Možda ste znali, a možda i niste, da u Hrvatskoj postoji cijela mala vojska ljudi koji svaku večer, bez ikakve naknade i bez ikakve institucionalne podrške, pohode pedijatrijske odjele diljem zemlje kako bi bolesnoj djeci čitali priče za laku noć. Znam za to zahvaljujući bliskoj prijateljici koja je već godinama, tiho i predano, dio ove plemenite misije. Gesta naizgled mala, a zapravo ogromna, jer da je lako u našem užurbanom, na sebe i puko preživljavanje orijentiranom životu naći vremena za nekoliko sati nesebičnosti tjedno, to bismo radili svi. Ali ne radimo.

U vremenu podjela, cinizma i utrke za statusom ovaj jednostavan čin – odvojiti svoje vrijeme za drugoga, bez ikakve računice – u središtu je dokumentarnog filma 'Vuk koji je tražio ljubav' novinara i redatelja Tonija Volarića, sirove i snažne priče o volonterkama udruge Smiješak za sve, koje, bez obzira na vlastite obaveze, svake večeri u 19 sati odlaze u bolnicu kako bi bolesnoj djeci darovale priču za laku noć.

'Vuk koji je tražio ljubav' premijeru će imati 29. kolovoza na Vukovar Film Festivalu, kao jedna od dvije važne ovogodišnje festivalske domaće premijere, a tim povodom s redateljem smo popričali o tome što ga je, kao autora više od četrdeset glazbenih dokumentaraca, motiviralo da snimi ovakav – jednostavan i ogoljen – komentar društva koje češće nagrađuje sebičnost i ravnodušnost u okruženju u kojem teško opstaju geste što se ne mogu mjeriti profitom ni statistikom. Zanimljivo je, i pomalo porazno, to da su film koji govori o tihim heroinama čiji je društveni doprinos nemjerljiv poznatim parametrima novca i dobitka institucije redom odbile podržati – snimljen je potpuno bez budžeta. Tim je snažnija poruka kojom završava: '155 volontera, 365 dana u godini, ljudi svaku večer bez naknade, bez potpore države i Grada. A ti?'

Nakon što su institucije odbile podržati vaš projekt, odlučili ste film 'Vuk koji je tražio ljubav' realizirati potpuno bez budžeta i snimili emotivan, društveno važan dokumentarac. Kako ste donijeli odluku da ga, unatoč odbijenicama institucija, snimite 'iz inata'?

Hvala ako mislite da je rezultat našeg rada iz inata društveno važan. Znate, tko zna kakvi su sve projekti odbijeni na tih nekoliko instanci. Razgovarao sam nedavno s jednim od naših najboljih glumaca, a on mi je priznao da se ne sjeća kad je zadnji put bio na audiciji. Molim? Ali PR trend je – biti pozitivan. Pa evo me pozitivnog. Lijepo je znati da će velika većina našim novcem financiranih filmova puniti kina te regrutirati cijelu flotu preprodavača ulaznica. Obitelji hrle u kina, smiju se, tuguju ili pak strahuju s glavnim likovima tih sat i pol, mnogi zaborave svakodnevne probleme i tužni su kad se uključe svjetla. Jer prestane čarolija. PR-ovski korektan tekst, ne?

Ali, nažalost, neistinit. Pa kako se ne bi u meni ili vama probudio inat kad se u suzama vratite iz dječje bolnice, a onda vam neki 'sekretar SKOJ-a' u mailu objasni da ta tema nije važna ili da vaš pristup – materijaliziran u nizu dokumenata koje treba priložiti molbi za sufinanciranje – nije onakav kakav on misli da bi trebao biti. Ha, molim? Pa, sad ćemo ti, ja i toliki ljudi koji žive ovaj posao malo pokazati da se može doći izravno do publike, pa neka ona odluči.

Volonterke koje svaku večer odlaze djeci u bolnicama čitati priče za laku noć dolaze iz različitih životnih pozadina: umirovljena profesorica, studentica, menadžerica... Što vas je u njihovoj gesti osobno najviše dirnulo i što ste željeli da publika ponese iz tog iskustva?

Pokušavamo disati u hrvatskoj verziji kapitalizma, temeljenoj na – čast iznimkama – prvobitnoj akumulaciji kapitala i privatizaciji društvenog, u kojoj su usred agresije na zemlju veći dio narodnog blaga praktički dobili ponavljači razreda. Čovjek je imao štand s bižuterijom, pa onda vozio kamion (uz dužno poštovanje za svaku struku i posao) i bio toliko snalažljiviji od nas koji smo učili za ispite ili ostajali bez nogu da je danas vlasnik pola ulice pokraj glavnog trga. Na kojem je ban koji gleda gdje nikada gledao nije. Evo vam scenarij za film.

S jedne strane odlikaši ove ili one nakupine zvane stranka, a s druge školovani, tihi ljudi koji bez centa, uz sve brojne obveze, svaku Božju večer ne gledaju na televiziji kako će nečija supruga služiti nekom drugom muškarcu, nego idu čitati malim bolesnicima priču za laku noć. Djeca zaspu, naši tihi ljudi odu kući čekati novi dan, u strahu da se netko u 'publici' iduće večeri neće pojaviti jer je, daj Bože, otpušten ili ga više nema. Eto, to bih volio da ljudi bar na sekundu pomisle: kako je drugome i što mu treba. Kako drugima biti dobar i tako motivirati srce za kucanje. A moje je, recimo, otkucalo više od dvije milijarde puta.

Čin volontiranja, kao što će objasniti jedna od vaših protagonistica, nije pitanje 'viška vremena', nego svjesne odluke da svoje dragocjeno vrijeme pokloniš drugome, bez ikakvih očekivanja. Kako ste tu dimenziju htjeli naglasiti filmskim jezikom i zašto smatrate da je ona posebno važna u današnjem društvu?

Vi ste, kao izvrsna novinarka, citirali jednu od dvije ključne rečenice filma. Imaš sate na Zemlji – budi dobar, daruj, samo daj, ne analiziraj. Jer u tome ne možeš pogriješiti. Prestani računati i zbrajati, gledati vagu ili žaliti što nisi rođen kao pripadnik one endemske vrste 'hrvatskog čudnovatog snalažljivca'. Ustani, trudi se, bori se. Ne slušaj sumnjičavce ili, još gore, one koji ismijavaju tvoju spremnost na volontiranje. Jer, kažu, nisi sposoban, nisi razumio kapitalizam po hrvatski, imaš kaput od prošle zime i auto stariji od sina redovnog studenta. Nisam. I ne želim. Jer, kad bih to razumio, kako bih trebao biti zabrinut...

U filmu stavljate jedan pored drugog prizore bolničke svakodnevice i adventske euforije – unutra briga i strah, vani svjetla i bezbrižnost. Koliko vam je taj kontrast bio važan kao društveni komentar, podsjetnik na nejednakost iskustava koja paralelno živimo?

Taj je kontrast loživo ulje i motiv da pokušamo uživati u svakom danu. Jer tako često ne cijenimo ono što imamo – od zdravlja do nekog talenta ili vještine koji su nam dani. Ja vam godine brojim po Božićima: ukrašavao sam 58 borova, tko zna koliko ću još – puno manje od tog broja. Paralelnim prikazivanjem kadrova adventa, kućnog obiteljskog slavlja i podjele skupih darova našim malim ljudima nismo nikako htjeli da itko osjeti grižnju savjesti. Samo da na trenutak razmisli o tome čiji se rođendan slavi i u kakvim je okolnostima rođen. I da, ako može, u tišini i ništa ne očekujući, nekome pomogne.

Kao mladi novinar emisije 'Dobro jutro, Hrvatska', odlučio sam jedne godine napraviti anketu s pitanjem što se zapravo slavi za Božić. Nije tada na Trgu nitko klečao pa smo mogli snimati. I evo njega: raskopčana zelena košulja, brodski lanac opušteno se zapleo u dlakava junačka prsa, preko toga koža neke pokojne životinje. Razgovor ide ovako: 'Oprostite, za HRT pitamo ljude što se slavi na Božić?' – 'Čuj, šta se slavi, pa Božić.' – 'Ali što taj dan slavimo?' – 'O, jbt, Isus, kako šta slavimo, pa Božić, a budale.' I ode on slaviti malog Boga, kojeg u istoj rečenici i psuje.

Film u sebe upisuje i biblijske reference, poslanice Korinćanima, Galaćanima, Efežanima i Rimljanima. Zašto ste se odlučili ugraditi te duhovne slojeve i kako oni produbljuju priču o ljubavi, zahvalnosti i žrtvi?

Arsen nam je često govorio da je sve već napisano. I jest. Da se svi doista drže onoga što propovijeda njihova vjera, do kraja ovog razgovora u Gazi ili Ukrajini ne bi bilo ubijeno tko zna koliko djece. Kad čujete da se 85 posto ljudi u ovoj zemlji deklarira katolicima, nije ih loše i ovim kratkim, ni po čemu velebnim filmom podsjetiti da ono što u knjigama piše katkad i pročitaju. I da to i žive. Krunica oko ruke ili ona koja se ljulja s retrovizora auta punog dima švercanog duhana, žao mi je, ne znači ništa. Još manje vrijedi ubaciti 'boga na račun' tijekom mise, petsto eura u košaricu – a to sam nerijetko vidio. Djela se računaju. Riječi se utope u dim i izmigolje kroz odškrinuti prozor BMW-a na leasing.

Niz istaknutih glazbenika – od Drage Diklića i Ivana Dečaka do obitelji Rajka Dujmića, pa Zrinka Tutića i Marijana Brkića – ustupio vam je svoje pjesme za film. Kako ste doživjeli tu gestu i što vam je glazba unijela u priču?

E, to su vam strašni ljudi, potpuno posvećeni glazbi i uvijek tu kad treba. Imam čast da ih sve godinama dobro znam, pa je to onda nešto lakše. I u takvim vam situacijama, recimo, nije žao što već imate toliko staža i starite. Od njih smo dopuštenja dobili u deset minuta, SMS porukama, kad su čuli fabulu. Takve mi stvari, ta jednostavnost bez stupidnih pitanja tipa 'znaš ti tko sam ja', vraćaju nadu da nas nisu kontaminirali homo politicusi. Ne mogu oni to, mi smo na paralelnim kolosijecima. Postojimo, jureći se nakratko mimoiđemo, ali naši vlakovi uvijek idu suprotnim smjerovima. Jer oni moraju lagati da su nam neophodni. Još jednom, naklon tim umjetnicima do poda – i tako više puta.

Kao novinar i redatelj razgovarali ste s velikim svjetskim imenima – od Cesárie Evore i Damona Albarna do Sarah Jessice Parker. Što vam je to iskustvo pokazalo o vrijednosti priča koje danas pronalazite ovdje, među običnim ljudima? Koliko se razlikuje rad na globalnoj i na lokalnoj razini?

Ljubav je ljubav. Bila je ista pokojnom Lemyju iz Motörheada kad me na hrvatskom pozdravio s 'Bog i Hrvati', a ništa drukčije ne vole ni Jodie Foster, Kim Cattrall (koja me nagovorila da se razvedem), Plácido Domingo, čiji potpis moja stara mamica dugo čuva, ili Chris Rea, koji je mobitelom fotografirao zagrebačku arhitekturu i slao je supruzi. Isto vrijedi za naše uspješne umjetnike.

Iz te, nazovimo je tako, glamurozne perspektive blagostanja i skupih haljina, ali i nemogućnosti da odete u dućan po mlijeko, ovi stvarni, kako kažete obični ljudi, još su inspirativniji kao predložak za priču. Pristupi se donekle razlikuju – produkcijski uvjeti i logistika su mi na BBC-ju, naravno, bili bolji, skuplji, bogatiji. Ali priče su iste. Ljudi slično vole, plaču, slave, nadaju se, zaljubljuju, gube, mole, sanjaju i uče. I oni koji imaju dvorce i kušače hrane, i naše volonterke u filmu. Pakiranje je malo drukčije, ali ne može nitko platiti Suncu da izađe ranije.

Dosad ste snimili više od četrdeset dokumentaraca o glazbenicima. Je li 'Vuk koji je tražio ljubav' za vas bio trenutak iskoraka iz te niše – prema univerzalnijoj temi ljudske solidarnosti?

Ne mislim da imam neku bogatu i slavnu karijeru pa da bih sada dramatično proglašavao njezinu prekretnicu, ali odmak svakako jest. Ili možda primak – ako ta riječ uopće postoji – povratak sebi i biti života. 'Vuk' je čista ljubav. Volio bih da je produkcijski bogatiji, da smo imali ono što nismo, ali smo zbog tih okolnosti pokušali dati sirovu priču, čak i vizualno neuljepšavanu. Imate pravo, scenarije filmova o Oliveru, Arsenu, Dinu Dvorniku, Vici Vukovu, Zdenku Runjiću i drugima ispisali su oni sami – svojim radom i talentom. Ovdje je trebalo pronaći priču i kreirati formu koja će, nadam se, probuditi savjest i mnogima dati mir i nadu.

Film premijeru ima u Vukovaru, gradu koji u sebi nosi snažnu simboliku traume, zajedništva i nade. Koliko vam znači to što upravo taj festival i to mjesto stoje iza filma i – što očekujete od susreta s publikom ondje?

Bez ikakvih novohrvatskih i izlizanostranačkih floskula – čast mi je da su veliki Dragan Despot i direktor Puharić dali prostor filmu bez proračuna, ali filmu sa srcem. 'Da sam ja netko' (Indexi), Vukovar bi postao središte filmske industrije ovog dijela Europe. Naravno, antitalent sam za ekonomiju, ali mislim da je jasno što želim reći – ima ljudi koji bi znali kako to postići. Pogledajte samo Beograd. Neka zvuči kako zvuči, ali u tom bi gradu heroja trebalo ostaviti i konzervirati barem jednu razrušenu ulicu u koju bi ljudi iz cijelog svijeta mogli 'hodočastiti'. Inače nisam tremaš, ali kad pomislim da će naš filmić prvi na svijetu 29. kolovoza gledati Vukovarci, podrhtavam od sreće i ponosa. Pa tko bolje od tamošnjih ljudi, trave, mrava ili vjetra zna da se zla možeš osloboditi – ili ga barem ublažiti – upravo oprostom i ljubavlju.

U svakodnevici ljudi uglavnom znaju svoje mjesto u društvu, svoje uloge i granice. No u filmu vaše volonterke pokazuju da se to mjesto može iznova otkrivati – kroz davanje i bliskost. Koliko vam je važna ta dimenzija ponovnog 'otkrivanja vlastitog mjesta'?

Moj je dida govorio da, kada bi znao gdje će umrijeti, nikada tamo ne bi otišao. Tražiti svoje mjesto i svakim ga filmom, knjigom, slikom, intervjuom ili skladbom 'braniti' – nije lako. Toliki zavide ovom ili onom sportašu, glazbeniku, slikaru, glumcu, scenaristu ili redatelju jer taj svijet gledaju izvana. A sjedni ti i napiši 'Moju domovinu', ajde. Pravilo je, po meni – a ne moram imati pravo – da radiš, trudiš se, kopaš po sebi, tražiš, gledaš, nadaš se i, nakon neuspjeha, gledaš preko problema, vjeruješ da možeš. I, kao naše volonterke, trudiš se svaku večer leći pomiren sa svijetom i ljudima. Posebno dobrim i poštenim.

Rekli ste da film dokazuje kako nas 'samo ljubav još može spasiti'. Koliko je danas, u vremenu podijeljenosti i cinizma, teško vjerovati u tu poruku – i na koji način film može biti podsjetnik ili otpor tom cinizmu?

Pa, budimo na sekundu realni. Upravo nas uvjeravaju da moramo sve više trošiti na oružje jer se svijet trese i mirno gleda nekoliko autokrata koji moraju nastaviti ratove da bi ostali na vlasti. Djeca padaju kao žito, a idiotski dio medija broji ih i ubacuje u statistiku. U svijetu premreženom raketama, koje će za nekoliko minuta ubrašniti sve naše ljubavi, djecu i bake, diplome, kućne ljubimce i breskve – nama trebaju novi i još bolji tenkovi i zrakoplovi. Strahom se odavno vlada ljudima. I kreditima. A još vam preporučuju da o nekim temama, poput onih iz našeg razgovora, šutimo. Iako sve znamo. Dresiraju nas da je bolji pas onaj koji ne laje. Jer će ga inače vratiti u sklonište.

I što mi, koji kreiramo paralelnu stvarnost – a puno je fenomenalnih ljudi u ovoj zemlji – stvarno možemo? Biti dobri i ljubiti. Ne činiti drugima ono što ne bismo voljeli da oni čine nama. Pa zamislite da, ne daj Bože, vaše ili moje dijete završi u bolnici i svaku mu večer dođe osoba koja se pobrine da, iako ustrašeno i usamljeno, ipak mirnije zaspe nakon izleta u bajku. Novac koji biste osim liječnicima i sestrama dali tim volonterima – nije odštampan. Zlo želi metastazirati, osvajati nas jednog po jednog. A jedino što ne podnosi jesu ljubav i dobro. Pokušajte na dva tjedna biti dobri, širiti oko sebe ljubav i razumijevanje, opraštati. Osjetit ćete da rastete, kao da ste zajahali zmaja.

Paralelno pripremate autobiografiju. S obzirom na vaš bogat životopis, ima li u njoj nešto posebno snažno ili neočekivano što planirate otkriti, a što nam već sad možete barem naznačiti?

Uh, na to inventurno kopanje po sebi možda nisam trebao pristati. Šalim se, naravno. Zapravo i dalje nisam siguran tko bi između dvije biografije u izlogu – recimo Maje Šuput i moje – izabrao ovu drugu i zašto. Nisam poznat, nema me ni u jednom kadru nijednog dokumentarca, a sad je popularno da je autor stalno pred kamerom pa, umjesto grada u koji nas vodi, gledamo njega… češće nju. No kad sam skicirao cjeline i događaje koje moram opisati, shvatio sam da sam se družio s mnogim uspješnim kreativcima, ovdje i po svijetu, i da bi mnogi intervjui i anegdote mogli itekako zanimati čitatelje. Pa samo priča da me na razvod nagovorila Kim Cattrall, Samantha – time se baš nitko ne može pohvaliti (smijeh).

Cijelo sam ljeto pisao i pri kraju sam. Nadam se da će to ljudi htjeti čitati. A da vam nešto otkrijem? Pa evo: vrlo otvoreno govorim o bivšim ljubavima, patnji, teškom djetinjstvu, očinstvu, o tome kako mi je rat prekinuo studij solo pjevanja, ali i – da malo relaksiram ton razgovora – o situacijama u kojima s nekim ženama nisam bio 'na visini zadatka'. Ostao sam u njima neprihvatljivoj nizini i nemoći. A o tome se pod ovim nebom ne govori – takve se ostavlja jer ne služe odmah svrsi.

Istodobno razrađujete scenarij za svoj prvi ratni dokumentarac te prvi kratki igrani film. Što vas privlači tim formatima i temama – i doživljavate li ih kao korak prema novom poglavlju u svom radu?

Sretan sam što je pravi, a ne lažni heroj, Branko Borković – Mladi Jastreb – pristao da o njemu snimim dokumentarac. Scenarij, koji čeka da snimanje filma na natječaju prihvati komisija Ministarstva branitelja (a nezamislivo mi je da Jastreba kao temu mogu odbiti), prati njegov hod od Zagreba do Vukovara. Prvi put heroj voštanog lica govori o nadmoći agresora i ledenom strahu da će ga tenkovi pregaziti.

Ne zanima me politički trenutak, već sjećanja i emocije hrabrog mladića koji je pakao vidio iznutra. Ideja je – bilo za snimanje ovog ratnog, onog humanitarnog ili pak dosadašnjih biografskih filmova o velikim glazbenicima – da ljudi nakon gledanja malo šute, a onda shvate koliko o vrijednim ljudima, pokraj kojih prolaze na ulicama, zapravo nisu znali. Trudim se reći tko su bili naši velikani i ostaviti te filmske priče kao nasljeđe za one koji su danas mladi.