Na zagrebačkoj sceni osamdesetih, u vremenu u kojem su se novi val i rock isprepletali s urbanim buntom i poetskom introspekcijom, kad se činilo da glazba može mijenjati svijet, spojile su se dvije nevjerojatno imaginativne umjetničke osobnosti: ona Srđana Sachera i ona Darka Rundeka. Rezultat: Haustor, bend koji je bio i ostao više od benda, paradigma vremena utjelovljena u osebujnom spoju rocka, reggaea i world musica, s poetskim tekstovima koji u sebi nose i ironiju i tjeskobu, i političke aluzije i lirsku čežnju.

Nakon što su zajednički iznjedrili sve one divne hitove – od 'Moje prve ljubavi' i 'Radija' do 'Ene' i 'Šejna' – putevi dvojice osebujnih autora razišli su se. Sacher se okrenuo novim projektima, a Rundek je nastavio graditi vlastiti glazbeni i umjetnički univerzum. Što se zapravo dogodilo? Zašto je kreativna dinamika koja je davala toliku energiju postala nepremostiva?

U napetosti između imaginacije i discipline, između slobodarskog Rundeka i strogog Sachera, redatelj Arsen Oremović pronašao je polazište za svoj novi film 'Treći svijet', dokumentarnu meditaciju o bendu koji je obilježio naše prostore, ispričanu kroz svojevrsnu suvremenu revalorizaciju njihova ključnog albuma 'Treći svijet' (1984.), ploču koja je u trenutku izlaska doživljena kao previše hermetična i neshvaćena, a koju se danas prepoznaje kao jedno od ključnih umjetničkih svjedočanstava tog doba, radikalno ispred svoga vremena.

Iskusni novinar, kritičar i autor dokumentaraca, Oremović je svjestan da Haustor nije moguće svesti na biografiju ni na linearnu priču. Zato u 'Trećem svijetu' bira drukčiji put – onaj atmosfere, unutarnjeg jezika i pukotina u kojima nastaje umjetnost. Film je jednako portret benda koliko i meditacija o mašti, kreativnosti i društvu koje se koleba između solidarnosti i individualnog preživljavanja. Nakon svjetske premijere na Sarajevo Film Festivalu, 'Treći svijet' hrvatsku će premijeru imati 28. kolovoza na Vukovar Film Festivalu. Tim povodom s redateljem smo popričali o nasljeđu Haustora, mašti kao gorivu za život, vremenu optimizma i vremenu kontradikcija, bendu, društvu i potrebi da se umjetnost i usudi riskirati.

'Treći svijet' počinje od grada, od kvartova iz kojih dolaze Rundek i Sacher, čime Zagreb postaje aktivan protagonist priče. Što ste željeli reći o gradu kao društvenoj pojavi i njegovoj ulozi u formiranju imaginacije i identiteta? I kakvim ga vidite danas – kao grad koji potiče razlike ili grad koji ih briše?

Zagreb osamdesetih bio je pun kontradikcija, ali i pulsirajuće energije. Bio je sposoban iznjedriti bend koji ima vlastiti izraz, a da nije kopija ničega izvana. Ne mogu reći da to danas nije moguće, ali čini mi se da je današnji Zagreb sve više grad koji razlike briše i zaglađuje – a to je gubitak, jer grad vrijedi upravo po svojim slojevima i pukotinama. Ne želim generalizirati ni biti grub, ali mislim da su migracije prema Zagrebu od devedesetih naovamo išle za tim da se grad svodi na mjeru došljaka, umjesto da su oni željeli prilagodbu njegovom duhu.

Prostor koji dajete Rundekovoj zaigranosti i sklonosti magijskom realizmu otkriva vas kao redatelja koji dobro prepoznaje senzibilitet svojih protagonista. Koliko vam je iskustvo dugogodišnjeg kritičarskog rada pomoglo da film oblikujete 'iznutra', kao produžetak njihove unutarnje logike, a ne tek kao biografsku priču?

Kritika te nauči promatrati između redaka i ispod površine, ali ovdje mi je još važnije bilo životno iskustvo. Rundeka i Sachera nisam gledao kroz anegdote i kronologiju, nego sam pokušao prenijeti njihov unutarnji jezik. Zato film i nije biografija, nego pokušaj da gledatelja uroni u logiku njihova stvaranja i poetiku koja me dotaknula puno prije nego što sam to racionalizirao kao kritičar.

Album 'Treći svijet' bio je previše konceptualan i neshvaćen, a danas ga se čita kao album daleko ispred svoga vremena. Što to govori o odnosu društva i umjetnosti općenito? Je li umjetnost uvijek osuđena na odgodu priznanja?

Ne uvijek, ali često. Publika se prirodno hvata za oblike koje prepoznaje i za brze podražaje. Zato su 'Moja prva ljubav' i 'Radio' odmah prošli jer su imali pop format i jasnu melodiju. Kad se pojavio 'Treći svijet', publika i radijski urednici očekivali su novi hit, neku vrstu nastavka 'Moje prve ljubavi'. Umjesto toga dobili su ploču koja je bila previše složena i neuhvatljiva za tadašnje formate i očekivanja. Danas ga slušamo bez tog tereta i zato se otvara u punoj širini. Umjetnost često traži odmak i čist kontekst da bi se pročitala, a ponekad joj za to treba desetljeće, dva, tri, pet...

U dramaturgiju filma uključene su dvije pjesme snažne simbolike – nova 'Probudim' i stara, ranije odbačena 'Spasil sam se'. Jedna priziva kolektivno buđenje i zajedničku energiju, druga govori o osobnom spašavanju i povlačenju. Jesu li za vas te dvije pjesme postale i metafora društvenih dilema između solidarnosti i individualnog preživljavanja?

Lijepo je da ste to iščitali na taj način jer doista jesam tako i zamislio, ali bez potrebe da to guram pod nos i objašnjavam da bude potpuno jasno. 'Probudim' funkcionira kao mali epitaf društvenoj situaciji u kojoj stalno vrtimo istu priču, ali i kao komentar na unutarnje stanje benda – i dalje vrlo jakog, barem potencijalno. 'Spasil sam se' je duboko intimna pjesma, svojevrsno podvlačenje računa i prepuštanje, kao kad se čovjek pomiri s onim što dolazi i što je veće od njega. Zajedno otvaraju prostor te napetosti između kolektivnog i osobnog, društvenog i privatnog.

U prijašnjim ste filmovima secirali obiteljske i društvene lomove, tranziciju i korupciju. U 'Trećem svijetu' pak posežete za drugačijim pristupom – gotovo igranom dramaturgijom i atmosferom – pa dokumentarac postaje više iskustvo nego informacija. Je li upravo taj pomak – prema meditativnom, fragmentarnom, poetskom – model za budućnost žanra?

Rekao bih da je dokumentarni film kao vrsta već odavno krenuo tim putem. Mene je ovaj film dodatno okrenuo zaigranosti i čistom doživljaju, bez pretjeranog objašnjavanja. Htio sam ispričati ovu priču bez puno biografije i konteksta, a da ipak ostane razumljiva svima – to je bio i moj rizik i moj izbor. Vjerujem da dokumentarac o umjetnicima, ili o ljudima općenito, ne mora biti ni arhiva ni lekcija, nego prostor atmosfere, osjećaja i unutarnjeg svijeta. To je polje koje ću sigurno i dalje razvijati.

Često ističete da vas zanimaju 'pukotine', ono što se skriva ispod fasade. Kada ste radili na ovom filmu, koja vam se pukotina hrvatskog društva najviše otkrila?

Ovdje me manje zanimala društvena pukotina u klasičnom smislu, a više osobna. U likovima i u glazbi vidio sam tragove borbe kako ne otupjeti, kako ostati budan i znati se zadiviti. Ono što mi se pokazalo kao društvena crta jest koliko smo skloni gurati ljude u prosjek, u ono što je lako prepoznatljivo i uklopivo. Mene zanima upravo suprotno – kako se othrvati životu na autopilotu i pronaći čaroliju u onome što izgleda obično. To nije bijeg ni autodestrukcija, nego način da se ostane živ.

Haustor je bio bend koji se nije bojao političkih aluzija i ironije. Danas se rijetko viđa umjetnost koja riskira, a publika često reagira ravnodušno ili pak defanzivno. Mislite li da je problem u umjetnicima ili u društvu koje više ne traži kritičko mišljenje?

Rekao bih da je problem podijeljen. Društvo se zatvorilo, trivijaliziralo i svelo na puko održavanje, a umjetnici, koji često ovise o javnim izvorima prihoda, povukli su se u sigurnije zone. Rizik je uvijek bolan, ali bez njega nema smisla baviti se umjetnošću. Haustor je riskirao i zato ostaje danas jednako aktualan, ako ne i više nego što je bio osamdesetih.

Rundek i Sacher u filmu nose dvije suprotne vizije – imaginativnu i discipliniranu, slobodarsku i kontroliranu. Vidite li u njihovoj dinamici samo bendovsku priču ili i širi simbol društva koje se neprestano koleba između želje za slobodom i straha od njezinih posljedica?

Vidim i jedno i drugo. Njihova dinamika je bendovska, ali i šira – ogledalo društva koje stalno oscilira između kaosa i reda. Upravo u toj napetosti nastaje energija, i to je snaga njihove glazbe, ali i puls filma. Zato ga ne vidim samo kao priču o njima dvojici ili o Haustoru, nego i kao sliku svake suradnje u kojoj različite strane, koliko god oprečne bile, zajedno stvaraju nešto novo.

Bili ste član Programskog vijeća HRT-a. Kad se danas govori o javnom servisu, često se ističe manjak hrabrosti i pasivnost. Ima li HRT još potencijal oblikovati kulturni i društveni prostor?

HRT ima izuzetan potencijal i odgovornost da bude vodeći glas u oblikovanju kulturnog i društvenog prostora. Trenutačno se čini da se servis u velikoj mjeri usmjerava na natjecanje s komercijalnim programima, što je, vjerujem, djelomice opravdan poslovni pristup. Međutim njegova prava snaga i jedinstvena vrijednost leže upravo u onome što komercijalne televizije ne rade: u produkciji i emitiranju visokokvalitetnih dramskih, dokumentarnih i kulturnih sadržaja. Ako se ta uloga još jasnije prepozna i ozbiljno se investira u nju, HRT ne samo da će opravdati svoju svrhu, već će i pretplata postati nesporan dokaz kvalitete koju građani rado podržavaju.

Premijera u Vukovaru ne može biti lišena simbolike – grad koji je postao simbol raspada i traume prvi će u Hrvatskoj ugostiti film o generaciji koja je vjerovala u treće svjetove i drukčije budućnosti. Kako osobno doživljavate tu konstelaciju?

Doživljavam je kao veliku šansu za dijalog s publikom. Vukovar je grad koji je ostao zamrznut u vlastitoj traumi, a meni je važno da 'Treći svijet' tamo otvori prostor za razgovor o mašti, kreativnosti i zajedništvu, a ne samo o podjelama. Ne idem tamo s tezom, nego s filmom koji, osim što govori o odličnom bendu i kreativnom dvojcu, nudi i prostor gledatelju da sam u njemu pronađe svoj 'treći svijet'. Uostalom, film i pokazuje da različitosti, koliko god bile napete, nisu slabost – nego upravo mjesto na kojem nastaju nove vrijednosti. Ali pritom nisam nimalo naivan jer sam svjestan da je to filigranski rad, dok politika i ideologija gruvaju svom artiljerijom i imaju puno veću bazu za širenje od umjetnosti.

Hrvatska se voli zaklinjati u 'europske vrijednosti', a istodobno njeguje konzervativne i revizionističke obrasce. Koliko se ta kontradikcija reflektira na prostor kulture i filma u kojem radite?

Reflektira se na svakom koraku. Službeno se kunemo u razvoj i napredak, a u praksi se vraćamo mitovima i starim matricama, dok politika podilazi najnazadnijim tendencijama. Ali što danas uopće znači 'europsko'? Po pitanju politike nismo puno drukčiji od procesa u razvijenim zemljama – samo radimo verziju istoga 'za siromašne'. Za mene je europski duh uvijek bio više pitanje kulture, integriteta, identiteta i otvorenosti. A tu smo još dublje zaglibili: postali smo zemlja bez kulturne slojevitosti i različitosti, zemlja koja se nudi na tanjuru i podilazi jačima od sebe jer uvijek netko vidi osobni interes u svemu tome. Kultura je tu najosjetljivije ogledalo jer odmah pokaže sve kontradikcije, ali to uglavnom vidimo samo mi koji u njoj radimo, dok drugima gotovo da i nije važno.

Kada pogledate domaću kinematografiju – od financiranja do distribucije – što vam se čini kao njezina najveća slabost, a što kao potencijal koji još uvijek nismo prepoznali? Može li hrvatski film uopće dosegnuti publiku izvan festivalskog kruga?

HAVC-om smo dobili dobar tehnički okvir za podršku kinematografiji, što je veliko postignuće. Međutim pri izboru projekata trebalo bi poticati što maštovitije i hrabrije ideje, a ne one koji idu by the book ili se hvataju za trendovske parole i društvene etikete, a bez stvarnog sadržaja i rezultata. Povijest malih europskih kinematografija – poput rumunjske, grčke, danske, austrijske ili finske – jasno pokazuje da, umjesto proizvodnje privida normalnosti, trebamo igrati na 'sve ili ništa'. Autori poput Lanthimosa, Von Triera, Hanekea ili Kaurismäkija postigli su svjetski uspjeh upravo zbog svog radikalnog i prepoznatljivog stila dok su se bavili univerzalnim temama, a ne zato što su slijedili neku ustaljenu normu o tome kako film 'treba' izgledati. Upravo u tim pomacima leži naša neiskorištena šansa. Hrabrost da podržimo takve projekte jedini je način da izađemo iz samodostatnosti i stvorimo autentičnu kinematografiju s opipljivim značenjem u europskom kontekstu i, što je ključno, kod domaće publike.

Rekli ste da vas je rad na ovom filmu odveo do intimnijeg zaključka – da maštovitost nije bijeg, nego gorivo za život. Kako je taj uvid promijenio vaše viđenje umjetnosti?

Shvatio sam da mašta nije luksuz, nego osnovna životna potreba. Ona je ono što nas drži budnima i živima, bez obzira na to čime se bavimo. Kad sam radio na ovom filmu, bilo mi je jasno da Rundek i Sacher nisu gradili karijeru, nego svjetove – i da upravo u tome leži njihova vrijednost. Mašta nije eskapizam, nego najkonkretniji oblik opstanka: bez nje život postaje samo mehaničko trošenje vlastitog vremena. Taj uvid učvrstio me da idem još dublje u projekte koji se ne daju svesti na formulu jer mislim da je to jedino vrijedno bavljenja umjetnošću.