Prošlog je tjedna u prepunoj Frakturinoj knjižari predstavljena knjiga Ante Zlatka Stolice (1985.) 'Ulica Marthe Argerich'. Radi se o prvom romanu pisca, filmaša i profesora hrvatskog jezika čija je prva knjiga 'Blizina svega' bila omanji hit, doživjevši drugo izdanje. Na promociji su govorili književna teoretičarka i praktičarka Đurđica Čilić i filmski redatelj Igor Bezinović, s kojim je Stolica surađivao na 'Kratkom izletu', neočekivanom pobjedniku Pulskog filmskog festivala iz 2017. godine. Sudeći po redu koji se stvorio nakon promocije, i ova će knjiga biti hit, možda i većih razmjera - svi su htjeli autorovu posvetu. Naime, Stolica je uspješno napravio iskorak u prestižnu formu romana zadržavši svoje oko za detalj, kvalitetu zbog koje smo ga zavoljeli čim se pojavio na književnoj sceni. S ovim možda i dalje mladim autorom - ovisno tko gleda - popričali smo nedugo nakon promocije, prvenstveno o novoj knjizi, ali i o njegovim drugim umjetničkim i obrazovnim pothvatima.

Krenimo od spisateljskih početaka. Što biste rekli, koje su autorice i autori najviše utjecali na vas u formativnim godinama?

Na moju nesreću autorica nema među mojim formativnim piscima. Dapače, moji formativni pisci poprilično su muški: Carver, Kundera, Salinger, Fante... To su sve autori koji su tada bili popularni, barem u krugu u kojem sam se kretao. Zbilja se ne sjećam da je itko spomenuo ijednu spisateljicu - u školi ili izvan škole. Govorim ovdje o razdoblju srednje škole, u osnovnoj nisam čitao ništa van lektire koja mi je uglavnom bila dosadna.

Na vaš sam blog nabasao prije više od 10 godina, oduševio se crticama koje ste tamo objavljivali i uzaludno osvježavao stranicu svakih nekoliko tjedana. Većinu ste tih zapisa 2020. godine ukoričili u knjizi 'Blizina svega'. Koliko je teško bilo prijeći iz blogosfere u 'pravu' književnost?

S bloga sam prešao u knjigu na poziv urednika Andrije Škare. Izabrao sam možda četvrtinu crtica i obojica smo odmah zaključili da će knjiga biti zaokruženija ako dodam i neke dulje prozne tekstove. Napisao samo još nekoliko priča koje su pomogle da čitatelj dobije jači uvid u pripovjedača i da se taj materijal objedini.

Ono što je već tada bilo evidentno je vaše oko za detalj. Što mislite, kako ste izbrusili taj talent?

Mislim da jednostavno puno više razmišljam u slikama. Skloniji sam detalju, minijaturi i impresiji, nego građenju strukture.

Spomenuta knjiga bila je omanji hit i doživjela je drugo izdanje, što je za debitantske knjige na našoj sceni rijetkost. Kako vam se ona čini s petogodišnjim odmakom?

Vraćam joj se u prigodama kad trebam složiti neki izbor za čitanje ili slično. Ima nekih dijelova koje možda danas ne bih uvrstio ili bi ih napisao drugačije, ali to je vjerojatno uvijek tako. Za srpsko sam izdanje morao proći knjigu od početka do kraja pa sam promijenio par detalja. To je bio jedini slučaj da sam knjigu nakon izdavanja pročitao u cijelosti i bio sam zadovoljan. I sretan sam, naravno, s tim kako je knjiga prihvaćena, to mi je puno tada značilo, a znači mi i danas.

Prije nekoliko tjedana iz tiska je izašla 'Ulica Marthe Argerich', vaša druga knjiga, odnosno vaš prvi roman. Možete li je ukratko predstaviti našim čitateljima?

'Ulica Marthe Argerich' kratki je roman u kojem kroz četiri dana pratimo pripovjedača dok pokušava pronaći svoj auto koji je parkirao negdje u centru Ljubljane. S tom je potragom isprepletena i njegova naizgled zapetljana ljubavna situacija.

Naslov romana je začudan, referira se na slavnu argetinsku pijanisticu, no radnja romana nema mnogo veze s njom. Naprotiv, radi se o djelu lišenom pretencioznosti kojoj, mislim, naslov vezan uz klasičnu glazbu neće pretjerano pomoći. Kako ste odabrali baš taj naslov?

Ne vidim ni da će odmoći. Mislim da funkcionira i za one koji znaju za Marthu Argerich i za one koji ne znaju pa u njemu vide ulicu s nepoznatim i lijepim imenom. Naslov sam imao skoro od samog početka i glasio je 'Martha Argerich'. Jako sam se vezao uz njega jer mi je funkcionirao kao dobar kontrapunkt onome što se događa u romanu - Marthina virtuoznost naspram pripovjedačeve pogubljenosti. Otprilike par tjedana prije tiska morao sam ga promijeniti jer je Frakturina pravna služba rekla da ne možemo nazvati roman imenom žive osobe. Tu je za mene krenula agonija smišljanja novog naslova, koju je razriješila moja djevojka Lana čiji je prvi prijedlog bio 'Ulica Marthe Argerich'. Mislim da taj naslov puno bolje pristaje knjizi. Ovaj sa samim imenom i prezimenom bio bi zbilja hermetičan i pretenciozan.

Mjesto radnje romana je Ljubljana, grad koji većina nas istovremeno poznaje i ne poznaje, što se lijepo uklopilo u ugođaj vaše proze. Kako ste ga izabrali kao poprište romana?

Za razliku od prve knjige ovu ne doživljavam kao autofikciju, ali ona jest utemeljena na nekim događajima i mjestima iz stvarnosti, pa tako i izletu u Ljubljanu. Slažem se da je u tom smislu taj grad idealan - jako nam je blizu, a većina nas ipak ga slabo poznaje. Ljubljana je ljupka i mala pa pripovjedačevu izgubljenost čini još smješnijom.

Na ovotjednoj ste promociji romana ispričali priču o njegovoj genezi, učinili ono što naši pisci, nerijetko skloni mistifikaciji svog zanata, ne čine. Možete li ponoviti izgovoreno, kako je tekao proces njegove konceptualizacije?

2021. dobio sam stipendiju Ministarstva kulture za roman pod radnim naslovom 'Danas, sutra'. Ogledni arak na temelju kojeg sam dobio sredstva pokazao sam odmah potom Lani koja, blago rečeno, nije bila oduševljena. Tu sam se suočio s pripovjedačkim limitima o kojima govorim kad kažem da su mi slika i minijatura puno bliže. To me ipak nije spriječilo da se, nakon što sam odbacio taj prvi roman, upustim u novi koji je narativno bio još kompleksniji. S njim sam se mučio možda tri godine, napisao sam u dva navrata po sto i nešto kartica koje mi je Lana kritizirala, i to jednostavno nije bilo dobro. Tijekom čitavog tog procesa imao sam i folder pod imenom 'Ljubljana' u koji sam pomalo ubacivao ideje da bi u nekom trenutku postalo jasno da se trebam posvetiti tome.

Zahvale na kraju romana pune su lijepih riječi za našu feministicu i kritičarku Lanu Pukanić. Kolika vam je pomogla u 'peglanju' rukopisa?

Zahvale koje spominjete na neki su način priča o neplaćenom uredničkom radu. Pomogla je toliko da volim reći da sam ja taj koji je pomagao, da sam dao svoj obol ovom romanu. Urednički posao obično i jest 'peglanje' romana u finalnoj fazi, ali Lana je ovdje sudjelovala u svakom segmentu, od same ideje i istraživanja što je uopće ovaj tekst do najsitnijih jezičnih stilizacija. Ja sam vjerovao da će vremenska svedenost ovog romana zadati svoj imanentan ritam pa se neću ni morati baviti narativnom strukturom, ali to nije bilo tako. Moja lutanja u priči koja je imalo veća od minijature jako su slična pripovjedačevim lutanjima Ljubljanom. Lanine su intervencije spasile rukopis, dale su mu bolji ritam i iskristalizirale lik pripovjedača, ali možda i najvažnija intervencija tiče se zadnjeg poglavlja. Njena je uputa bila da ga se 'napiše lateralno', tj. da ga se izmjesti iz priče u koju smo kao čitatelji kroz cijelu knjigu zatvoreni. U zahvalama sam, zapravo, samo opisao proces rada na tekstu da ne ostane nevidljiv, nisam se razbacivao lijepim riječima. Lana je uređivala ovaj tekst na isti način na koji piše svoje, s preciznošću i rafiniranim osjećajem za književnost. I uz visoku dozu perfekcionizma koju ja često ne mogu ispratiti.

U romanu se ovlaš spominje konzumacija droge, konkretno ketamina, sve popularnijeg sredstva u našem društvu, barem ako vjerujemo istraživanjima. Budući da ste pedagog, točnije profesor hrvatskog jezika u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, jeste li kalkulirali oko spominjanja droge u romanu?

Nisam uopće kalkulirao. Književnost danas nema snagu da bi na tom polju napravila neku štetu ili korist. Ali čak i da ima, ne bih kalkulirao - kao što kažete, to je nešto što je prisutno u društvu, ne vidim zašto ne bi bilo prisutno i u književnosti. Može samo otvoriti dijalog kojeg nedostaje.

Kad smo kod školstva, teme oko koje se desetljećima lome koplja, kako vam se čini naš obrazovni sustav? Čega nam nedostaje?

Novca. U obrazovanje ulažemo onoliko koliko nam je do obrazovanja stalo - malo. Obrazovni sustav počiva na posvećenim entuzijastkinjama i entuzijastima, ali to ne može biti dovoljno.

Posebno omražena kategorija u našem obrazovanju školska je lektira. Kako ste u svojoj nastavi doskočili tom problemu?

Nisam doskočio, pokušavam doskočiti u svakoj sljedećoj lektiri. Imam zasad dva alata. Prvi je iskrenost - trudim se biti otvoren oko svake knjige, trudim se reći da mi je dosadna ili slaba i razumjeti njih ako im je dosadna ili slaba. Drugi alat je prisila - trudim se na različite načine prisiliti ih da nešto pročitaju. Ne mislim ovdje ni na kakav tip tiranije, samo na skup pravila kojih se treba držati jer čine stvari zanimljivijima, smislenijima i poticajnijima. Kao što u nogometu ne smijete udariti loptu rukom ili kao što u Monopolyju morate ići u zatvor ako stanete na to polje.

Paralelno s književnom gurate i filmsku karijeru, rekao bih skromno ali iznimno uspješno. Primjerice, 2017. godine 'Kratki izlet', niskobudžetni dugometražni film u kojem ste koscenarist, glumac i narator, iznenađujuće je pobijedio u Puli. Kakav je to bio osjećaj?

Nažalost, ja više nisam bio u Puli na večeri dodjele pa sam propustio tu euforiju. Jako volim kolektivni stvaralački proces i 'Kratki izlet' pamtim primarno po tome. Sve što se događalo oko tog filma bilo je jako uzbudljivo u kreativnom i prijateljskom smislu.

Dojma sam da taj uspjeh zasad niste dovoljno iskoristili. Radite li trenutačno na kakvom filmu? Postoji li šansa da 'Ulicu Marthe Argerich' ugledamo na filmskom platnu?

S Dorom Slakoper radim na kratkom dokumentarcu o jednoj krivotvorenoj slici. Već smo dvije godine u fazi istraživanja i vjerujem da uskoro kreće snimanje. Ovaj roman ne vidim na platnu, ali postoji šansa da se to dogodi, zapravo, već se pojavio neki interes za otkupom prava na ekranizaciju.

Konačno, koje naše suvremene autore volite čitati i gledati?

Sviđaju mi se filmovi Sunčice Ane Veldić koji imaju nešto divlje i neuhvatljivo. Sviđa mi se 'Sigurno mjesto' Jurja Lerotića. Čitam upravo zbirku pjesama 'Kruh za poslije' Gorana Milakovića koja je izašla prije par dana iz tiska, volim sva ta Mamina izdanja, a ovo izgleda posebno lijepo.