6. lipnja 1944. godine Saveznici su se iskrcali u Normandiji. Taj je datum u povijest ušao kao Dan D, a 81 godinu poslije jedna mlada umjetnica iskrcat će svoja prva ulja na platnu u prostor zagrebačke Uranije. Radi se o Klari Rusan Klarxy (1993.), poznatoj ilustratorici koja je odlučila istražiti kako je raditi u novom mediju, pri čemu joj je logističku podršku pružila platforma kolekcionart. Izložba je naslovljena 'Dear babies...' i predstavlja povratak Klarxy na domaći teren, nakon što se prošle godine izložbom 'ADHD - Pool of thoughts' uspješno predstavila međunarodnoj publici, točnije u Bruxellesu.

S umjetnicom smo se našli prošle subote na osunčanoj terasi nezaobilaznog Krivog puta, mjesta koje je godinama dom svim alternativcima Zagreba i koje je nedavno opjevao sveprisutni IDEM. Umjesto žujica smo popili kavu i dobro se zabavili, što s Klarxy nije teško, s obzirom na to da je hodajući vatromet kojem iz rukava, uz šale, ispadaju i intrigantni uvidi. Popričali smo o konceptu izložbe koja se sutra otvara, o bolnom 30. rođendanu, o uvjetima stvaranja umjetnosti kod nas i vani te o ADHD-u, poremećaju koji je Klarxy prošle godine pretvorila u zapaženo umjetničko djelo.

Krenimo od vaše izložbe 'Dear babies...' koja se otvara 6. lipnja, što je datum poznat i kao Dan D. Možete li ukratko predstaviti njezin koncept?

Da, namjerno sam izabrala taj datum! 'Dear babies...' je projekt koji mi je pao na pamet nakon izložbe 'ADHD - Pool of thoughts', odnosno prošlogodišnje izložbe, kada sam se malo odmorila. Kao i za prošle izložbe, ideja se rodila u avionu, vjerojatno nadmorska visina odradi svoju čaroliju. Palo mi je na pamet da bih voljela napraviti dokumentaciju svog dosadašnjeg života, kao svaki pravi umjetnik. Činilo mi se sjajnim trenutkom - sa 30 godina si negdje između, imaš dovoljno znanja i mudrosti, a nisi još dovoljno proživio i nisi dovoljno zreo da bi sve shvatio. Dobar je to checkpoint. Bila sam ponukana činjenicom da se masu ljudi oko mene oženilo ili dobilo djecu, što me natjeralo da se zapitam kada će u mom slučaju doći sljedeća stepenica, želim li to uopće... To je bio jedan dio, a drugi dio je bio taj da sam sa svojim roditeljima, s kojima sam jako bliska, zadnjih nekoliko godina počela pričati s njima o njihovoj mladosti. Međutim, ispostavilo se da osim njihovih priča nemam nikakvu dokumentaciju te mladosti, nema Instagrama niti drugih zapisa, a mene bi zanimalo da o tome saznam iz perspektive njih kao mladih osoba - imali su živopisne i lude živote! Hajdemo zamisliti da ja sada imam djecu i da im iz ove perspektive pričam o svom životu. Ima li to smisla?

Ima!

30. godina mi je imala najviše smisla jer je okrugla. Ideja mi je bila provući taj checkpoint kroz slike i tekstove. Pisma koja će pratiti slike su mi prilično bitna. Uvijek mi je išlo na živce, pogotovo kroz studij, dok smo gledali razne slike, što su nam profesori objašnjavali što je pjesnik htio reći, a tebi možda nije tako. Moj rad je jednostavan, vizualno je infantilan, a ja koristim priliku da napravim suprotno onome što su radili profesori. Iako sam otvorena za interpretacije i super mi je kad mi netko ponudi novi kut gledanja, znam točno što sam htjela reći, priča je jedna jedina. Kao što sam napisala tekstove za 'ADHD', tako radim i sada. Bilo mi je zanimljivo pisati ih kao da pišem svojoj djeci, da im se obraćam. Za prvu ruku sam odlučila napraviti četiri slike, što nije puno, ali je velik zalogaj za mene. Velikog su formata, metar puta metar i pol, i počela sam se baviti uljem na platnu. Sve mi je to bilo novo. Slike sam odlučila kategorizirati kao horoskop: ljubav, financija i zdravlje...

To su tri.

Zadnja kategorija je burnout affirmation, što je moje generalno stanje sada, prikaz ludila. Moraš si afirmirati stvari: ja sam pametan, ja to mogu, ja to hoću... Dok si to govoriš ti gori i krava i štala, sve je totalni kaos. Odlučila sam to zabilježiti. Plan je da se rad zaokruži s ukupno 10 slika i ponovno negdje izloži.

Je li vam 30. rođendan bio traumatično iskustvo? Meni je to bilo veliko olakšanje, iščekivanje je bilo teško.

Točno to! S obzirom na to da sam biće s velikim oscilacijama u sinusoidi, često nemam odgovor na pitanje o planovima, lakše mi je bilo gledati unatrag i u ovo što živim sada. Jedna od slika bi trebala biti predviđanje budućnosti. Nego, vratimo se na taj 30. rođendan - s 28 sam uočila da starim, da imam prve bore, da su mi se objesile sise i da me bole leđa kad se sagnem. U tom sam trenutku shvatila da vrijeme leti, ali mi je bilo lakše jer su u mojoj okolini svi 'kasnili' sa svime. Da smo u osamdesetima, da su svi oko mene staloženi s 27-28 godina, mislim da bi me taj 30. rođendan natjerao da se ozbiljno zamislim. Ljudi su u depresiji, anksiozni su ili su totalno izgubljeni. 'Kašnjenje' se normaliziralo, možda su četrdesete nešto što će biti traumatično.

Da, Jay-Z je odavno ustvrdio da su tridesete nove dvadesete. Mislim da je to bilo prije 20 godina.

Da si ne lažemo, sjednem i ja u Krivi i skužim da ne znam 90 posto ljudi ovdje, a ne znam ih zato što su mladi. Onda se upitam što ja radim, jesam li probisvijet jer pijem gemište u srijedu. Ali zatim dođu moji prijatelji pa bude lakše. To što sam ušla u tridesete ne znači da se moram zatvoriti u stan. Puno toga što me smlavilo se dogodilo i prije.

Čini mi se da nas ima puno, IDEM pjeva o istim stvarima, konkretno spominje Krivi.

Da, gemišti, žujice, pljugice! Kad dođem na njegov koncert, imam osjećaj da smo se kolektivno dogovorili da nije gotovo i da je sve okej, da će sve biti u redu. Nije kao kada likovi od 80 godina oboje kosu u crno i govore da nisu sijedi. Nije još tako!

Vidjet ćemo, vrijeme će pokazati. Nego, sudeći po tvom Instagramu i po prisutnosti u medijima, stekao sam dojam da ste prilično uspješni u svom polju. Je li to točan dojam?

Nedavno sam obnovila svoju web stranicu i shvatila da sam puno radila. Rekla bih da jesam uspješna, ali je to užasno nestabilno. Voljela bih živjeti od svog crtanja i slikanja, što još nije slučaj. Kao ilustratorica sam dobila puno prilika koje sam iskoristila, ali i dalje ne mogu funkcionirati bez pomoći svojih roditelja. Ne mogu reći da ne brinem oko, recimo, sljedećih šest mjeseci. Ima perioda kada zaradim dobar novac, ali ne mogu računati s tim. Imam dojam da nitko ne želi da uspiješ, da te država tlači - premda sve plaćam redovito, ne mogu doći na red u bolnici, moram otići privatno ginekologu, moram povući neke veze... Od svih ljudi s kojima se družim, a družim se doista sa svima, jedino ljudi u IT-ju mogu živjeti kao naši roditelji, mogu kupiti stanove. Ako govorimo o uspjehu u smisla posla i da radim, mislim da jesam, ali ako govorimo o samoodrživosti, to definitivno nije slučaj i pitanje je hoće li ikada biti tako. To je umjetnost.

Jedan moj prijatelj je rekao da većina dobrih stvari u kulturi i umjetnosti nastaje iz hobija, barem kod nas.

Rekla bih da je to istina u glazbi. Uvjerenja sam da ilustracija i slikarstvo nisu nešto što možeš raditi kao hobi, nije nešto što možeš raditi, recimo, samo vikendom. Koliko god blesavo zvučalo, trebaš biti dobro da bi radio. Meni je 'ADHD...' pao na pamet kada sam bila u depresiji, kada sam bila najgore - nisam mogla povući liniju po papiru. Posao od devet do pet, koji te ispunjava ili ne ispunjava, uzima puno energije, nečega što moraš imati da bi radio. Ljudi s dizajnerskim poslovima koje znam, koji istovremeno crtaju, se žale da nemaju vremena ni energije, što ih brine. Briga te zakoči, a onda ne možeš raditi, čast izuzecima. Možeš raditi kao hobi, ali je teško imati karijeru, da izbaciš jednom mjesečno nešto kvalitetno. Ja ne želim raditi dizajn, ja nisam dobra u tome, u najboljem slučaju mi kažu da je simpatično. Kad bih se odlučila na taj smjer, radije bih se odlučila na šišanje ili ugostiteljstvo. Boljelo bi me da je slično onome što želim raditi.

Shvaćam. Vratimo se na izložbu koja će se ovih dana otvoriti, koju radite s platformom Kolekcionart. Koliko znači taj tip podrške?

Rekla bih da sam energična i da se lako upoznajem s ljudima, ali mi je teško komunicirati o vlastitoj umjetnosti. Neugodno mi je to, ne znam se prodati, reći nekome da je to ulov. Ta platforma tako nešto nudi, stoji iza tebe i tvoje kvalitete, ne bi te uzela da nisi dobar. S druge strane, za tebe radi posao networkinga i prodaje. Većina ljudi će se cjenkati i sve će im biti skupo. Zapravo, sve što oni rade ti olakšava stvar, omogućuje ti da se baviš onime što je bitno - svojom umjetnošću. Što se tiče prodaje radova, odlično je imati jedno mjesto. Mene ljudi znaju pitati mogu li negdje kupiti moje radove, a ja moram imati svoj katalog i nositi im ih. Sve mi je to stresno, ne želim razgovarati o cijeni s ljudima. Dečki su sjajni, ozbiljno shvaćaju svoj posao. Trebalo nam je tako nešto, nedostajao nam je inkubator gdje se umjetnici predstavljaju prije nego 'uspiju'. Kad ne bi bilo njih, morala bih raditi otprilike sedam poslova u jednom, biti vozač, PR, prodavač... Primjerice, uložiš novac u print, odneseš na sajam i prodaš dva rada, pa se pitaš što s ostalih 30, zašto sam dao novac za printanje. To te pojede. Također, gura se kolektiv, gura se cijela scena - Alba Miočev, Bartol Galović, Luisa Pascu, Teo Kiš, Klasja Habjan, Maša Baričić... Sve te ljude znam godinama, ali većina ne gurne nos u to. Doslovno stvaraju scenu.

Imali ste i neka iskustva vani. Koliko je taj svijet drugačiji?

Ne znam baš, osim diplomskog studija sam imala samo jednu izložbu vani, u Belgiji. Velika je sreća što su kolekcionari iz Liègea došli prve večeri i kupili cijelu izložbu, sve radove. To je bilo bolesno! Došli smo tamo i nismo znali nikoga, ali smo uložili puno vremena i novca. Nakon izložbe su me ti kolekcionari proveli kroz svoju kolekciju, to je bilo da se smrzneš. To je posao, ozbiljna stvar. Potpisuju se ugovori, radovi se čuvaju u posebnim uvjetima. Recimo, ponekad odem u London i, ako bih morala usporediti London i Zagreb, rekla bih da je on krvožilni sustav, a Zagreb je samo jedna žila. Imaš tek nekoliko mjesta u Zagrebu gdje možeš izaći.

Mislim da je sjajno što ste se odlučili javno baviti svojom neurodivergentnošću. Koliko je bilo teško izložiti se?

Nakon dijagnoze ADHD-a sam se htjela pohrvati s tom temom na humorističan način. Mene to nije toliko osakatilo, neki ljudi jedva funkcioniraju s tim. Meni je likovna umjetnost ventil, nisam toliko propatila. Kad sam počela stavljati radove od ADHD-u na Instagram, tek sam tada shvatila što se događa, da su se ljudi poistovjetili. Dogodilo se da sam počela pričati o psihičkom zdravlju i da sam osjetila odgovornost, postala sam glasnogovornik, nakratko lice nečega. Puno neurodivergentnih ljudi se osjeća samo, a ima nas dosta. Definitivno nisam netko koga treba slušati, treba otići psihijatru ili psihoterapeutu. Ne znači da tableta koju ja pijem funkcionira za svakoga, nije to bombon.

Meni se to čini kao dvosjekli mač: dalo vam je posebne vještine, ali vas je i osakatilo.

Meni je u osnovnoj školi bilo okej, ali se stvar zakomplicirala u srednjoj školi, počela sam se snalaziti, raditi šalabahtere. Kasnije sam došla na Akademiju, što je bilo ono što je meni trebalo. Rekla bih da mi je ADHD stvarao probleme, redovito zaboravljam stvari. Recimo, znala bih zaboraviti vratiti knjigu u knjižnicu po tri mjeseca kao dijete. Ljudima to ide na živce. S druge strane, imala sam drugačiji pogled na život, što je super stvar, specifičan si. Nisam imala problema s tim, roditelji su me voljeli takvu kakva jesam. Nedavno sam vidjela prikaz moga stanja - milijun otvorenih tabova i razgovor šest ljudi odjednom: to je taj mozak. Teško je to objasniti, taj hiperfokus, energija koja se potroši, zimski san. U Belgiji sam upoznala jednog psihijatra koji mi je objasnio kako funkcionira neurotipična osoba i kako funkcioniram ja, što mi je otvorilo oči. Meni je to normalno, ali je teško drugim ljudima sa mnom. Treba se pričati o tome, to sam naučila.

Za kraj imam jedno standardno pitanje - što imate u planu sa svojom umjetnošću? Shvatio sam da ne planirate puno, ali probajmo.

Ovisi o više faktora, treba mi da ovo uspije, da netko kupi te radove, da mogu dalje stvarati. U devetom mjesecu idem na rezidenciju u Leipzig. Voljela bih nastaviti s uljem na platnu, definitivno završiti ovu seriju. Premda imam strah od ulaska na strani teritorij - trebat će mi godine da postanem dobar slikar - iznimno me zabavlja. Nakon što završim, htjela bih napraviti crtani roman ili katalog s objašnjenjem svih detalja. Kažu mi da se trošim na detaljima, da je šteta što se ne vidi sve. U međuvremenu moram završiti sve projekte s kojima kasnim!