'Ne osjećam ništa, samo se sjećam' ili 'Ja sjećam se' – kojeg stiha se prvo sjetite? Ako ste, poput mene, formativno smješteni negdje između najvećeg hita Jure Stublića i najvećeg hita KUD Idijota, a s druge strane pokušavate biti optimistični prema svijetu koji se ubrzanim tempom survava u distopijsku provaliju, ovi vas stihovi podsjete na jednostavnija vremena, vremena kad ne samo da ste se sjećali svega, već ste i osjećali puno više toga nego danas.

Puno toga se sjeća i Nenad Marjanović – Fric, basist i kroničar KUD Idijota, vjerojatno najdosljednijeg punk benda koji je ikad pjevao na razumljivim nam jezicima. Svoja sjećanja nedavno je uobličio u 'Idijotske priče', kolaž svojevrsnih dnevničkih zapisa iz vremena KUD Idijota, ali i Pule prije, tokom i nakon njih, te kolumni na aktualne teme koje je godinama pisao u Glasu Istre. Kroz njih svojim prepoznatljivim britkim stilom, bez dlake na jeziku i bez kompromisa, progovara o sebi, svijetu oko sebe i galeriji likova koji su protrčali kroz taj svijet. Ukratko – kvalitetno ljetno štivo za pankere.

S Fricom razgovaramo upravo o tome – kako pankeri trebaju provoditi ljeto koje je na izmaku, kako ga provodi on u Puli, gradu koji je, na njegovo veliko olakšanje, nedavno promijenio gradonačelnika, ali i gradu koji je posljednjih godina drastično promijenio vizuru i kulturni krug koji je formirao njega, KUD Idijote i našu percepciju tog grada. Dotaknuli smo se, naravno, i aktualne desne kulturne rekonkviste te najnovije 'smrti Jugoslavije' ovoga puta proglašene s pozornice sinjskog Hipodroma. O svemu tome Fric ima za reći još više nego u knjizi, pa krenimo redom.

U uvodu sam opisao tvoju novu knjigu 'Idijotske priče' kao 'ljetno štivo za pankere', mada ni sam ne znam što taj koncept treba predstavljati. Nisam ga baš pročitao u jednom dahu zbog drugih obaveza, ali kad se prihvatim tvog štiva, volim misliti da se vraćam mladom pankeru u sebi koji je kao dječak vlakom išao na vaš koncert u Srijemsku Mitrovicu. Kako, po tebi, panker treba provesti ljeto, i uključuje li taj tretman čitanje tvog romana?

Ja sam kao mladi panker ljeta odrađivao mamurno, oboružan pivom i znojem, išao sam s koncerta na koncert a sada ljeta provodim pritajen, ponašam se kao lovac na divljač, strpljiv sam, želim to što prije proživjeti, molim boga da što prije nestane, da se sve brzo završi, ponajprije zbog nepodnošljivih mirisa, gužvi, koncerata, to je sve skupa jedna odvratna kakofonija koja tri mjeseca dopire do moje dnevne sobe, ulazi mu u intimu. Svira se i pjeva, ljeto nikome ne dozvoljava tugu, ako ćeš tugovati tuguj uz zvukove iz Arene, s pulskog Kaštela, trgova, tuguj uz Joleta, Maju Šuput, gledaj film uz zvuke klape Intrade, slušaj Urbanovu interpretaciju himne s filmskog festivala, slušaj, samo slušaj, stižu i bajkeri u kolonama, satima prolaze, sve je to moje ljeto, nađem prostora za poneku knjigu, negdje između četiri i pet ujutro, u sam centar grad s Verude ne idem, ne pomjeram se, bio sam otišao na utakmicu u Bale, gledati Istru 1961 i Uljanik i zažalio sam, a na more ne idem nikada, možda na u rujnu, dva-tri puta. Što bi rekao moj pokojni stari: 'ležim i pitam je li svijet dovoljno zahvalan onome tko je izmislio klima uređaj, svaka mu čast'. Knjigu možeš čitati, ali i prelistavati jer je dobro opremljena, puno je detalja, dizajner, moj prijatelj Blagoja Borislav Pešić stvorio je pankerski ugođaj, tako da je vrlo jednostavna za bilo koju vrstu pregledavanja, pa čak i čitanje.

Roman je zbirka tvojih kolumni iz Glasa Istre, memorabilija iz vremena KUD Idijota i impresija Pule iz tvoje perspektive. Zahvatio si područje od Mate Parlova preko Brune Langera do Filipa Zoričića, prema svima si prepoznatljivo izravan, subjektivan i bez dlake na jeziku. Kad ih istovariš u pričicu, doživljavaš li ih kao likove iz priče ili kao stvarne ljude? Osjećaš li se bolje nakon toga?

Ne znam kako se osjećam, različito, kada sam pisao o Parlovu bio sam ponosan da je to osoba iz mog grada, kada sam pisao o Langeru bio sam tužan što je ta osoba iz mog grada, kada sam pisao o Zoričiću nije mi bilo jasno otkud ta osoba u mom gradu. Najvažnije mi je bilo naglasiti da Pula nije posebna, na moju veliku žalost ne tako davno sam shvatio da smo dio tog sivila koje stremi k crnilu, nismo ništa drugačiji od bilo kojeg grada u Hrvatskoj, ako hoćete niti na Balkanu. Dosadilo mi je slušati o posebnosti Istre, koja posebnost, pa kod nas je lik koji je uvodio zabrane koncerata, toplesa i pijenja na plažama izgubio izbore za možda tisuću glasova. O kojoj mi posebnosti mi pričamo, po čemu je poseban grad u kojem se po kafićima slušaju ne narodnjaci nego turbo folk, po čemu je poseban grad koji nema klub za žive svirke, ništa nismo drugačiji od Gospića. Tu smo svi, u par postotaka…

U jednom trenutku konstatiraš kako 'Đoser, Tusta i Mate Parlov ne mogu umrijeti', ocrtavajući tako kulturni krug koji te je odredio i panteon pulskih legendi. Osim ulica i stepeništa koje nose imena po njima, što je ostalo u Puli od tog duha koji je i tebe oblikovao?

Malo toga je ostalo, ostala je Udruga koja njeguje sjećanje na ovaj trojac, sva trojica imaju neke svoje table, svoj mural, imaju mjesta u srcima pravih Puležana, ali za većinu žitelja oni su neki bezvezni likovi. Boli tamo nekog klinca što je bilo nekad, ako u toj priči nema ustaša, koga zanima olimpijski pobjednik, koga boli kurac za riječi Mate Parlova 'ja ne mogu biti nacionalista, pa ja sam svjetski prvak', koga briga za Đosera koji je pjevao 'U svijetu kojem živi gazi opet čizma, okrutne sablasti neonacizma', nije nikoga briga. Koga briga za pankera kojeg su na posljednji počinak ispratile tisuće radnika, brodograditelja, cijelo brodogradilište Uljanik plakalo je za jednim svojim radnikom, taj je radnik pjevao u KUD Idijotima, ali bio je radnik, do svog zadnjeg dana, dio tog posrnuća. Pored mene žive ljudi koji ništa ne znaju o ničemu, zato njih deset tisuća idu saznati istinu na Hipodrom, priznaju da ne znaju što je bilo, ja znam da ne znaju i ne pada mi na pamet držati im predavanja.

U prvom dijelu knjige posebno te tišti tadašnja stvarnost u Puli na čelu s Filipom Zoričićem. Dotični je, eto, izgubio izbore, a naslijedio ga je Peđa Grbin. Primjećuješ li ikakvu razliku u ovih par mjeseci otkako je on gradonačelnik?

Ne, samo je meni normalnije živjeti kad znam da je Peđa Grbin kao dečko slušao rock, da zna što je Pula, da zna sve pulske semafore, da navija za Istru, da nije sanjao rat nego glazbu. Zoričić žali što nije mogao biti u ratu, bio je mali, Peđa navija za pulski sport, a od izbora Pula je opet manje obojena sivom bojom, koja naginje ka crnilu. Novi gradonačelnik objavi u mjesec dana manje fotki na službenim stranicama grada nego što ih Zoričić objavio u jednom danu, postoje razlike u mom stanju duha, ovo drugo nemam pojma, meni je drago da ne moram gledati rituale koji su pomjereni, neobični, trljanje prstena pri svakom javnom istupu, to je nešto što me uznemiravalo, plašilo me, ta nervoza, taj profesorski istup kao iz vremena Raosovih 'Prosjaka i sinova', toga na sreću više nema. Grbin je kao medo, ja stvarno nemam pojma što on može i hoće napraviti za Pulu, no znam što neće napraviti. Siguran sam će biti iskušenja, pogotovo oko jednog koncerta koji bi se morao desiti, jer jedino je pulska Arena za neke ostala izazov. Biti će kad-tad taj koncert, svi to znamo, lekcija o tome 'šta je bilo' mora se završiti, Pula je idealna za to… Bit će zanimljivo pratiti kako će se Peđa Grbin postaviti, za ovog drugog me više nije briga, neka skače u prvim redovima.

Zapravo si i sam prešao na temu Thompsona, ali zanimljiva je njegova povijesna veza s Grbinom. Tvoj sadašnji gradonačelnik ušao je u antologiju kao prvi lijevi političar koji je uhvaćen kako pjeva 'Čavoglave' u pijanom stanju. Čini se i posljednji, jer na njemu su ostali naučili školu. Misliš li da je istrijebio Thompsona iz sebe?

Evo već sam se dotakao toga, Grbin je mrtav pijan to pjevao kod nas u klubu Uljanik u kojem smo svi lizali podove kao klinci, ja ga se sjećam s koncerata gdje smo pjevali O bella ciao, Bandiera rossa, bio je tamo, odrastao je uz nas, a ovo bauljanje u pijanstvu mi je goli kurac u odnosu na prstenaša i njegovu odanost za 85 posto Thompsonovih pjesama.

Thompson danas rasprodaje hipodrome, Aleksandra Prijović dvorane, u pulskoj Areni sviraju rock dinosauri poput Prljavog kazališta i Parnog valjka. Vremena kad ste svirali u Domu sportova ispred Ramonesa davno su prošla, ili, kako kažeš u knjizi, gard KUD Idijota je otišao u 3PM, kao i većina toga. Što ljudi danas traže na koncertima i zašto su gotovo sve te masovke rasprodane?

Pojma nemam šta traže, očito im rock sastavi više ne pružaju energiju koja im treba, ovi drugi to pružaju. Sve je to pomalo šizofreno, sve je propalo kada su mama, tata i djeca počeli slušati istu glazbu, to je kulminiralo devedesetih, Mišu, Olivera i Fosile slušala je cijela obitelj, jedna kazeta za sve, otimaju se oko nje, moj stari ja nismo slušali Ramonese zajedno ni Zvonka Bogdana ili Lolu Novaković. To je sada kulminiralo s Thompsonom, Škorom i ostali profesorima povijesti, to pak slušaju i sa djedovima i babama, a te Prijovićke i ostale fantome ne razumijem, čekam da mi kćerka kad završi psihologiju objasni.

Kad smo kod tih koji pune Arene, nedavno je obljetnički koncert povodom 40. rođendana u zagrebačkoj Areni imao Psihomodo pop, bend koji je rastao s vama. U knjizi se prisjećaš njihove prve svirke u Puli koju si organizirao u vili pulskog gradonačelnika s kraja 19. stoljeća, kojom je u tom trenutku raspolagala bolnica gdje si radio. Uspomenu na taj događaj prepričavaš s blagom gorčinom, a u podtekstu se može iščitati to da su Psihomodo otišli svojim putem velikog mainstream rock benda, a vi, kao njihovi suvremenici, to niste postali jer ste ostali dosljedni sebi. Bi li danas nešto mijenjao u tom pogledu?

Da, oni su naša generacija, ali moje mišljenje o njima je onako prilično ambivalentno, dečko koji mi je radio design knjige Blagoja Borislav Pešić moj je i njihov prijatelj, podsjetio me na koncert u napuštenoj ludnici u kojoj sam radio, priča je baš kao osmišljen za Idi(j)otske priče, ali bend mi uopće nije važan, kad god naletim na njih odmah mijenjam stanicu, neshvatljivo mi je da netko četrdeset godina svira isto, iako se često pitam je li u pitanju dosljednost ili nešto drugo. Pa vjerojatno su i oni ostali dosljedni sebi, sviraju jednu te istu pjesmu cijeli život. A opet im se divim, njima i Let 3, kako i gdje iznalaze energiju, kao uvijek su veseli, ležerni, šaljivi, meni su se nakon dvadesetak godina zgadili klubovi, garderobe, pizze, kasni nastupi, a ovi i dalje stavljaju cvijeće u bulju, skidaju se, krevelje, idu na Euroviziju, ne znam, još jedno pitanje na koje nemam odgovor. Pritom nemaju stav o ničemu, oni se kao zajebavaju, a dok god ima ljudi koji govore 'a ludi Gobac, baš me nasmijao' ili 'kako su otkačeni ovi Let3' do tada kolo vode ljudi sa stavom, ma koliko god taj stav bio pozicioniran desno.

Nedavno mi je upala u oko situacija iz Pule koja kao da je ispala iz neke tvoje priče. Fun Lovin' Criminals, pomalo ocvali bend koji još uvijek svira širom svijeta, trebao je svirati u Malom rimskom kazalištu, no došlo je do neke zavrzlame s organizacijom i svirka je propala. Bend ipak nije odustao, i na kraju su svirali u Rock caffeu. Ovo navodi na zaključak da se u Puli onaj underground duh Monte Paradisa i dalje drži, makar na staklenim nogama. Jesam li u krivu?

Jesi i nisi, koliko god taj Monte Paradiso drži scenu, toliko je – pogotovo u zimskim mjesecima – scena getoizirana, događa se u jednom prostoru koji ima svoje zakonitosti, bivša vojarna, sa svim što uz to ide, sve se odvija u uskom krugu ljudi i imaš dojam da to svima odgovara, klubovi u gradu su ili zatvoreni ili dati u ruke čobanima, pa se onda prostor prepušta ovcama, jedan klub poput Uljanika sigurno bi bio odlična varijanta, ali ajde ako već nema ničeg onda dobro da i ovo postoji. Scena je žilava, koliko pratim, ali mislim da su svi koji sviraju ujedno i publika. Ja inače već godinama ne idem na koncerte, mislim da sam u Rojcu odgledao ukupno dva koncerta.

Posljednji koncert koji sam gledao u Puli bio je nastup Arctic Monkeysa u Areni, benda koji je od klinačkog punk benda postao jedna od najvećih svjetskih rock atrakcija. Odlazeći iz Arene, zagledao sam se u osvijetljene dizalice Uljanika, pa kasnije u tekstu povezao Pulu i Sheffield, grad odakle dolaze, upravo po toj radničkoj liniji od koje su, čini se, ostale samo dizalice. Tvoja knjiga prepuna je uspomena na Uljanik, kako brodogradilište, tako i klub. Što po tebi danas predstavlja Uljanik?

Uljanik je utjelovljenje depresije, tuge, nostalgije, nerealnosti, poraza jedne filozofije, jednog društva, Uljanik je simbol golova primljenih u sudačkoj nadoknadi vremena. Sve se vrtjelo oko Uljanika, sport, zabava, stanovanje, kultura, suživot i tolerancija, gospodarstvo što je najvažnije. Ljudi zaboravljaju da su osim ljudi koji su radili brodove, a u Uljaniku su se stvarno gradili brodovi svjetske kvalitete, ugašeni i mali obrti koji su radili za potrebe brodogradnje, izbrisani su, nestali, ljudi su morali tražiti poslove ili vani ili su se cijele obitelji nalazile na poslovima oko gradnje Istarskog ipsilona, Istra se izvukla samo zato što je blizu Italije, a Uljanik je imao i još uvijek ima vrhunske stručnjake, za koje ova država ne želi znati niti ih oni zanimaju. Ja često spominjem kako mi nitko nikada nije radio u Uljaniku, nitko nije bio vojna osoba niti je ikada itko sekunde bio u partiji, ali nekada se tako postavim da ljudi misle da sam izdanak svega toga, jesam, ali indirektni, svjedok sam tog doba, no moji su me othranili od turizma, a meni je turizam, ovakav kakav jest – odvratan. Volio bih da Uljanik opstane, makar kao neko malo brodogradilište za servise brodova ili nešto slično.

Ostale formativne koordinate koje spominješ u knjizi su Šarlo Akrobata kao ultimativni jugoslavenski bend (kako kažeš, da su ostali na okupu nezamislivo je da bi bilo što upropastili), te dva lika koje nazivaš 'jedinim idolima s kojima si uspio snimiti stvari' – Pero Lovšin i Franci Blašković. Njih dvojica su u sedamdesetima, Koja u šezdesetima, i ti si zakoračio u tu dekadu. Jesi li u kontaktu s nekima od njih, i ako da, kako se drže – posebno Franci?

Francija sretnem, on ima svoju bazu na tržnici Veruda, tu dolazi, ali u čudnim terminima tako da se ne srećemo često, ja spavam ono produženo, jutro mi počinje nešto kasnije nego njemu, kad god ga vidim on snima novi album, do sada je objavio sto i nešto albuma, svaki dan nešto snima, jedan prijatelj omogućio mu je da ujutro radi u studiju što god hoće, a on snima pjesme, stotine, tisuće, svaki put me pita 'sam ti dao svoju sto i sedmu ploču?'. Nemam nikada odgovor, stao sam negdje kod petog ili šestog albuma, ne zato što me na zanima, nego nemam opremu, nemam gdje slušati diskove. Peru Lovšina nisam dugo vidio, ali lik je neponovljiv, baš dobar čovjek. A da, Šarlo je bio nestvaran bend, mada kada danas gledam njihove karijere moguće da bi ostali dobri i da su nastavili raditi, imaju sjajne biografije, Milan jedan đir, Koja drugi, sve u svemu ljepša strana muzike.

Knjiga ima i političkih digresija izvučenih iz kolumni u Glasu Istre, a mene se kao posebno aktualna dojmila ona o ulasku u Schengen i eurozonu. Komentirajući uklanjanje graničnih prijelaza sa Slovenijom u njoj sarkastično konstatiraš kako smo 'zaboravili da smo jednom živjeli u istoj državi'. Ako pitamo gorespomenutog umjetnika koji rasprodaje hipodrome, ta država još postoji. Kako objašnjavaš tu fiksaciju desnice na Jugoslaviju?

Nemam odgovora na to pitanje, mislim da im Jugoslavija više služi kao pornografski materijal, kako drugačije objasniti tu potrebu nego kao ovisnost o pornićima, to je njihova mašta, ona ih uzbuđuje, ona im daje poticaj za dalji rad, ona ih nadahnjuje, makar je Jugoslavija sve ali sigurno nije realna, čak je manje u glavama onih koju su je voljeli, nego ovih koji kod nje još uvijek nalaze uzbuđenje i razlog za postojanje. Meni ne smeta kada netko nakon trideset godina javno zaključi kako Jugoslavija ne postoji, bio bi veći štos da je zaključio kako NDH više ne postoji, to neki ne shvaćaju, za Jugoslaviju manje-više svi znaju da je u ropotarnici povijesti i da je nitko ne želi obnavljati, bar ja takve nikada nisam sreo.

Česta tema tvojih kolumni je NK Istra 1961, klub za koji navijaš i koji također čini dio tvog identiteta. I tu je bilo različitih vlasničkih i organizacijskih pretumbacija. Kako ti se čini ovogodišnja Istra i koliko se možeš poistovjetiti s tim klubom danas?

Vlasništvo nije problem već godinama, ljudi koji sada vode klub napravili su sve što treba, postavili su klub na zdrave temelje, Istra 1961 je danas jedan posložen sportski kolektiv, ljudi počinju vjerovati u klub, ja uživam u ovom trenutku, zato što znam da se sve u nogometu u par mjeseci okrene naopako. Prije par dan sam objavio pjesmu Za Istru kuca srce moje, sve što sam radio i radim za taj klub radim iz punog srca, a napisao sam i pjesmu Ča in delamo, stvarni hit, čak su igrači Varaždina napravili svoju zagorsku varijantu Kaj im delamo, no problem te pjesme je što je možeš pjevati samo kad pobjeđuješ, zato sam na polufinalu kupa na Rujevici u Rijeci u glavi složio Za Istru kuca srce moje …uvijek, kad je dobro i kad je loše.

Na kraju, jesi li uspio položiti za auto i, ako ne, planiraš li ikad? Ako da, kako ti ide vožnja?

Ne, neću nikada položiti, sada mi je kćer položila ali ide na faks u Zagreb, morati ću koristiti javni prijevoz, ali i onako nigdje ne idem pa nije neki problem…