U srijedu, 11. veljače, europska književnost ostala je bez jednog od svojih najznatiželjnijih i najrafiniranijih putnika. Na svom voljenom otoku Menorci, u 92. godini života, preminuo je Cees Nooteboom, jedan od najvažnijih nizozemskih i europskih pisaca druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Vijest je objavila njegova dugogodišnja nakladnička kuća De Bezige Bij, u priopćenju upućenom u ime njegove supruge, fotografkinje Simone Sassen. Otišao je mirno, na otoku na kojem je provodio ljeta još od sredine šezdesetih godina – mjestu koje je postalo trajnim toposom njegova života i pisanja.

Rođen 31. srpnja 1933. u Haagu kao Cornelis Johannes Jacobus Maria Nooteboom, djetinjstvo mu je obilježio Drugi svjetski rat. U intervjuu za Guardian 2006. priznao je da gotovo i nema uspomena prije njemačke invazije 1940., kada je kao dječak gledao kako Rotterdam gori na horizontu. Otac mu je poginuo u savezničkom bombardiranju Haaga, a Nooteboom je nakon toga odrastao u strogo katoličkom okruženju, školovan kod redovnika. Klasična naobrazba, latinski i grčki, ostavili su traga, ali presudno obrazovanje, kako je govorio, pružila su mu putovanja.

Veliki erudit i intelektualac

U književnost je stupio vrlo rano. S dvadeset i dvije godine objavio je roman Philip i ostali (1955.), nadahnut vlastitim putovanjima autostopom kroz Francusku i Skandinaviju. Roman je osvojio nagradu Anne Frank i ubrzo postao klasik nizozemske književnosti. Ipak, nakon tog ranog uspjeha uslijedile su godine u kojima se Nooteboom više posvećivao poeziji, novinarstvu i putopisima nego prozi. Izvještavao je o ključnim povijesnim trenucima – od ulaska sovjetskih tenkova u Budimpeštu 1956., preko studentskih nemira u Parizu 1968., do pada Berlinskog zida – dok je paralelno objavljivao zbirke pjesama i gradio reputaciju erudita otvorenog svijetu.

Pravi međunarodni proboj ostvario je romanom Rituali (1980.), djelom o pravilima, disciplinama i pukotinama u životima trojice likova. Knjiga je brzo prevedena na brojne jezike, 1988. je ekranizirana i postala prvo njegovo djelo objavljeno na engleskom. Slijedili su romani U nizozemskim planinama (In de Nederlandse bergen, 1984.), Sljedeća priča (Het volgende verhaal, 1991.), Dan svih duša (Allerzielen, 1998.), Izgubljeni raj (Paradijs verloren, 2004.) i Crvena kiša (Rode regen, 2007.), koji su potvrdili njegov status središnje figure europske književnosti. U njegovu se opusu – bilo da je riječ o romanu, eseju, pjesmi ili putopisu – neprestano vraćaju teme vremena, smrti, sjećanja i granica, fizičkih i metafizičkih.

Stalno u utrci za Nobela

Granice su ga fascinirale od mladosti. "Na prvo sam putovanje krenuo biciklom sa sedamnaest godina i na neki se način nikada nisam vratio kući", rekao je 2016. u Zagrebu, gdje je gostovao na poziv svojega hrvatskog nakladnika Frakture i u Muzeju za umjetnost i obrt razgovarao s Romanom Simićem. Hrvatska publika upoznala ga je i ranije, 2012., kada je sudjelovao na Festivalu europske kratke priče. Tada je govorio o prelasku granica kao egzistencijalnom iskustvu, o putovanju kao jedinom pravom obrazovanju koje je stekao i o pisanju kao sporom, zahtjevnom, ali "ugodnom zadatku uz izuzetne napore". Mediteran, osobito Španjolska, gdje se neočekivano zaljubio i kojoj je posvetio putopis Skitnje do Santiaga (1992.), ostao je trajna nit njegova stvaralaštva.

Nooteboomova djela prevedena su na više od 30 jezika, a osobitu su recepciju doživjela u Njemačkoj, gdje je bio jednako, ako ne i više cijenjen nego u domovini. Dobitnik je svih najvažnijih nizozemskih književnih nagrada te brojnih međunarodnih priznanja, uključujući nagradu Zaklade Konrad Adenauer 2010. godine. Iako se često spominjao kao mogući dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ona mu nikada nije dodijeljena – no u krugu "velikih prešućenih" njegovo se ime navodilo uz autore poput Virginije Woolf, Jorgea Luisa Borgesa ili Itala Calvina. Sam Nooteboom, međutim, hodao je vlastitim putem, od knjige do knjige, više nalik hodočasniku nego laureatu.

Do kraja nemiran, znatiželjan i otvoren prema svijetu

Uz vlastitu prozu, poeziju i eseje o umjetnosti, prevodio je na nizozemski autore poput Teda Hughesa i Czesława Miłosza te drame Brendana Behana i Seána O’Caseyja, potvrđujući svoju duboku ukorijenjenost u europskoj i svjetskoj književnoj tradiciji. Bio je pisac koji je podjednako suvereno prelazio iz fikcije u reportažu, iz eseja o slikarstvu u meditaciju o politici i migracijama, kao u knjizi Mračno predosjećanje (Een duister voorgevoel, 2016.), gdje je vizije Hieronymusa Boscha povezao sa suvremenim tragedijama na obalama Mediterana.

U kasnijim godinama njegov je stil postajao sve prozračniji, fragmentarniji, ali ne i slabiji. Knjige poput Venecija: lav, grad i voda (Venetië. De leeuw, de stad en het water, 2018.) ili 533 dana (533 dagen, 2016.) svjedoče o autoru koji je i u osmom i devetom desetljeću života ostao nemiran, znatiželjan i otvoren prema svijetu. Kretanje je, istina, s vremenom ustupilo mjesto tišim trenucima, ali je pogled ostao jednako bistar.

Odlaskom Ceesa Nootebooma nizozemska književnost izgubila je jednog od svojih najprepoznatljivijih glasova, a europska kultura autora koji je, kroz sedam desetljeća rada, utjelovio ideju književnosti kao trajnog putovanja – kroz jezike, krajolike, povijest i vrijeme.