Jedan od najistaknutijih europskih esejista i putopisaca, nagrađivani autor tridesetak knjiga Karl-Markus Gauss ove će jeseni biti gost Festivala svjetske književnosti koji se od 31. kolovoza do 4. rujna održava u Zagrebu. Austrijski pisac, rođen 1954. u Salzburgu u obitelji Podunavskih Švaba, cijeli život živi i radi u svom rodnom gradu, gdje uređuje ugledni časopis Literatur und Kritik. Povod njegovu zagrebačkom gostovanju je hrvatsko izdanje knjige Kameni brod (2024.), zbirke pedesetak proznih zapisa podnaslovljene Mjesta i snovi (Fraktura, prijevod Milan Soklić). Gauss je u međuvremenu na njemačkome objavio i esejistički volumen Schuldhafte Unwissenheit (Krivnja neznanja), podnaslovljen Eseji protiv duha vremena i antisemitizma.

Dok u Kamenu brodu Gauss ostaje vjeran sebi – radoznali i razigrani putnik po rubovima i zakutcima Europe, po njezinim književnim i povijesnim krajobrazima, bilježi prizore preostalog multikulturalizma, otkriva ljepotu u onome što se čini ružnim i nalazi čudo u detalju na kojem se pogled običnog promatrača rijetko zadržava, Krivnja neznanja (2025.) pak, spaja nijansirane portrete manje poznatih figura židovske intelektualne povijesti u Austriji, Poljskoj, Litvi i Trstu s "neurednim zapisima" koji se usredotočuju na teroristički napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. i njegovu trajnu povijest.

Riječ je o oštrom napadu na intelektualnu samozadovoljnost i neznanje, promišljenoj i potkrijepljenoj kritici povijesnog poricanja među navodno kritičnim umovima, ali i strastvenom pozivu da se tradicije prosvjetiteljstva ne odbacuju olako kao navodni ostatak "bijele nadmoći" nad svijetom, nego da se prepozna njihova univerzalna vrijednost. Uoči njegova gostovanja u Zagrebu, gdje će s Gaussom tribinu moderirati Ivica Đikić, s piscem smo razgovarali o granicama pacifizma, propustima globalne ljevice, opasnostima ritualiziranog sjećanja, moralnom integritetu i humanitarnoj odgovornosti, ali i o jeziku književnosti, te o tome zašto je u mračnim vremenima nužno prizivati prizore čudesne običnosti svakodnevice i mira.

Kameni brod izgleda kao tiha knjiga, ali nije bez svjedočanstva – ona prati vaš pogled, vašu prisutnost. U čemu vidite snagu svakodnevnog opažanja naspram dominantnih ideologija? Može li se pogled pješaka oduprijeti zavodljivosti kolektivnih zabluda?

Ponekad se, kao autor, uključujem u dnevne rasprave, gotovo bacam u boj. No to ne znači da svoj radni stol najradije vidim postavljenim usred bojnog polja mišljenja. Kada se povučem i ne analiziram političke sukobe, nego polako putujem kroz gradove, zemlje i knjige, tada poneke stvari vidim jasnije, točnije; otkrivaju mi se u svojoj dubini i ponornosti. I u svojoj često neprimijećenoj ljepoti i ugroženom dostojanstvu. Strpljiv pogled za mene je vrlo važan – općenito, kao čovjeku, ali i posebno kao piscu. Taj pogled važan je i za moj svakodnevni život i za moju književnost. A uvjeren sam da mi on, barem ponekad, dopušta da nadrastem samoga sebe, svoje granice, predrasude i politička uvjerenja.

U svojoj ste se drugoj nedavnoj knjizi, Krivnja neznanja, ipak odlučili baviti dnevnom globalnom politikom, opisujući reakcije na Hamasov masakr kao tragičnu manifestaciju asumpcije "nevinosti neznanja". Je li vas više šokirala brzina zaborava ili spremnost obrazovanih društava da relativiziraju zločin?

Želio bih najprije nešto naglasiti: u knjizi Schuldhafte Unwissenheit ne zauzimam stranu izraelske vlade, njezina vojnog stroja, bombardiranja, izgladnjivanja palestinskog stanovništva u Gazi. Protiv toga je itekako opravdano prosvjedovati. Ali s užasom sam primijetio da izraelska vojska još nije ni stigla uzvratiti Hamasu, a već su diljem svijeta stotine tisuća ljudi izlazile na ulice kako bi optužile Izrael. Masakr nije bio osuđen, nego slavljen. Židovi i Židovke koji su upravo bili oteti, silovani, ubijeni, odmah su proglašeni počiniteljima. Židovi su proglašeni počiniteljima ne unatoč tome što su upravo bili masakrirani, nego upravo zato što su bili masakrirani. Jer ništa ne potiče mržnju prema Židovima toliko kao njihovo progonjenje.

Pišete da je antisemitizam oduvijek težio istom cilju: svijetu bez Židova. Taj oblik mržnje, premda se mijenjao u jeziku i formi, nikada nije nestao. Kako danas, iz pozicije austrijskog autora, s iskustvom života u kulturi duboko obilježenoj nacističkom prošlošću, doživljavate povratak teorija zavjere, relativizaciju zločina i ponovno jačanje autoritarnih i netrpeljivih diskursa u javnom prostoru?

Antisemitu trebaju povodi kako bi se mogao prepuštati svojim fantazijama o uništenju, ali zapravo mu povod uopće nije potreban. Vjerujem da mu nisu potrebni ni stvarni Židovi. On ih jednostavno zamišlja. Jedan stari austrijski nacist otkrio mi je prije trideset godina svoju veliku tajnu i posve ozbiljno rekao da je Hitler bio Židov. I da je smatrao svojom zadaćom nahuškati svijet na rat protiv Njemačke i tako uništiti Njemačku. Teorije zavjere uvijek su napad na razum, na prosvjetiteljstvo i stoga su same po sebi reakcionarne. No nisu sve one uvijek i antisemitske, iako se antisemitizam hrani i novim i drevnim zavjereničkim fantazijama.

U Kamenom brodu često bilježite prizore ljepote, tragike i znanja na marginama – u Šibeniku, Albaniji, na istočnoeuropskim grobljima. Kako se ta pažnja prema perifernom odnosi na vašu potrebu da pišete o antisemitizmu i ignoranciji? Jesu li te teme dvije strane iste opsesije – opsesije značenjem i moralom?

Od mladosti sam imao simpatiju i veliko zanimanje za ljude i krajeve periferije. Čak i u velikim, svjetski poznatim gradovima rado razgledavam ne samo središte, nego i rubove. Odakle potječe to zanimanje za rubno, marginalizirano, ono što nestaje, ne mogu reći. Naravno, i moje bavljenje židovstvom u to se uklapa. U prvim godinama svojega publicističkog rada napisao sam mnogo portreta zaboravljenih, prešućenih, prognanih pisaca židovskog podrijetla; njima sam, na neki način, želio nacrtati sliku veće i slobodnije austrijske kulture.

U jednom ste intervjuu izjavili kako pacifizam, ako se doslovno primijeni u kontekstu agresije, može postati oblik podrške nasilniku. Kako razlikovati autentičan moralni otpor od naivne, ideološke potrebe da sve strane budu jednako krive?

U mladosti je prva pokretačka ideja koja me dovela u sukob s autoritetima bio pacifizam. Make love not war! – taj vedri slogan tada je bio moj, i želio bih ga zadržati časnim. Dosljedni pacifizam, pod uvjetom da ne oblikuje samo manjine, nego čitava društva, može spriječiti ratove. Ali pacifizam nije dovoljan da bi se ratničke sile porazilo, da bi se napadača odbilo. U tom bi smislu bilo važno, primjerice, da u Rusiji pacifistički pokret dobije na utjecaju. Ako, međutim, danas u Njemačkoj ili Italiji ili Austriji ili Nizozemskoj pacifistički krugovi zahtijevaju da se s Putinom sklopi mir, onda je to, u najboljem slučaju, bespomoćan pacifizam, a u najgorem obična kolaboracija.

Često govorite o potrebi za jasnim imenovanjem zla – bez retoričkih prečaca i relativizacije. Kako, po vašem mišljenju, njemačka kultura sjećanja utječe na sposobnost današnje Njemačke da se izjasni o ratovima koji nisu njezini, ali testiraju njezin civilizacijski refleks – primjerice Ukrajina ili Gaza?

Da, smatram da loše stvari treba imenovati onakvima kakve jesu. Primjerice, ratove treba nazivati ratovima, a ne "vojnom specijalnom operacijom", i slično. Ako smijem biti slobodan da na vaše pitanje zapravo i ne odgovorim, želio bih ipak strastveno ustvrditi da ne treba imenovati samo loše, brutalne, zločinačke stvari. Nego da ja, kao pisac, jednako tako osjećam zadaću pronaći jezik za ono što je uspjelo, što je lijepo, što obećava nadu, što u svojem dostojanstvu zaslužuje hvalu. Čak i u teškim, dapače mračnim vremenima, književnost – barem moja – nikada ne smije odustati od toga da pokazuje slike dobrog života, skladnog suživota, da stvara prizore mira.

Pisali ste o mladim ljudima na zapadnim sveučilištima koji izgovaraju parole bez znanja o njihovu sadržaju. Je li to, po vama, isključivo simptom obrazovne površnosti ili i širi poraz intelektualne ljevice, koja više ne razlikuje otpor od manipulacije otporom?

Smatram to neuspjehom globalne ljevice, kojoj i sam, u određenom smislu, pripadam. Upravo zato sam ogorčen antisemitizmom koji je latentno uvijek bio prisutan, a sada je postao očit u cijelome svijetu. Zašto toliki ljevičari Hamas drže za oslobodilački pokret, za skupinu otpora? Iako je Hamas u svojoj osnivačkoj povelji jasno rekao da mu nije cilj rješenje dviju država nego islamska teokratska država u kojoj neće biti mjesta ne samo za Židove, nego ni za liberalne ljude, za samosvjesne žene, za homoseksualce, pa čak ni za queer osobe!

Vjerujem da to ima veze s time što zapadna ljevica sve očajnije traži ono što se nekoć nazivalo "revolucionarnim subjektom", onu skupinu čijim bi oslobođenjem svijet sam bio oslobođen. Za marksiste je to, naravno, izvorno bilo proletarijat, radnička klasa, koja tu zadaću nije mogla ispuniti, a danas je uopće više ne može ispuniti. Zatim su na redu bili potlačeni Latinske Amerike i jugoistočne Azije, od kojih se očekivalo da će pobijediti imperijalizam i zapaliti svjetsku revoluciju. Kasnije su ti navodni donositelji spasa postajali sve neobičniji, a posljednjih godina, kod bezbrojnih ljevičara u bogatim zemljama, čak su i autoritarni islamisti stekli glas da se možda bore za slobodu. Zvjezdano popularni filozof Michel Foucault hvalio je "duhovnu revoluciju" u Iranu, gdje bi on, kao deklarirani homoseksualac, bio obješen o uličnu svjetiljku.

Koju razliku vidite između građanskog, demokratskog otpora i etnonacionalizma? Može li se danas, u doba ideološke buke i tribalizma, još uvijek vjerovati u postojanje emancipiranog i demokratskog patriotizma?

I dalje sam uvjeren da se između nacije i nacionalizma može i mora praviti razlika. Demokratski pokreti diljem svijeta često imaju nacionalni povod – cilj im je osloboditi vlastitu naciju od potlačenosti, od nepoštovanja od strane većih sila. Nacionalizam, nasuprot tome, proglašava agresivno ograđivanje od drugih nacija i, štoviše, vodi i vlastito stanovništvo u neslobodu.

Koju ulogu treba prihvatiti autor, esejist ili intelektualac u tom labirintu u kojemu se moralne dileme susreću s geopolitičkim realnostima?

On uopće ne mora igrati nikakvu ulogu; usred ratne halabuke humanistički čin može biti i napisati pjesmu o ljepotama proljeća, o životu koji se budi. Ne mora, dakle, ništa – ali jedno se svakako ne smije: postati propagandist, poslušnik moćnih. A trebao bi, ako za to ima sposobnost, preuzeti jednu drevnu zadaću koja danas u javnosti gotovo više ništa ne vrijedi: razlikovati što je lažno, a što iskreno. I, suprotstavljajući se ideološkim iskrivljavanjima stvari, reći ono što jest. Reći ono što jest.

U Krivnji neznanja upozoravate na "intelektualnu samozadovoljnost" i "nevino neznanje" kao suvremene inačice starog poricanja. Koliko je, prema vašem mišljenju, današnja Njemačka (ali i Europa) doista raskrstila s vlastitom prošlošću – i je li se njezina kultura sjećanja pretvorila u ritual bez stvarnog otpora novim oblicima mržnje?

Suočiti se s vlastitom prošlošću, istražiti i imenovati zločine vlastite države, upletenost čitave jedne generacije – to je važna stvar. Vjerujem da su Nijemci to prilično dobro učinili. Čak i ritualizacija sjećanja nema samo loše strane. No svako ritualno činjenje – dovoljno je pomisliti na bezbrojne rituale koje svi njegujemo u svakodnevnom životu – nosi i opasnost da se više ne pamti njegova izvorna svrha. Čini se, dakle, nešto a da se više ne zna zašto i s kojim ciljem, i ipak se zahvaljujući tom ritualu čovjek osjeća bolje.

U svojoj sam književnosti snažno usmjeren na čuvanje pamćenja i na podsjećanje na ono što prijeti pasti u zaborav. No znam da u grčkoj mitologiji postoji i rijeka Leta, preko koje su pokojni prevoženi u carstvo mrtvih. Onaj tko bi pio vodu Lete zaboravio bi sve što je činilo njegov prijašnji život. Kada se u povijesti Balkana suočim s činjenicom da ratovi vođeni prije više od pola stoljeća i dalje služe za postavljanje današnjih zahtjeva i održavanje nacionalnih trauma, tada se ponekad zapitam ne bi li za neke regije ipak bilo bolje kada bi se zaraćenim narodima dalo da piju iz rijeke Lete.

Na jednom mjestu u Kamenom brodu postavljate sebi pitanje: "U kojoj mjeri moje zanimanje za povijest sadrži i nešto poput osobne sućuti?" Dopustite da vam ga mi sada postavimo: kako se sućut prema povijesti pretače u stil, jezik, ton vašeg pisanja? Postoji li točka u kojoj sućut postaje moralna obveza?

Uvjeren sam da se u mojem jeziku, u formi, stilu i tonu, odražava sve ono za što se moralno, politički i svjetonazorno zalažem. Štoviše, čak mislim da je i obrnuto: tek i jedino u svojem jeziku dolazim do onog suosjećanja za koje se nadam da ga posjedujem. Ali to ne mogu objasniti – za pisca je opasno da svoju književnost još i objašnjava. Nemam uputu za uporabu za svoje čitateljice i čitatelje.

Iza vas su desetljeća pisanja o srednjoj i jugoistočnoj Europi, o zaboravljenim narodima i nevidljivim pričama. Danas, u kontekstu rata, antisemitizma, identitetskih panika i kulturne amnezije, imate li još uvijek povjerenja u književnost i esejistiku kao oblik otpora?

Otpor je možda prevelika riječ. Ali zapravo nam ne preostaje ništa drugo nego, usred raspada civilizacijskih normi, upravo na njima ustrajati. U ratu održavati živom svijest o tome da svijet može biti i mirno mjesto. Panici identiteta suprotstaviti sliku raznolikosti. Kulturalnoj amneziji – pamćenje. Što bi se drugo moglo činiti? Ne samo kao pisac, nego i kao čovjek u ovom vremenu…