprije na kombinaciju humorističnog efekta narativnog materijala izvornika i komične gegove.

Legitimna redateljska odluka koja, međutim, u kombinaciji sa sentimentalno izmijenjenim vizualnim idiomom u potpunosti preusmjerava interpretativni ključ – iz subverzivnog u pitomu romantičnu karikaturu. Takav pomak ne bi bio načelno problematičan kada bi izvedbeni rezultat doista pulsirao humorom predloška. Ovdje, nažalost, ta britka vitalnost izostaje. Pripisujem to plitkom i beživotnom dramaturškom kroju (dramaturg je Vid Lež), koji skečeve slaže mehanički, bez osjećaja za unutarnji ritam, što u kombinaciji s Kovačevom razbarušenom gerilskom estetikom nekako otupljuje humornu oštricu dijaloga i odnosa.

Iako je i politička dimenzija, esencijalna za alanfordovsku satiru, prepoznata i osuvremenjena – uvođenjem referenci na suvremenu hrvatsku političku scenu, poput ismijavanja desnog centra (Most), uz ideološko pozicioniranje uz Možemo!, ova produkcija pokušava replicirati onu "subverzivnu" kvalitetu koju je strip imao u Jugoslaviji, koncipirajući se pomalo kao angažirani manifest ljevice – no umjesto anarhične i cinične dekonstrukcije svake moći i ideologije, na kraju dobivamo plakatno, predvidljivo politikantstvo, od one pojednostavljene vrste koja udara na loptu lake konzumacije.

A možda je i to dovoljno?

Na sve to ide i glazba Tomislava Babića, sugestivan amalgam jazz-noira, filmske orkestracije i prizvuka nonšalantnog swinga koji efektno priziva estetiku krimića, kabaretsku zaigranost i melankoličnu ironiju. Na kraju, kompleksna alanfordovska ikonografija koja počiva na spoju brutalnog realizma i nježne karikature ovdje postaje živopisna, neposredna, vesela predstava – nipošto ni nadrealna, ni anarhična ni cinična, već komičnim registrom, izvedbeno-dramaturškim postupcima i idejnim slojem ponajprije sentimentalna, i tek povremeno smiješna.

Bezopasna farsa koja potpuno gubi element ikonoklastije i postaje nostalgični suvenir, teatarski hommage jednom kulturnom mitu koji će širu publiku nasmijati, ali istinske fanove zasigurno razočarati. Mario Kovač napravio je scenski dopadljivu atrakciju, vizualno zavodljivu ali dramaturški nekako umrtvljenu. Za efektnu retro-razglednicu, možda je i to dovoljno.