Kada bismo Josha Safdieja, starijeg od dvojice braće Safdie i redatelja filma 'Marty Veličanstveni' - morali opisati jednom rečenicom, bila bi to ova: autor koji snima filmove kao da želi dokazati da je stres temeljna egzistencijalna konstanta, a ne nuspojava suvremenog života. To bi se u biti moglo reći za čitav dosadašnji opus ovog bratskog filmskog tandema, pripadnika mlađe generacije američkih redatelja (Joshu je tek 41 godina, a mlađi, Benny, još nije ni ušao u četrdesete).

Dosad najpoznatiji po filmovima 'Paklena noć' i 'Nebrušeni dragulji' (vidi osvrt), koji su ih iz indie miljea katapultirali u mainstream, ova dvojica rođenih Newyorčana definirala su ono što američki filmski kritičari nazivaju engleskom sintagmom urban anxiety cinema ilitiga filmom urbane tjeskobe. Filmovi su to koji pulsiraju energijom, nervozom, kaotičnim moralnim odlukama i likovima koji su stalno u krivom trenutku, na krivom mjestu, s još gorom idejom.

Stalna frka i opsesija neuspjehom

Prepoznatljivi Safdie potpis sastoji se od stalne tenzije i osjećaja hitnosti, radnje koja je uvijek na rubu živčanog sloma i grada, odnosno New Yorka kao antagonista koji žvače i pljuje likove. Imaju i opsesiju neuspjehom – njihovi likovi vječito misle da 'samo još ovo' rješava sve, a nikad ne rješava, a dodamo li tome i njihov specifični naturalizam i stilizaciju – Safdieje ne mo'š fulat. Totalno su prepoznatljivi, iako su usporedivi i s mnogim drugim filmskim autorima, kao što su Martin Scorsese, John Cassavetes i braća Dardenne. No za razliku od Scorsesea, ne vjeruju u mitove ni rokenrol romantiziranje antijunaka, na Cassavetesa su nadogradili kasnokapitalističku paniku, a za razliku od braće Dardenne, koji te puste razmišljati, Safdieji ti ne daju disati.

Valja napomenuti i da njihov stil ima odjeka i u TV i streaming serijama, i to ne samo u briljantnoj i potpuno iščašenoj seriji 'The Curse' (vidi osvrt), kojoj je Benny Safdie koautor s Nathanom Fielderom. Zarazili su i čitav jedan TV-serijski senzibilitet. Safdijevski DNK tako možemo pronaći u serijama kao što su 'The Bear' (vidi osvrt), 'Euforija' (vidi osvrt), 'Ozark' i 'Industry'. Ondje tu safdijevsku vibru prepoznajemo u specifičnom filingu stalnog preopterećenja i gubljenja kompasa pod pritiskom ('The Bear'), u emocionalnim ekstremima ('Euforija'), odlukama koje te spiralno i nezaustavljivo vode u propast ('Ozark') i u nabrijanim užasima mladenačkog života u poslovnom svijetu ('Industry'). Nisu Safdieji bezveznjaci, doista su definirali svoj žanr, stil, čak bi se moglo reći i cijele umjetničke te pop-kulturne estetske pravce.

Ping-pong umjesto draguljarnica

I sada tu dolazi ‘Marty Veličanstveni’, film koji trenutačno igra i u našim kinima, a generira i vrlo pristojnu količinu predoskarovskog hypea. U kontekstu svega gore napisanog o Safdiejima, film nam dolazi kao savršeno prepoznatljiv nastavak opusa, ali i kao film koji precizno pokazuje zašto tu dvojicu, odnosno - u ovom slučaju samo Josha - istodobno možemo smatrati jednim od najuzbudljivijih redatelja današnjice i autorom koji se opasno približava vlastitoj karikaturi.

Jer da, ‘Marty Veličanstveni’ je dobar film. Sjajno snimljen, ritmički nemilosrdan, glumački precizan i tehnički besprijekoran. I da, tijekom dva i pol sata projekcije nije mi palo na pamet pogledati na sat, što je u današnjem kinu već svojevrsno herojsko postignuće. No jednako je tako teško ignorirati činjenicu da Josh Safdie ovdje opet snima jedan te isti film, samo s ping-pongom umjesto draguljarnica i klađenja.

Nikad kraja, nema stajanja

Radnja filma prati Martyja Mausera (Timothée Chalamet), iznimno talentiranog, ali impulzivnog i emocionalno nestabilnog igrača stolnog tenisa, koji u opsesivnoj potrebi za pobjedom i priznanjem postupno pretvara sportsku karijeru u vrtoglavo padajuću spiralu. Dok se pokušava probiti iz poluilegalnih dvorana i turnira u svijet profesionalnog sporta, Marty istodobno sabotira vlastite odnose, financijsku stabilnost i mentalno zdravlje, uvjeren da je sljedeći meč, sljedeći potez ili sljedeća riskantna odluka ono što će napokon ‘riješiti stvar’. Naravno, neće.

Safdiejevski svijet već dobro poznajemo: lik koji ne zna stati, koji svaku dobru odluku pretvara u lošu, a svaku lošu u katastrofalnu, kamera koja se lijepi za tijelo i lice, zvuk koji neprestano napada ne samo uši, nego i svaki neuron, osjećaj da se sve odvija sto okretaja prebrzo i sto centimetara preblizu. ‘Paklena noć’ i ‘Neizbrušeni dragulji’ izbrusili su taj model do savršenstva. ‘Marty Veličanstveni’ ga reproducira s vrhunskom vještinom – ali bez novog misaonog sloja koji bi opravdao ponavljanje.

Chalamet dobar, ali...

Timothée Chalamet pritom je vrlo dobar. Karizmatičan, fizički angažiran, dovoljno iritantan da vjerujemo njegovu liku i dovoljno ranjiv da ga ne poželimo umlatiti reketićem za ping-pong već nakon prvih sedam minuta. No koliko god Chalamet bio talentiran, on ovdje ne doseže onu razinu egzistencijalne groteske koju je Adam Sandler donio u ‘Neizbrušenim draguljima’. Sandlerov Howard Ratner bio je hodajući simptom kasnog kapitalizma; Marty je u usporedbi s njim više studija karaktera nego paradigma sustava. Usput, riječ je i ostudiji karaktera koja nije baš do kraja razrađena i još manje obogaćena nekim novim momentom.

I tu dolazimo do ključnog problema: o čemu zapravo govori ovaj film? Je li riječ o američkom mitu samostvorenog uspjeha? O opsesiji pobjedom u društvu koje ne poznaje pojam mjere? O muškoj kompulziji da se vrijednost dokazuje stalnim nadmetanjem? O sportu, koji se danas razvio u komercijalnu igru kojom dominiraju preplaćene zvijezde, a nekad je bio borbeno polje potlačene radničke klase? Sve je to u filmu prisutno, ali ni u jednom trenutku ne dolazi do jasne artikulacije, čak ni na simboličkoj razini. Safdie kao da vjeruje da je akumulacija stresa sama po sebi značenje, što je estetski uzbudljivo, ali filozofski pomalo šuplje.

Neprekidni živčani slom

Naravno, Safdieji nikad nisu bili autori koji nude odgovore, rješenja ili, ne daj Bože, olakšanje napetosti. Njihovi filmovi funkcioniraju kao bombardiranje gledatelja osjećajem neprekidnog živčanog sloma, eksperiment u kojem se od nas toliko ne očekuje da bilo što shvatimo, nego da izdržimo. U tom je smislu ‘Marty Veličanstveni’ besprijekoran. Stres se širi kinodvoranom poput zarazne bolesti, noga sama počinje lupkati po podu, tijelo reagira prije razuma. No kad se svjetla upale, ostaje pitanje – zašto? Zašto je ovaj film, osim formalne virtuoznosti, uopće potreban? I zašto baš sada?

Predoskarovski hype zbog toga djeluje blago pretjerano, iako je, ruku na srce, bilo i mnogo bezveznijih filmova oko kojih se stvarao. No čisto u smislu kvalitete, smisla, poruke, pa i onog tako često spominjanog odjeka vremena u kojem je nastao - ovaj je film impresivan, ali ne i revolucionaran. Prvi pozitivni dojmovi koje sam imala kao gledateljica običan su pragmatizam: a) nije mi bilo dosadno, b) nisu ubili psa u filmu (hvala na toj osnovnoj ljudskoj pristojnosti, iako nisu odmakli daleko od toga) i c) Chalamet je bez sumnje glumac velikog raspona. Kad smo već kod toga, žao mi je to reći, ali mislim da neće dobiti Oscara jer zatucana sredovječna akademijska banda ne vjeruje u nagrađivanje mladih muških glumaca zato što im previše smrde po junacima iz romantičnih filmova i 'vole ih žene, fuj'. No na stranu to, Timmy je tu super, 'Marty Veličanstveni' dobar je u onome za što sam gore napisala da je dobro, ali sve ostalo i nije nešto o čemu bismo pisali doma mami.

Loša koža

E, da, i čisto usput & nevažno: jedan ficlek iz filma koji mi ne da mira: zašto je Josh Safdie opsjednut lošom kožom? Nije da se to prvi put pojavljuje u njegovim/njihovim filmovima, ali svejedno - Chalametov problematičan ten možda je tek puka biografska vjernost liku na kojem je priča utemeljena, ali što je s onom turobnom rozaceom na tijelu Gwyneth Paltrow? Je li to naturalistički impuls, podsjetnik da su tijela nesavršena i ranjiva? Je li to možda vizualna metafora unutarnjeg stanja likova – kože kao prve linije obrane koja stalno puca? Ne znam. S obzirom na safdiejevsku pedantnost, teško je povjerovati da je riječ o slučajnosti, ali nisam do kraja skužila tu vizualnu poruku pa me mrvicu ubola u oko i sad me žulja kao detalj za koji nisam skroz sigurna kako ga objasniti.

No ako zanemarimo takve ficleke, u konačnici, ‘Marty Veličanstveni’ potvrđuje Josha Safdieja kao iznimno vještog autora – ali i autora koji bi možda trebao riskirati nešto više od varijacija na vlastitu, već savršeno uigranu set listu. Jer stres u sto varijacija moćno je filmsko oružje, ali bez jasnije misaone oštrice i novijih nadogradnji ostaje tek vrlo dobro režirana panika. Koja u ovom filmu djeluje kao da je sama sebi svrha jer se pričom, stilom i safdiejevskim manirizmima ovdje nije baš mnogo reklo ili je ostalo na razini pitanja: 'Što bi ovo trebalo značiti?', baš kao i ta nesretna Timmyjeva i Gwynethina nesavršena koža.