Monika Herceg jedna je od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja, dramatičarki i esejistica, autorica čije pisanje neumorno prodire kroz slojeve šutnje, trauma, ali i nevidljive niti solidarnosti koje nas spajaju. Ovih dana, uz uzbuđenje oko novih projekata i neumoran spisateljski, urednički i aktivistički rad, stiglo joj je još jedno priznanje: Nagrada Grada Zagreba, koja joj je uručena u petak 30. svibnja, za njezin izniman doprinos književnosti, kulturi i društvenom angažmanu.

A samo nekoliko tjedana prije, u produkciji Arterarija i režiji Romana Nikolića, na scenu je postavljena njezina najnovija drama Lijepi interijeri: Zagreb, snažna i potresna priča o deložacijama 1941. i 1991. godine, o tišini koja steže i guši, ali i o odlučnosti da se toj tišini suprotstavimo i progovorimo. U razgovoru za tportal, Monika Herceg govori o tome što znači pisati i svjedočiti u vremenima u kojima istina postaje ranjiva kategorija, o solidarnosti koja se ne smije izgubiti, odgovornosti koja ne poznaje granice, i ljepoti otpora koja, usprkos svemu, raste i cvjeta.

U svojoj novoj drami Lijepi interijeri: Zagreb tematizirate traumatična iskustva ratnih deložacija 1941. i 1991. Isti se mehanizmi nasilja i prisilnog iseljavanja ponavljaju, unatoč promjenama ideologija i političkih sistema. Možemo li iz toga izvući univerzalne pouke, ili je svaki rat specifičan?

Mislim da uvijek moramo krenuti od individualnog, od osobne priče koja se onda širi prema kolektivnom. U društvima koja nisu dovoljno sazrela da preuzmu odgovornost za zločine, važno je podsjećati da se iza svake tragedije krije ljudsko biće, osoba koja voli, nada se, osjeća bol. Tek kad u drugima prepoznamo i sebe, možemo govoriti o univerzalnim poukama. No, ponavljanje povijesti – ta "dosadna premisa" – često nas paralizira. Umjesto da djelujemo, samo konstatiramo da se povijest ponavlja. Pitam se: zar je to postalo samoispunjavajuće proročanstvo koje nas oslobađa odgovornosti? Kao da smo zabetonirali situaciju, slegnuli ramenima i rekli: bit će kako je uvijek bilo.

Kako uspostaviti mehanizme sjećanja koji bi spriječili manipulaciju i revizionizam?

To je ključno pitanje. Potrebni su mehanizmi koji neće služiti samo za prenošenje informacija, nego će u nama pobuditi želju da pamtimo. Judith Schalansky u Popisu stanovitih gubitaka piše da je naša sposobnost zaboravljanja možda i važnija od samog pamćenja – jer da bismo pamtili ono bitno, moramo selektivno zaboravljati. Zato se moramo pitati: što želimo pamtiti? Sustavi deklarativno žele da pamtimo, no u stvarnosti često potiču zaborav i manipulaciju. Povijesni revizionizam stalno se događa.

Kako sve to povezujete s današnjim događajima, primjerice u Gazi?

Danas pred našim očima gledamo genocid. U Gazi djeca umiru od gladi, a svjetska zajednica šuti. Hrvatska, umjesto da nauči iz vlastitog ratnog iskustva, povećava izvoz oružja Izraelu. Ta djeca nisu samo gladna, ona od gladi umiru, a mi okrećemo glavu. To nije rat – to je planirani, sustavno provođeni genocid. I pitam se, ako smo mogli izvući ikakve pouke iz prošlosti, zašto nismo naučili barem da nijedno dijete ne smije gladovati?

Je li svaki rat u svojoj brutalnosti isti?

Za svako ljudsko biće uključeno u rat, on je potpuna devastacija. Teško mi je zamisliti da su svi koji sudjeluju u nasilju nužno zli – mnogi su instrumentalizirani, ispranih mozgova, prisiljeni. To ne umanjuje odgovornost, ali me ispunjava osjećajem nemoći. Ako tako lako možemo nekoga naučiti da mrzi, zašto ga ne bismo pokušali učiti da voli? Ipak, u toj tami, ja se držim za slamke; sjetim se Diane Budisavljević, Josipa Reihla-Kira, ljudi koji su u ratu ostali ljudi. Svaki je rat jednako razoran, ali i tamo je moguće pronaći čovjeka.

Ovom dramom otvarate pitanje kako se kolektivna sjećanja oblikuju kroz generacije i kako ratne traume nastavljaju utjecati na naše društvene odnose. Može li se izaći iz tog začaranog kruga povijesnog nasilja i straha?

Nadam se da smo predstavom pokazali da je to moguće. Uvijek se nadamo, želimo vjerovati da možemo izaći iz tog kruga. Inače bi sve što radimo bilo čin ludosti – a možda to i jest. Smijem se s Romanom, koji kaže da smo mi malo luđaci: idemo ravno u problem, valjda i ne znamo drugačije. A možda bismo jednom trebali napisati i komediju, iako Romano misli da bismo i u njoj našli neki problem u koji bismo se zakopali.

Kakva je uloga prošlosti u toj vašoj nadi?

Ne možemo pobjeći od povijesti, ona je zapisana i u našem genomu. Transgeneracijska trauma utječe na naše obrasce ponašanja, a da bismo krenuli naprijed, moramo se vratiti unatrag, razgovarati s prošlošću, zagrliti bol i priznati da možemo, spašavajući sebe, osloboditi i naše pretke. Oni čekaju da ih netko ispriča, napiše, da im da glas. Ako ih ignoriramo, njihov će vrisak prodrijeti negdje drugdje.

Kako možemo razgovarati s poviješću?

Za početak, moramo osvijestiti da smo mi sami glasovi naših predaka – naše tijelo nije samo skup stanica i bakterija, nego i njihova priča. Naučiti slušati sebe, prepoznati emocije koje potiskujemo. Mi stalno bježimo od sebe, a time i od vlastite povijesti. Ako ne znamo osjećati – ljutnju, bijes, nelagodu, pa i sreću – kako ćemo uopće prepoznati što nam prošlost govori? Moramo osjetiti, ne bježati od toga. Ne vjerujem više u pisanje koje ne otvara prostor nade. Možda sam se prije bavila detekcijom boli i patnje, ali što više pišem, to mi je jasnije da svjetlo i nadu moramo otvoriti. Ne vjerujem više u pisanje koje ne daje nadu. Možda sam se prije i sama bavila detekcijom, ali što idem dalje sve mi je jasnije da prostor za nadu, za svjetlo, moramo moći otvoriti. Da ga ja moram moći otvoriti.

Nevidljive traume – one koje se talože u zidovima domova i kolektivnom pamćenju – česta su tema vaših tekstova. Kako balansirate između osobne potrebe da svjedočite bolnim iskustvima i želje da otvorite prostor za političku akciju i promjenu? Iz čega je proizašao rad na Lijepim interijerima: Zagreb?

Prije svega, iz prijateljstva i povjerenja. Romana Nikolića pratim već dugo i izuzetno cijenim njegov rad. Mislim da radi nevjerojatno bitne i hrabre predstave, bez kompromisa s tržištem, i imam tu sreću da mi je i prijatelj. Njegov rad me uvijek tjera da se preispitam, da pogledam sebe u ogledalo i revidiram što i kako radim. Mario Mažić jedan je od najhrabrijih ljudi koje znam. Poznajemo se još iz srednje škole, iz Petrinje, a važne profesorice koje su nas tada odgajale i usmjeravale bile su presudne za ono što smo danas.

Kako je nastala ideja za predstavu?

Mario je prvi predložio temu – otvoriti pitanje deložacija kroz predstavu. Dao je ideju i koncept, a Romano se prihvatio režije jer se njegovo kazalište već bavi neposrednim i angažiranim temama. Ja sam se ohrabrila napisati dramski tekst prema kojem su radili. Dugo mi je trebalo da pronađem ulaz, ali onda sam se vratila na taj pronalazak ljudskog u svakoj tragediji, i zapravo pokušaj uspostavljanja odnosa, pronalaska razumijevanja jednih za druge. A to dolazi od prepoznavanja nas u drugima: jedni pred drugima, svi smo isti, bojimo se, svi mi želimo ljubav, bili smo sretno ili nesretno zaljubljeni, imamo neke slične priče o pobunama, gubicima. Tada postaje jasno da su sve ove umjetne podjele, pa tako i ona po nacionalnosti, društvene fikcije.

Uskoro vam izlazi prvi roman. U kojoj ste fazi s pisanjem?

Roman je, jer nikad dosta mistifikacije, krenuo svojim nepredvidivim putem – posvađao se sa mnom i odbio suradnju, ali smo se na kraju ipak pomirili. Sad se pravim samopouzdana i zavodim taj tekst, čekam da se konačno odluči. No zapravo sam jako strpljiva, na većini onoga što stvaram radim godinama, pregovaram s tekstom, tražim glas. Pišući roman, iznenada sam dobila gotovo cijeli rukopis nove zbirke pjesama, koji sada uređujem. Ne mogu poreći njegovo postojanje.

Nedavno ste dobili i scenaristički program Bruno Bauer s mentorom Rajkom Grlićem. Otkud sad scenarij? Kako se scenarij nadovezuje na roman?

Priča na kojoj godinama radim za scenarij pokazala se vrlo slična onoj u romanu. Možda se to ne bi dogodilo da nisam dala vremena da priče sazriju, ali sada vidim da roman daje ključ scenariju, i obratno. Već sam prošla scenaristički program Zora Dirnbach, gdje sam puno razgovarala s mentoricom Karlom Lončar i pronašla novi glas za svoju junakinju. Takvi projekti sustavne podrške, koji u filmskom svijetu postoje, puno pomognu, tako da se i radu s Rajkom Grlićem baš veselim. Scenarij i roman idu paralelno, na scenariju isto radim godinama, ja volim tu sporost; imam otvoreno mnogo projekata i paralelno polako radim na svakome.

U romanu se bavite temom prisvajanja vlastite povijesti. Kako vidite taj čin "prisvajanja povijesti"?

Za mene to nije ništa monumentalno, a možda baš zato jest veliko. Mislim da imamo pravo stalno iznova pisati svoju priču, otići u prošlost i promijeniti je, izabrati da ne budemo žrtve, da budemo drčniji, hrabriji, da budemo ono što želimo. To je prekrasna sloboda: da se pišemo kroz sadašnjost i prošlost, i time stvaramo temelje za buduće nas. To nije negiranje prošlosti, već preuzimanje narativa, što je korak prema samosvjesnosti.

Ima li tu i prostora za osobnu transformaciju?

Apsolutno. Ja sam velika zagovarateljica nježnosti, ali i kritičarka lažne skromnosti, pogotovo jer se od žena često očekuje da budu tiše, manje vidljive. Danas sam svjesna svakog dijela svog tijela, svog srca, svoje pičke, a bogami i svojih sposobnosti pisanja. To mi olakšava da sačekam da roman "progovori", ili da mu ja jednostavno kažem – sada završavamo.

Često se govori o potrebi "pomirenja" u društvima koja su prošla kroz ratne sukobe, no vi u svojim djelima naglašavate potrebu za pravdom, a ne samo formalnom pomirbom. Kako gledate na političke elite koje promoviraju "zaborav" kao oblik stabilnosti?

Pravda je nužna, bez nje ne možemo vjerovati u društvo. Djeca vrlo rano shvate pojam pravednosti i prepoznaju kad nešto nije pravedno. To znači da svi moramo biti odgovorni za svoje postupke. Čak i kada Eichmann ili netko drugi kaže da je samo izvršavao naredbe, to ga ne oslobađa odgovornosti. Arendt je to nazvala banalnošću zla, ali postupci nas definiraju, bez obzira na to stojimo li iza njih ili ne.

Kako povezujete ovu ideju s današnjim društvom i njegovim odnosom prema prošlosti?

Zaborav koji političke elite promoviraju nije stabilnost, nego prikrivanje. To nije pomirenje, nego guranje pod tepih. Bez suočavanja s prošlošću i odgovornosti nema istinske stabilnosti.

Naša politička imaginacija često je zarobljena prošlošću, a povijest se koristi kao oružje u političkim obračunima. Je li u takvom kontekstu moguće razviti stvarno progresivne političke ideje koje nadilaze podjele i traume?

Mi zapravo nemamo političke imaginacije. Da je imamo, ne bismo događaje od prije trideset godina i dalje smatrali ključnom točkom identiteta. Nismo osmislili ništa pametnije nego vrtjeti se u petlji rata. Ne mislim da treba zaboraviti prošlost, nego je treba postati svjestan i dogovoriti se da idemo dalje. Ali kad politika nema ideja i programa, najlakše je ostati tamo gdje smo – dirati u rane, manipulirati emocijama. Ljudi su stradavali, domovi su gorjeli, pravda nikad nije došla. Lako je to koristiti, i to nije samo lako, nego i zločesto i nehumano.

Što je za vas istinsko domoljublje?

Pravi patriotizam je briga za ljude i prostor u kojem žive. Ne stalno prosipanje floskula o natalitetu dok se ništa ne čini da obitelji mogu živjeti dostojanstveno, hraniti i školovati djecu. Umjesto toga, manipulira se simbolima, svađamo se oko ćirilice ili nebitnih pjevača, dok mladi odlaze iz zemlje, a radna snaga se uvozi i brutalno iskorištava. Prava ljubav prema domovini nije lažna, pohlepna ni orijentirana na iskorištavanje. To je ljubav koja dopušta rast, koja je nježna i brine – suštinski brine. E jebiga, takva bi trebala biti i ljubav prema domovini.

Svijet se suočava s krizama koje traže globalnu solidarnost – klimatska kriza, migracije, ekonomske nejednakosti – no političke elite često se pokazuju nesposobnima ili nezainteresiranima za stvarne promjene. Vi se zalažete za alternativne modele zajedništva. Kako u ovako ciničnom svijetu uspijevate još uvijek vjerovati u solidarnost i zajednicu?

Antropologinja Margaret Mead rekla je da je suosjećanje prvi znak ljudske civilizacije. To se, kaže, vidi na kosturima sa zacjeljenim bedrenim kostima – netko je tada brinuo za drugoga. To je početak civilizacije: sposobnost brige za druge. Solidarnost, empatija – velike riječi koje bez primjene u svakodnevici ostaju prazne. Moramo vidjeti Drugoga, priznati njegovu patnju jednako stvarnom kao našu. Autoritarni režimi prvo koriste dehumanizaciju jer je ona temelj za velike zločine. Da čovjek vidi čovjeka ne bi bilo Auschwitza, Srebrenice ni Gaze.

Kako mijenjati tu duboko ukorijenjenu dinamiku?

Jezik je ključ. Ne smijemo dopustiti da se njime manipulira. Nije rat nego genocid. Nije seksualni odnos bez pristanka nego silovanje. Nije toksičan odnos nego nasilje. Jezik prvi reagira, prvi detektira. Moramo ga naoštriti, ne dati da se izokreće i ublažava istina.

Ali, kako zadržati vjeru u zajednicu i solidarnost kad sve oko nas to potkopava?

Imam protupitanje: kako živjeti, a ne vjerovati u to? Ljubav, briga, dobrota – sve su to svakodnevne odluke, borbe koje svatko vodi u sebi. Vidim ljude oko sebe kako rastu, mijenjaju se, postaju bolji – to su mala čuda koja me uvjeravaju da je promjena moguća. Nije istina da je sve predodređeno, postoje izbori i postoji odgovornost. Ne treba pristati na cinizam – dok imamo jedni druge, dok možemo računati na ljubav.

U posljednje vrijeme svjedočimo porastu cenzure i autocenzure, ne samo u autoritarnim režimima, već i u zemljama koje se smatraju liberalnim demokracijama. Gdje vi povlačite granicu između umjetničke slobode i političke odgovornosti?

Za mene nema umjetnosti bez odgovornosti. Možda je to radikalno, ali živimo u svijetu gdje se ljude zatvara zbog mirnih protesta, čak i u Hrvatskoj – sjetimo se nedavnih uhićenja aktivista, pa do nasilja u Njemačkoj nad onima koji kritiziraju genocid u Gazi. Imamo političke zatvorenike u Srbiji, hajku na Remi... Primjera je bezbroj, iz naše kuće do susjedstva.

Što podrazumijevate pod osobnom odgovornošću?

Svi mi imamo građansku odgovornost – počinje s izlaskom na izbore, ali i s nešutnjom kad vidimo nepravdu i nasilje. Ne šutjeti o genocidu. Reći: ja te vidim. Svjedočiti. To je tek minimalno, ali neophodno.

Kao javna intelektualka i aktivistkinja, često se suočavate s napadima na slobodu govora. Kako gledate na sve češće pokušaje delegitimizacije kritičkih glasova – od prijetnji fizičkim nasiljem do sofisticiranih kampanja dezinformacija? Koliko je važno u takvim okolnostima ostati dosljedan svojim uvjerenjima?

Živimo u svijetu gdje je jednako lako plasirati laž kao relevantnu informaciju kao i istinu. Kampanje neistina postale su norma, istina je postala irelevantna kategorija u javnom prostoru. Površnost se danas cijeni i očekuje, a mi je sve više usvajamo kao način komunikacije i promišljanja. Svijet nam uzvraća istom površnošću – od Trumpa, koji laž koristi kao osnovno sredstvo komunikacije, do kandidata za gradonačelnike koji nemaju program, ali mogu neutemeljeno napadati i na tome temeljiti cijelu kampanju.

Kako gledate na globalni kontekst tih pojava?

Većina ovoga što se događa nije incident. Totalitarna Rusija i Putin, rusko zatiranje ljudskih prava, fašizam Izraela i aparthejd o kojem se godinama govori, prljave kampanje protiv gradonačelnika Zagreba, smanjenje financiranja Novosti – sve su to procesi koji traju dugo i događaju se pred našim očima. Opresija i cenzura u Njemačkoj, uhićenja aktivista u Hrvatskoj i Srbiji – to je stvarnost. A mi? Ili smo ignorirali što se događa, ili nas jednostavno nije bilo briga.

Vaš novi dramski tekst istražuje tišinu kao prostor traume, ali i otpora, a upravo ste primili nagradu HNK-a Mostar za svoj dramski tekst Šutnja. Može li i šutnja ponekad biti politički čin?

Već se dugo bavim temom šutnje. Nedavno je završio ciklus radionica Prekinuti šutnju, koji sam vodila s psihologinjom Senkom Sekulić. Detekcija nemoći prvi je korak, bilo da je riječ o osobnoj šutnji ili kolektivnom prešućivanju. Šutnja, ako je nametnuta – kroz društvene norme, religijske obrasce, ili očekivanja da budemo tihi i "ne talasamo" – korozivna je i održava traumu. Djeca, primjerice, počinju pamtiti s tri godine jer tada mogu ispričati priču o onome što se dogodilo. Kada je trauma prevelika, ostajemo bez riječi. Tek kad progovorimo, preuzmemo svoje priče i, kad šutnja postane odabir, ona može biti politički čin, jasna poruka, ili čak samoobrana. No za takvu šutnju treba se izboriti.

O kakvoj šutnji govorite u Šutnji?

Taj se tekst bavi šutnjom u kontekstu ženskog tijela – odgojem koji djevojčicama nameće poslušnost, tihi prihvat, čekanje, koje često nikada ništa ne donosi. Šutnja o nelagodi, sramu, nasilju, šutnja koju se uči i prenosi. Moja neimenovana junakinja ipak odlučuje prekinuti šutnju, prekinuti trpljenje. Shvaća da ništa ne mora, i to joj je možda najvažniji trenutak u životu.

Kao feministkinja, često kritizirate patrijarhalne strukture i nejednakost spolova. U vremenu kada desni populisti sve glasnije pozivaju na "zaštitu obitelji" i "nacionalne vrijednosti", koliko je važno da javni diskurs ne samo kritizira te konstrukte, nego i nudi alternativne narative o zajedništvu, solidarnosti i društvenoj odgovornosti? Je li moguće govoriti o političkoj i društvenoj pravdi bez suočavanja s pitanjem rodne nejednakosti i nasilja nad ženama?

Detekcija problema je prvi korak, ali fatalistički pristup je opasan. Vjerujem da za svaki problem postoji rješenje; možda ga sada ne vidimo, no moguće ga je naći. Zato moramo sustavno ulagati u edukaciju, reformirati školstvo koje vapi za promjenom, i već u školama učiti djecu o feminizmu – koji nije ništa drugo nego borba za jednaka prava svih, i o emocijama. Patrijarhat šteti svima, ženama i muškarcima, blokira emocionalnu inteligenciju i stvarnu emancipaciju.

Kako vidite napade na ženska prava u kontekstu globalnih i lokalnih političkih trendova?

Napadi na ženska reproduktivna prava postaju sve otvoreniji. Poništena presuda Roe protiv Wadea u SAD-u, zakoni koji prijete ukidanjem prava na abortus – to je stvarnost. Autoritarni sustavi, od Rusije do Hrvatske, svjesni su da je kontrola nad ženskim tijelima ključna: žene koje rađaju šutke postaju pogonska snaga sustava koji ih iskorištavaju. Ne smijemo zaboraviti izjave poput one Zekanovićeve i onog drugog ministra o "milijun fertilnih žena" – i eto, za šest mjeseci imamo milijun Hrvata, ili izjavu ministra Šipića o tome tko će nositi puške na ramenu ako ne bude djece. To je ponižavajuće i alarmantno.

Zašto je borba za ženska prava ključna za širu društvenu pravdu?

Borba za ženska prava borba je za autonomiju nad tijelom, ali i za budućnost – da naša djeca ne završe kao topovsko meso, ispranih mozgova onima koji pišu pravila. Bez prava na izbor roditeljstva, na siguran i dostupan pobačaj, nema demokracije, slobode, obrazovanja ni istinske politike. Totalitarni sustavi zato nastoje ovladati upravo ženskim pravima – i toga su itekako svjesni.

Upravo ste se vratili iz Ukrajine, gdje ste bili dio panela o europskoj geopolitičkoj osamljenosti. Kako ste doživjeli Ukrajinu u ovom trenutku dubokih trauma i povijesnih lomova? Što situacija u toj zemlji govori o Europi i njezinoj spremnosti za izazove ovog rata?

Već drugu godinu zaredom posjećujem Ukrajinu u sklopu projekta Dilemma Mobile Academy, koji me vodi i u Armeniju, a na jesen i u Gruziju. U toj karavani intelektualaca iz Europe i šire sudjeluju Marci Shore i Timothy Snyder, Andrij Ljubka, Krzysztof Czyżewski i drugi – gradimo most od Srednje Europe prema Kavkazu. Projekt promiče dublje i sveobuhvatnije obrazovanje, uskoro i kroz online magazin s esejima, raspravama i intervjuima iz političke, geopolitičke i umjetničke perspektive.

Kako situacija u Ukrajini utječe na europsku političku svijest?

Europa dobiva šamar – sastanak Zelenskog i Trumpa bio je otrježnjujući trenutak. Ako s jedne strane imate Putina, a s druge Trumpa koji očito namjerava demokraciju SAD-a baciti na koljena, jasno je da nema prostora za nećkanje. Ukrajina vodi rat za Europu, a ona se pokazuje nedoraslom. Poljska se naoružava, zemlje s iskustvom sovjetske okupacije shvaćaju ozbiljnost situacije, dok se EU još uvijek koleba.

Što to govori o širem kontekstu u regiji i Europi?

Gruzijski prosvjedi ne jenjavaju unatoč drakonskim kaznama. Rumunjska je preokrenula predsjedničke izbore, izabravši proeuropskog kandidata nakon ruskog uplitanja. EU pak ignorira prosvjede u Srbiji i Gruziji, a posredno i prorusku propagandu. Zabranjen je Pride u Mađarskoj, dok je 17 zemalja EU potpisalo izjavu protiv kršenja LGBT prava – Hrvatska, naravno, nije među njima. Slovenija je, za razliku od Hrvatske, genocid u Gazi otvoreno nazvala genocidom. Europa nije spremna za ovakvu mobilizaciju fašizma, ni iznutra, ni izvana.

U pripremi je američko izdanje Lovostaja., za koji je blurb napisala nobelovka Olga Tokarczuk. Putujete puno, ali na putu su i nova knjiga pjesama, roman… Kako sada izgleda vaš književni život?

Američko izdanje Lovostaja., u prijevodu Marine Veverec, gotovo je spremno za predprint i izlazi u listopadu. Paralelno pripremamo audio knjigu na engleskom, koja će biti dostupna na platformama Book&Zvook, a u planu je i hrvatsko izdanje, koje čitam ja. Predstavljat ćemo knjigu po Americi, ali prvo moram preživjeti sve što me čeka: Beograd i Novi Sad idući vikend, zatim veliki berlinski festival na kojem imam čitanja i radionice, putovanje u Sofiju i ljetna gostovanja po regiji, ponovno Poljska u kolovozu. Do kraja godine planiramo grčko izdanje Lovostaja., slovenska izdanja dviju knjiga, Početne koordinate na poljskom, Vrijeme prije jezika na makedonskom, a u razgovorima sam i za druge prijevode.

Kako sve to usklađujete s pisanjem?

Imam osjećaj da ne stignem pratiti sve te puteve kojima knjige odlaze. No, nastojim se fokusirati na tekst, na duboko čitanje i stalnu komunikaciju s onim što pišem. U tom kaosu, to je najbitnije. Zato se svađam s romanom, dok mi se usput događa knjiga pjesama, pa i knjiga eseja. Uživam i pišući kolumne za Telegram, to je format koji mi omogućuje reći što želim, povezati teme koje smatram važnima s književnošću i kulturom.

Lijepi interijeri svojevrsni su eksperiment u suočavanju s vlastitim ‘interijerima’, kako fizičkim, tako i emocionalnim. Na kraju, može li umjetnost zaista probiti zidove šutnje i nelagode? Osjećate li ikada umor od stalnog preispitivanja i raskrinkavanja nepravdi?

Osjećam umor, ali samo kad premalo spavam. Mislim da svi mi koji radimo u kulturi radimo puno, i mnogi su na rubu burnouta ili su ga već prošli. Ovo neprestano trčanje jednostavno je neodrživo. Treba nam duboka kultura, ozbiljan razgovor o statusima umjetnika i novinara, o honorarima, o potplaćenosti. Nagrade, stipendije, honorari za otkupe tekstova nisu se mijenjali više od desetljeća, a inflacija ih je prepolovila. Stanarine, cijene namirnica, usluga – sve to raste, ali kultura stagnira. Ljudi sve više i brže rade, samo da bi pokrili osnovne troškove. Ako želimo da umjetnost preživi, to moramo mijenjati.