Budim se u osam, doručkujem i jurim na bus. Ovdje se ne zna hoće li uopće doći, ali svakako moram biti spreman, s obzirom na to da hotel – izuzev odlazaka na posao – nisam napustio punih pet dana. Želim otići u La Romanu, grad koji mi je najbliži, kupiti nužne potrepštine i provesti dan uz zvukove bachate, žanra koji je nastao u Dominikanskoj Republici. Prvi je siječnja, valjda će na ulicama, ispred kakvog mercada na uglu, biti još plesača u afteru.

Međutim, guagua (kako ovdje zovu bus) kasni već dobrih 20 minuta, a nervoza pod sjenicom koja glumi predvorje hotela polako raste. Odjednom se javlja recepcioner i kaže da busa biti neće, na što sočno opsujem na materinjem jeziku. Iza sebe začujem taj isti jezik, okrenem se i vidim hrpu ljudi koji nastave pričati na španjolskom, no jedan od njih prilazi i predstavlja se: 'Ja sam Čaj!' Odlično, pomislim, osvjedočeni sam ljubitelj čajeva.

Ispada da je Meksikanac, da zna nešto našeg jezika jer ovdje radi sa Srbima i da je s grupom od još petorice sunarodnjaka naumio unajmiti auto i zaputiti se u dva sata vožnje udaljeni Santo Domingo, glavni grad ove karipske države. No da bi se došlo do auta prvo treba dospjeti u La Romanu. Naoružani španjolskim i višemjesečnim iskustvom ovdje, Meksikanci promptno stupaju u pregovore s jednim od službenih vozača, koji uzima safari, odnosno otvoreni kamion s klupama. Avantura može početi.

Nogomet kao univerzalni jezik

U hipu pitam mogu li im se pridružiti na putu za glavni grad, na što oni veselo pristaju premda smo se upoznali prije tri minute. U istom smo sosu, moramo si pomagati, a ja ne mogu vjerovati svojoj sreći – dobio sam iskusne vodiče s kojima mogu najnormalnije komunicirati na engleskom dok oni rješavaju sve potencijalne probleme s lokalnim stanovništvom putem španjolskog.

'Čaj' je zapravo nadimak, čovjek se zove Diego, otkriva mi Mariano, najmlađi iz skupine. Klasičnom debilanom pokušam na svako ime Meksikanca kojem pružam ruku ponuditi prezime meksičkog nogometaša, što mi uspijeva s Hugom, Rafom i Guillermom (Sanchez, Marquez, Ochoa). S Julijom već imam problema, ali ne uzimaju mi to za zlo, već su oduševljeni mojim poznavanjem njihove reprezentacije. Potonji se ubrzo nametne kao vođa ekspedicije.

Che Guevara, također univerzalni jezik

Po dolasku u La Romanu slijedi hladan tuš – rent-a-car firma je zatvorena. Na vratima stoji djedica koji u desnoj ruci drži pravu pravcatu sačmaricu, nešto što sam dosad viđao samo u filmovima, no moji novopečeni amigosi se ne daju smesti. Uspijevaju izmusti informaciju da bi se auto mogao unajmiti na gradskom aerodromu pa slijedi još jedna filmska scena – razdvajanje ekipe u hororu, što mi nije svejedno, budući da nemam lokalnu SIM karticu.

Julio i dva će pobočnika taksijem otići po auto, a ostatak će na bankomat u supermarket Jumbo, mjesto koje ovdje čitaju 'po Vuku'. Naravno, ni na jednom od pet bankomata ne radi nijedna od moje tri kartice, stoga pada dogovor da ću platiti benzin. Diego me pita volim li Chea Guevaru, a na potvrdan odgovor vadi maslinastozelenu kapu s crvenom zvijezdom petokrakom i stavlja je na glavu. Slijedi još jedno iznenađenje – Julio i ekipa se vraćaju s pick-upom koji ima pet mjesta, a nas smo sedmorica. Kako ćemo ovo izvesti, pitam se, nije to odlazak do dućana.

Brena sva vrata otvara

Nema problema, kažu, netko će nekome sjesti u krilo, a Guillermo će se žrtvovati za kolektiv lijeganjem u otvoreni gepek. Dakle Julio vozi, najmlađi Mariano sjedi Rafi u krilo, iza smo Hugo, Diego i ja – uopće mi nije loše. Dogovara se znak za slučaj da našu čergu uoči policija, no problema ne bi smjelo biti, izgleda da imaju iskustva s ovakvim akrobacijama. Vozimo se sto na sat u lijevoj traci autoceste dok nas pretječu s desne strane, što je ovdje sasvim normalno. Netko dodaje da je Dominikanska Republika prvak svijeta po broju smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama per capita.

Dok klizimo prema Santo Domingu, milijunskom gradu koji je ime dobio Dominicu de Guzmánu, odnosno Svetom Dominiku, trešti pjesma o nasilju nad ženama, nešto kao 'Ljubomorko' Riblje Čorbe, a u sljedećem mi trenutku Diego otkriva da ima rap karijeru pa iz zvučnika uslijedi njegov tvrdi boom bap. Pitaju me želim li se uključiti u jam s karakterističnom pjesmom naših prostora pa dodajem Breninu 'Jugoslovenku' na playlistu, što izazove oduševljenje.

Ne izlazi noću

Pitam kako su proveli doček Nove godine, na što će oni razočarano da se poput mene nisu uspjeli maknuti iz hotela, jer Uber ovdje ne funkcionira čak ni kada se izabere viša tarifa. Noći su pak frajerske, ne preporučuje se bauljanje cestom kada padne mrak zbog velike mogućnosti pljačke ili još gore sudbine. Ako si žena, proći ćeš bolje i samo će te gurnuti kao znak prijetnje, a muškarci nerijetko završe s ubodima noža. Pitam se pretjeruju li možda s oprezom.

Stajemo, počinje kiša. Dogovor je da se u tom slučaju stisnemo u autu, nije u redu da netko kisne na autocesti, pa u Santo Domingo ulazimo kao sardine, s najmlađima u krilima najstarijih, s izuzetkom mene, premda se nudim uskočiti u gepek, ipak sa sobom imam kabanicu. Glavni grad je svojevrsno razočaranje, možda jer je sama Nova godina, možda jer pada kiša, možda jer smo u turističkoj Zoni Colonial.

Srednji prst za Kolumba

Julio je već bio ovdje pa nam pokazuje prvu crkvu u takozvanom Novom svijetu, prvu ulicu i ostale znamenitosti. Diego pozira s podignutim srednjim prstom pred spomenikom Kristoforu Kolumbu, slavnog istraživača koji je dao ime većini toponima ovdje, između ostalog i otoku Hispanioli, čiju istočnu polovicu čini Dominikanska Republika, a zapadnu Haiti.

Prije povratka kupujemo obligatorne cigare – moj izbor pada na kultni Montecristo – i odlazimo na okrjepu gdje drugdje nego u meksički restoran. Julio predlaže pozole, ljutu pileću čorbu koja potječe iz astečkih vremena, a kao začin dodaje priču o tome kako su prastanovnici Latinske Amerike ovo jelo spravljali od ljudskog mesa. Oko mene diše Treći svijet, jedemo ljudoždersku čorbu i pušimo cigare.