Petnaest minuta dnevno, petnaest dana zaredom – i navika koja može trajati godinama. Nacionalni čitalački izazov '15 po 15: cijela Hrvatska čita djeci', koji započinje 15. siječnja, polazi od jednostavne pretpostavke: zajedničko čitanje nije luksuz, nego temelj djetetova razvoja. Riječ je o kampanji koja poziva roditelje, skrbnike i sve odrasle koji se brinu o djeci da im tijekom dva tjedna svakodnevno čitaju 15 minuta s ciljem stvaranja trajne obiteljske rutine. Iza te naizgled skromne geste stoji niz domaćih i međunarodnih istraživanja koja potvrđuju da je čitanje djeci od najranije dobi jedan od najsnažnijih prediktora kasnijeg školskog uspjeha – često značajniji od obrazovanja roditelja ili socioekonomskog statusa obitelji.

Upravo zato izazov '15 po 15' ne pokušava nametnuti veliku promjenu odjednom, nego se obraća svakodnevici: malom vremenskom ulaganju koje, ako se ponavlja, ima dugoročne učinke na razvoj jezika, pažnje, emocionalne sigurnosti i odnosa između djeteta i odrasle osobe. Izazov se provodi u okviru nacionalnog programa Rođeni za čitanje, a on u suradnji pedijatara, knjižničara i odgojno-obrazovnih ustanova nastoji osigurati da svako dijete, bez obzira na obiteljske okolnosti, dobije jednaku početnu priliku za razvoj čitalačkih navika.

Riječ je o mjeri Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja (2017.-2022.), kojom je istoimeni program Dubrovačko-neretvanske županije, čija je začetnica pedijatrica Marija Radonić, podignut na nacionalnu razinu s ciljem da se zajedničko čitanje djece i odraslih iz individualne prakse pretvori u javnozdravstvenu i kulturnu politiku. Program provodi Ministarstvo kulture i medija RH u suradnji s Ministarstvom zdravstva, uz podršku Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Hrvatskog društva za socijalnu i preventivnu pedijatriju i Hrvatskog pedijatrijskog društva.

U zemlji u kojoj se godišnje rodi oko 33 tisuće djece program je osmišljen kao sustavna podrška roditeljima – od prve slikovnice do stvaranja kulture čitanja koja nadilazi školu i postaje dio obiteljskog života. O ciljevima izazova, njegovu širem društvenom kontekstu i mogućim dugoročnim učincima razgovarali smo s Majom Zrnčić, voditeljicom Službe za razvoj publike i voditeljicom programa Rođeni za čitanje u MKiM-u, te s prim. mr. sc. Marijom Radonić, pedijatricom i pokretačicom programa Rođeni za čitanje.

Nacionalni izazov '15 po 15' poziva roditelje da 15 dana zaredom svaki dan čitaju djeci 15 minuta. Možete li za početak objasniti o kakvom je izazovu riječ i kome je namijenjen? Što vas je potaknulo na ovakav format i zašto je upravo kontinuitet presudan za stvaranje čitalačke navike?

Maja Zrnčić: Početak izazova planiran je za 15. siječnja, praćen javnom kampanjom koja poziva roditelje i skrbnike, ali i sve druge koji žele čitati djeci – bake, djedove, sestre, braću, odgojitelje, knjižničare, učitelje – da 15 dana zaredom svaki dan čitaju djeci 15 minuta. Kao najčešći razlog nečitanja djeci roditelji navode nedostatak vremena. Međutim magična brojka 15 demantira tu činjenicu jer, zaista, tko ne može naći baš petnaest minuta u danu? Ne čini se tako puno. Znači izgovora više nema. Brojna istraživanja potvrđuju da čitanje djeci od najranije dobi potiče razvoj govora, obogaćuje rječnik, razvija maštu i jača emocionalnu povezanost između djeteta i odrasle osobe.

Samo 15 minuta dnevno može napraviti veliku razliku, a čitanje djeci pokazalo se jednim od najvažnijih pretkazatelja kasnijeg školskog uspjeha, čak značajnijim od obrazovanja roditelja ili prihoda kućanstva. Cilj je izazova potaknuti stvaranje navike zajedničkog čitanja te podsjetiti koliko je ta jednostavna, ali dosljedna praksa važna za djetetov razvoj. Smisao izazova '15 po 15' jest afirmirati tezu da su redovitost i kontinuitet ključni – upravo je 15 dana dovoljno da se uoče prve dobrobiti redovitog čitanja i da ono postane prirodan dio obiteljske svakodnevice.

Marija Radonić: Često čujemo da se danas malo čita, a zapravo nikada više nismo čitali nego danas. No pitanje je kako čitamo. I odrasli i djeca stalno su izloženi ekranima: vijesti se konzumiraju površno, jednokratno i brzo zaboravljaju. U javnim prostorima, restoranima, pa čak i u pedijatrijskim ordinacijama, roditelji djeci često daju mobilne uređaje da bi ostala mirna, nudeći im aplikacije, crtiće ili igrice.

Knjiga 'Digitalna demencija – Kako mi i naša djeca silazimo s uma' njemačkog neuroznanstvenika Manfreda Spitzera snažno upozorava na potrebu ograničavanja vremena pred ekranima. Elektronički mediji, pametni telefoni i stalna povezanost s internetom oslobađaju nas uobičajenih mentalnih napora, ali nas pritom čine ovisnima o tehnologiji i dugoročno preoblikuju način na koji mislimo.

Posebno su važne i knjige Maryanne Wolf, ponajprije 'Proust i lignja' te 'Čitatelju, vrati se kući', u kojoj autorica kroz niz pisama razmatra zabrinutosti i nade vezane uz promjene koje se događaju u mozgu dok se prilagođava digitalnim medijima. Profesorica Anita Peti Stantić u knjizi 'Čitanjem do (spo)razumijevanja' naglašava važnost dubinskog čitanja i razlikuje onoga tko zna čitati od čitatelja koji uživa u čitanju i njime gradi svoj intelektualni svijet.

Jedni od prvih koji su sustavno promovirali čitanje od najranije dobi bili su pedijatri Barry Zuckerman i Perri Klass. Njihov pionirski rad doveo je do toga da je Američka akademija za pedijatriju u prosincu 2024. godine preporučila rano glasno čitanje i darivanje knjiga kao sastavni dio preventivne pedijatrijske skrbi. Sve to navodim kako bih pokazala složenost i dalekosežnost promjena koje su pred nama, ali i koliko je važno ovo jednostavno i svima dostupno rješenje. Složit ćete se, 15 minuta zajedničkog čitanja najmanje je što možemo izdvojiti u ovoj borbi i ne dopustiti da aplikacije zauzmu našu roditeljsku i odgojiteljsku ulogu.

Program 'Rođeni za čitanje' jedinstven je po tome što spaja resore kulture i zdravstva te se odvija u pedijatrijskim ordinacijama. Zašto je, iz vaših perspektiva, upravo pedijatrijska ordinacija ključno mjesto za promicanje čitalačkih navika od najranije dobi? Kako sustav od 249 uključenih ordinacija osigurava da svako od približno 33.000 novorođene djece godišnje dobije jednaku priliku za razvoj jezika, mašte i emocionalne sigurnosti?

MZ: Često se postavlja pitanje: zašto pedijatri, a ne vrtići ili knjižnice? Knjižnicama je poticanje čitanja osnovni posao. S druge pak strane, obuhvat vrtićima djece do pete godine u Hrvatskoj vrlo je slab i tek odnedavno iznosi oko 50 posto, što je među najnižim postotcima u Europi, a pedijatrima na sistematski pregled dolaze gotovo sva djeca. Drugo, pedijatri još uvijek imaju autoritet i roditelji im vjeruju. Na pregledima pedijatri upućuju roditelje i skrbnike na važnost čitanja djeci i na utjecaj čitanja na razvoj dječjeg mozga te daruju slikovnicu odgovarajuće dobi. Ove je godine poklonjeno 57.000 slikovnica.

Dakle nepopularna statistika da svako treće dijete u Hrvatskoj nema nijednu slikovnicu već se mijenja i prije polaska u školu svako će imati svoju mini knjižnicu od četiri slikovnice. S obzirom na mentalno zdravlje djece i mladih u novije vrijeme, jasno je koliko je nužan program 'Rođeni za čitanje'. On ima i snažnu preventivnu ulogu jer, kao i drugi umjetnički i kulturni programi, doprinosi razvoju emocionalne stabilnosti i smanjenju neprihvatljivih oblika ponašanja. U tom smislu valja spomenuti i program Ministarstva kulture i medija Ruksak (pun) kulture, a on je samo ove godine obuhvatio oko 20 tisuća djece i mladih kroz više od 540 gostovanja.

MR: Kao pedijatrica, gotovo cijeli svoj radni vijek provela sam u radu s djecom i njihovim roditeljima. Istraživanje koje smo mi pedijatri proveli u Hrvatskoj 2014. godine pokazalo je, s jedne strane, vrlo velik broj posjeta pedijatrijskim ordinacijama, a s druge činjenicu da je tada samo oko 50 posto pedijatara smatralo važnim poticati roditelje na čitanje djeci. U posljednjih deset godina dogodila se velika promjena: danas je gotovo 90 posto pedijatara iz primarne zdravstvene zaštite aktivno uključeno u program Rođeni za čitanje, i to bez formalne obaveze. To je, bez pretjerivanja, povijesni iskorak struke.

Struka smo koja jako puno savjetuje roditelje, kako zdrave, tako i bolesne djece. Savjetujemo o svakodnevnim stvarima, od toga kako spustiti povišenu temperaturu, koji su principi dojenačke prehrane i zdrave prehrane općenito, kako prevenirati alergijske bolesti, pa do samopomoći u slučaju niza kroničnih bolesti kao što su astma, dijabetes, celijakija i mnoge druge. Da bi takav odnos bio partnerski, roditelji moraju biti osnaženi i razumjeti upute koje dobivaju, odnosno imati određenu razinu zdravstvene pismenosti.

Upravo tu često nailazimo na problem: pogreške se ne događaju zato što roditelji ne žele surađivati, nego zato što dio njih ne razumije dovoljno upute. I tu je ključ: utrti put funkcionalnoj pismenosti, kako kod dijela roditelja, tako i u generacijama njihove djece. Čekati školu za to već je jako kasno. U školu trebaju poći pripremljena, ali ne, kako se često misli, u smislu da već znaju čitati i pisati, nego zato što odrastaju s ljubavlju za knjigu. Pa kako vole vas kao one koji se brinu o njima, tako će zavoljeti i čitanje. I sve će u školi biti lakše.

Prema istraživanju iz 2025. godine, 43 posto roditelja u Hrvatskoj svakodnevno čita djeci, a 27 posto čini to povremeno. Upravo ta skupina čini velik potencijal za promjenu. Koje konkretne pomake u razvoju govora, pažnje i emocionalne povezanosti pedijatri primjećuju kod djece čiji roditelji prihvate redovitije čitanje?

MZ: Dobrobiti čitanja djeci od najranije dobi mnogobrojne su: uživajući u glasu roditelja, iako još ne mogu pratiti priču, djeca ostvaruju emocionalnu povezanost s onim tko im čita; čitanje potiče razvoj govora, pamćenje, maštu, koncentraciju, razvoj emocionalne inteligencije, uči povezivati riječ i sliku.

MR: Sve što je kolegica navela potvrđuje i moje dugogodišnje iskustvo. Često sam se, međutim, susretala s razmišljanjima roditelja poput: 'njemu ide matematika', 'ne voli čitati', 'neće se baviti društvenim znanostima' ili 'ne trebaju mu škole, danas se dobro živi od zanata'. Međutim nije važno čime ćemo se baviti u životu, ali važno je da u onome što radimo budemo koliko je to god moguće dobri, ako ne i najbolji.

Tu širinu ne dobivamo preko noći, već je počinjemo graditi od najranije dobi, na kognitivnoj, emocionalnoj i socijalnoj razini. Redovito čitanje pomaže djeci da razviju sigurnost u sebe, sposobnost razumijevanja i donošenja kritičkih prosudbi, što je osobito važno u svijetu preplavljenom informacijama. Važno je nikoga ni na što ne prisiljavati, ali nikada ne odustati od podučavanja.

Zajedničko čitanje ne utječe samo na kognitivni razvoj, nego i na emocionalnu sigurnost i odnos djeteta s odraslom osobom. Iz perspektive javne politike i pedijatrijske prakse, kako taj 'dar dobre navike' dugoročno oblikuje djetetovu budućnost izvan škole – i na koji način iskustva i povratne informacije roditelja nakon izazova mogu postati temelj za daljnji razvoj programa 'Rođeni za čitanje'?

MZ: Podsjetila bih na rezultate PIRLS-a u Hrvatskoj, istraživanja koje obuhvaća desetogodišnjake i koje potvrđuje da su učenici tog uzrasta u Hrvatskoj izvrsni čitatelji u smislu razumijevanja teksta, no njihovi stavovi prema čitanju nisu zadovoljavajući. A upravo je sklonost čitanju jedan od čimbenika koji najznačajnije utječe na bolje rezultate čitalačke pismenosti. Rezultati ukazuju i na to da je u ranijoj dobi manje potrebno inzistirati na kognitivnoj komponenti čitalačke pismenosti, a više usmjeriti aktivnosti u afektivnu komponentu, odnosno pokušati utjecati na stavove i navike djece kao čitatelja.

Zato je važno da im roditelji čitaju zanimljivu literaturu, slikovnice prilagođene njihovoj dobi, literaturu s kojom se mogu povezati; važno je da zavole čitanje, da im se čita i da sama kasnije čitaju – iz užitka. Moramo ozbiljno zajedno raditi na razvijanju sklonosti čitanju te na taj način doprinijeti razvoju djece i mladih koji će zahvaljujući čitanju kritički misliti i doprinijeti razvoju našeg društva.

MR: Program Rođeni za čitanje postao je važan alat ne samo u rukama pedijatara, nego i odgojitelja i knjižničara, i već je doveo do vidljivih pomaka. Čitaju poznati i manje poznati, otvorene knjižnice na svakom su koraku, pa i u pedijatrijskim čekaonicama. Važno je, međutim, razlikovati čitanje odraslih i čitanje iz užitka u odnosu na čitanje od najranije dobi koje na jednostavan način oblikuje razvoj djeteta. U tom smislu ovaj program vidim i kao promjenu paradigme: pedijatri se promocijom čitanja uključuju u prevenciju, primjerice problema povezanih s pretjeranom upotrebom ekrana i razvojem tzv. digitalne demencije.

Čitanje se može promatrati i kao epigenetski fenomen te može utjecati na genetski potencijal s kojim se rađa dijete: ako se rađa s nižim potencijalom razvoja, a djetetom se bavi i čita mu se, može do odlaska u školu preteći svog darovitog vršnjaka koji je iz određenih razloga ostao zanemaren. Dugoročni je cilj da promocija pismenosti postane sastavni dio preventivnih programa u pedijatriji te da uđe u kurikulum zdravstvenih veleučilišta, medicinskih fakulteta i učiteljskih studija.

Čitanje djetetu od najranije dobi pokazalo se snažnijim prediktorom školskog uspjeha od obrazovanja roditelja ili prihoda kućanstva. Kako program 'Rođeni za čitanje' nastoji smanjiti razlike u startnim pozicijama djece, osobito u obiteljima bez razvijene kulture čitanja, i što bi se u obitelji i društvu moglo promijeniti ako '15 po 15' uspije?

MZ: Program 'Rođeni za čitanje' poseban je po tome što, za razliku od mnogih drugih inicijativa, obuhvaća svu djecu koja se rode u Hrvatskoj. Od 2023. godine Ministarstvo kulture i medija tiska onoliko slikovnica koliko se rodi djece u toj godini – oko 33 tisuće – i svako dijete ih besplatno dobiva u pedijatrijskoj ordinaciji na sistematskim pregledima. Ako su slikovnice dostupne i fizički nadohvat ruke, veća je vjerojatnost da će i roditelji i djeca posegnuti za njima kod kuće. Kada se tome pridruži i navika zajedničkog čitanja – djeca vole rutinu pa će i sama nakon 15 dana tražiti, jer su navikla na to, da im se čita – učinak je još snažniji.

Aktivnosti koje idu s nacionalne razine važne su jer obuhvaćaju brojniju dječju populaciju, a veće su promjene moguće kada se udruže institucije. Program Rođeni za čitanje primjer je uspješne suradnje Ministarstva kulture i medija s Ministarstvom zdravstva, Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo te stručnim pedijatrijskim društvima. Izloženost kvalitetnim slikovnicama, knjigama i kulturnim sadržajima dugoročno stvara i kvalitetnu publiku.

MR: Ono što program 'Rođeni za čitanje' u svojoj srži promiče jest važnost zajedničkog čitanja, dvosmjerne komunikacije između djeteta i onog tko mu čita. Čitanje naglas nije samo priprema za školu – ono gradi temelje mišljenja, jezika, emocija i odnosa. To je jedna od najjednostavnijih, a najučinkovitijih aktivnosti za cjelovit kognitivni razvoj djeteta. Posljednjih godina svjedočimo zabrinjavajućem podatku da se pri upisu u osnovnu školu oko 4000 djece godišnje, više od 10 posto jedne generacije, suočava s odgodom polaska u prvi razred. Najčešći razlozi su teškoće u govorno-jezičnom razvoju i grafomotorici.

Program Rođeni za čitanje nameće se kao izravan odgovor na taj problem i kao snažan javnozdravstveni preventivni program, što potvrđuje i podrška pedijatrijskih društava te suradnja s HZJZ-om. Od izazova '15 po 15' očekujem da osvijesti roditelje, skrbnike i sve koji rade s djecom o važnosti svakodnevnog čitanja. Važno je naglasiti da je riječ o početku kontinuiranog procesa, a ne jednokratnoj akciji – za stvarne i trajne promjene potreban je dug vremenski okvir. Dovoljno je podsjetiti da je gotovo dvadeset godina trebalo da iskustvo lokalnog projekta u Dubrovniku preraste u nacionalni program. Na kraju bih roditeljima poručila da ne zaborave: tih 15 minuta zajedničkog čitanja možda će postati njihovih 'naj, naj 15 minuta u danu'.