Kristian Kožul jedan je od onih umjetnika čiji se rad ne uklapa lako u jednodimenzionalne narative. Njegove skulpture, instalacije i objekti istodobno su zavodljivi i uznemirujući, raskošni i ironični, vizualno spektakularni, a konceptualno provokativni. Od početaka na hrvatskoj sceni koncem devedesetih do danas, Kožul je dosljedno istraživao kako moć oblikuje tijela, estetiku i kolektivnu imaginaciju, bilo kroz glamurozne artefakte koji prizivaju spektakl i potrošnju, bilo kroz ritualizirane oblike boli, kontrole i identitetske mutacije.

Njegova umjetnost rijetko ostavlja prostora za indiferentnost: ona je u svojoj srži politička, ali ne pamfletski, već kroz metodično izokretanje poznatog u groteskno, kroz materijalnu raskoš kao sredstvo kritike i kroz humor kao strategiju razotkrivanja. U vremenu u kojem se javni diskurs sve češće svodi na moralne apsolute, a neprijatelji zamišljaju i prikazuju kao karikature, njegova izložba Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.), upravo otvorena u zagrebačkoj galeriji Trotoar nudi lucidnu, ironičnu i vizualno raskošnu intervenciju u način na koji gledamo povijest – i sadašnjost.

Umjesto slavljenja junaka, autor fokus preusmjerava na groteskne prikaze negativaca, čime razotkriva mehanizme demonizacije i mitotvorstva, kako onih iz prošlosti, tako i onih koje živimo danas. S Kristianom Kožulom razgovaramo o polarizaciji i populizmu, o granici između zaigranosti i ozbiljnosti, o luksuzu kao kritici konzumerizma i o tome može li umjetnost još uvijek imati snagu modernog rituala.

Naslov vaše nove izložbe, "Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.)", referira se na Seljačku bunu, povijesni trenutak u kojem je potlačeni narod ustao protiv nepravde i represije. Što vas je privuklo toj specifičnoj epizodi iz prošlosti? Vidite li u tom povijesnom buntu odjeke suvremenih političkih i ekonomskih konflikata?

Dva aspekta ove izložbe cijelo se vrijeme isprepliću u razmišljanju o temi pobune. Jedan je svakako interpretacija povijesnog događaja u kontekstu stvaranja nacionalnog mita. Romantično formiranje kolektivnog identiteta pomoću – ne nužno u potpunosti izmišljenih, ali možda bi bilo moguće reći – željenih i poželjnih povijesnih fragmenata. Prepuštenost vlastitoj subjektivnosti u trenutku bavljenja voljenim (vlastitim) identitetom, u trenutku kada sami sebe strastveno i žarko želimo prikazati vrijednima, dostojnima vlastitog samopoštovanja.

U izložbi je to završilo prikazom protagonista kao karikaturalnih karnevalskih kurioziteta, spodoba koje lišene ljudskosti opsjedaju pučku naivu. Dehumanizacija opresora, i generalno neprijatelja, uvijek nanovo obogaćuje već prenapučeni inventar naše fantazije dodatnim monstruozitetima, i omogućuje nam zanemariti njihovu – ali na neki način i našu – ljudskost. Čini mi se da je upravo ta polarizacija jako suvremena.

Svjedočimo sve češće dehumanizaciji suprotstavljenih stavova, nespremnosti na dijalog i argumentaciju i, umjesto toga, naoružavanju najnižim strategijama populizma kao sredstvima političke pobijede. Sve češće slikamo stvarnost koja je prenapučena onim drugačijim i neprihvatljivim. Također, formiramo društvo u kojem ekonomska raslojenost doseže uistinu feudalne razmjere, a u kojem poimanje vrijednosti drugih postaje utilitarna jednadžba zasnovana na iskoristivosti ljudskog resursa, bilo u svrhu ratnog uništenja ili ekonomske iskoristivosti…

Instalacija u Trotoaru te univerzalne ideje moći, poraza i manipulacije tematizira preplićući povijesne narative s kolektivnim imaginarijem. Kako usklađujete osobnu umjetničku viziju s tako širokim, univerzalnim temama kako biste zadržali intimnost izraza, a istodobno prenijeli poruke koje komuniciraju s univerzalnim iskustvom publike?

Naizgled odričući se ozbiljnosti? Humor je nevjerojatno oslobađajuće i moćno sredstvo slobode govora… U slučaju da ga kombiniramo sa suosjećajnošću. Vjerojatno je istina da jedino pričajući o sebi samima posjedujemo istinsku suosjećajnost, pa tada strastveno izbjegavamo biti okrutni. Tako pričajući o sebi kroz nas, nužno ni ja ne želim biti okrutan!

Mislim da je to temelj mog umjetničkog izražaja, da sam prestao promatrati drugog i pričati o drugima iz privilegirane pozicije nedodirljivog i skeptičnog promatrača. Nadam se da pričajući o nama, odnosno o sebi kroz priču o nama, zapravo otvaram taj prostor ranjivosti koji je nužan za suživljavanje promatrača s umjetničkim radom, za prihvaćanje činjenice da smo svi mi, barem malo, čudovišta drugima.

Humor se u vašim radovima često pojavljuje kao sredstvo kritike i dekonstrukcije, a element igre i ironije jasno je prisutan i u načinu na koji koristite luksuzne, trajne materijale da biste progovorili o temama dekadencije, prolaznosti i propadanja…

Biti zaigran postala je vrlo negativna kvaliteta… Ukoliko želi biti ozbiljno shvaćen, za umjetnika je poželjno zauzeti birokratsku usredotočenost. Ponekad mi se čini da formalna težina umjetničke tematike raste do te mjere da sama za sebe stvara nepobjediva čudovišta. I, jedino smrtna ozbiljnost umjetnika suočenog s nadljudskom i nepobjedivom nepravdom opravdava njegova nastojanja.

Čini mi se da smo sva ta čudovišta stvorili mi sami, i da su korijeni svih tragedija u čovjekovoj sposobnosti da bude gotovo bipolarno nevjerojatno okrutan ili neshvatljivo plemenit, ali da nismo u mogućnosti naprosto oprati ruke i amputirati se u potpunosti iz stvarnosti koju u nekoj mjeri i sami perpetuiramo. Smijemo vidjeti komično u svojim slabostima, jer u suprotnom samo komuniciramo simplificirane herojske konstrukte u kojima postoje isključivo apsoluti.

Možda bih najlakše opisao umjetnost koju volim (i kakvu bih želio stvarati) kao srdačnu, kao umjetnost koja promatrača želi prigrliti i strastveno uvesti u prizor bez obzira na užase, strahove i tragedije koji nas čekaju. Umjetnost koja pruža osjećaj zajedništva kroz sagledavanje naše dijeljene ljudskosti.

Vaša me sklonost korištenju luksuznih i simbolički bogatih materijala donekle podsjeća na Hirstov pristup u radovima kao što je "For the Love of God", lubanja prekrivena dijamantima. U kojoj mjeri ta materijalna raskoš kod vas funkcionira kao sredstvo kritike konzumerizma i opsesije fizičkom ljepotom? Vjerujete li, kao Hirst, da umjetnost mora biti istovremeno zavodljiva i odbojna da bi izazvala dubok emocionalni efekt?

Da, vjerujem da umjetnost mora biti zavodljiva, ali ja vjerujem da je svaka umjetnost zavodljiva. Čak i kad govorimo o minimalnom izričaju, upravo taj aspekt biti će zavodljiv određenom dijelu publike, za koji će asketska izvedba označavati i zazivati njemu poželjne vrijednosti. Svi ćemo uvijek biti naklonjeniji umjetničkim radovima koji na neki način zrcale naša uvjerenja, afirmiraju naše vrijednosti. Materijalna raskoš je samo sredstvo komunikacije, dio gramatike rada.

Čak i kad djeluje kao glasna potreba za pažnjom, mislim da je direktna posljedica zasićenosti našeg okruženja koje traži i pobuđuje agresivnu reprezentaciju. Također, bilo bi potpuno neiskreno prešutjeti osobnu satisfakciju koju osjećam potpuno se prepuštajući opsesivnoj izvedbi radova. Da li je u pitanju promišljena strategija izričaja, onanijska zaigranost koja traži pažnju ili samo aspekt ličnosti? Volio bih vjerovati da sam ostvario uspješnu ravnotežu tih malih osobnih… pobjeda.

Hirst je često govorio o smrti kao jednoj od svojih ključnih tema, kombinirajući fascinaciju estetikom sa sviješću o prolaznosti. Kod vas primjećujem donekle sličnu ambivalenciju – baroknu teatralnost spojenu s elementima forenzičke estetike. Kako razmišljate o prolaznosti, raspadanju i smrti u kontekstu svojih djela? Je li to, kao kod Hirsta, način da se umjetnost učini besmrtnom?

Mislim da je glorifikacija patnje – ili možda, preciznije, njezino obožavanje – oduvijek sastavni dio mojih radova. Vjerujem da ne mogu drugačije ni sagledati taj aspekt našeg postojanja s obzirom na amalgam svjetonazora koji su isprepleteni na ovim prostorima, a koji su mi dani u osobno nasljeđe. Od nadljudskog herojstva slavljenog nakon svih ratova i poraća, preko beatifikacije fizičke patnje u katoličkoj tradiciji, do ekstatičnog balkanskog defetizma (koji je sam po sebi već šizofreničan).

Da li mislim da bi suočavanje s vlastitom prolaznošću moglo učiniti moju umjetnost besmrtnom? Besmrtnost zvuči obeshrabrujuće, ne bi li bilo bolje kroz umjetnost osvijestiti vlastitu krhkost i prolaznost, kako bismo u kratkom vremenu koje imamo ipak djelovali, donekle lišeni opsesivnog straha od smrti?

Mnoge vaše skulpture i instalacije nalikuju suvremenim relikvijama ili ritualnim objektima, djelima koja nose snažnu simboliku i prizivaju obrede prošlih vremena. Može li umjetnost imati sličnu ulogu u suvremenom društvu, svojevrsnog modernog rituala, ceremonije koja razotkriva kolektivne strahove, nade i unutarnje konflikte?

Jako bih volio vjerovati da umjetničko djelo još uvijek posjeduje kapacitet zaokupiti pažnju promatrača u toj mjeri da ga izmjesti iz zone banalnog procjenjivanja dopadljivosti onoga što promatra. Možda je naivno, ali istovremeno i prekrasno, biti uvjeren da umjetnost još uvijek može zasititi neutaživu proždrljivost današnjeg potrošača. Da ga može barem na trenutak zaustaviti u pohlepnoj potrazi za sljedećom zaigranom zanimljivosti.

Ekonomija pažnje postala je vrlo intenzivna i okrutna disciplina, i pitanje je koliko tradicionalne umjetničke forme izričaja mogu uopće biti konkurentne u današnje vrijeme. U svakom slučaju, vjerujem da se ne smijemo prepustiti zadovoljstvu površnosti, gdje ćemo se natjecati u kvaliteti izvedbe atraktivne dokumentacije rada.

Rekli ste da vaši radovi nikad nisu bili kontroverzni s ciljem pukog šokiranja, već usmjereni na propitivanje fenomena i poticanje razumijevanja njihove kompleksnosti. Kako usklađujete tu namjeru sa svojim provokativnim vizualnim jezikom?

To je zapravo pitanje podijeljene odgovornosti. Osvajanje pažnje promatrača je problem stvaranja zaokupljajućeg vizualnog narativa. Koliko god pokušavali obezvrijediti taj aspekt, meni se i dalje čini fundamentalno bitnim za uspješnost umjetničkog rada. Izazov je zaokupiti nečiju pažnju dovoljno dugo da počne propitivati što i zašto gleda, bilo iz pozicije ogorčenosti, začuđenosti ili čiste znatiželje. Izbjegavajući didaktičku zamku, daljnje propitivanje i interpretacija rada pripadaju u potpunosti promatraču.

U ovoj ste izložbi izostavili lik seljačkog junaka Matije Gupca, fokusirajući se na groteskne prikaze “negativaca” – baruna, vojvotkinje, biskupa i prateće bezimene “vodorige”. Koja je vaša intencija iza takve promjene perspektive povijesne priče?

Izostanak Matije Gupca, ili svakog drugog protagonista koji nije negativno obojen bio je nužan na ovoj izložbi. Prvenstveno stoga što sam želio naglasiti polarizaciju percepcije drugog, iracionalnu mržnju koja može opravdati dehumanizaciju suprotstavljenog. Dakle stvoriti mitološki prikaz općeg i neupitnog zla. Trenutak u kojem emocije mržnje vode naše postupke, koje potom pokušavamo racionalizirati i opravdati.

Ne pokušavam ovdje biti apologeta feudalne povlaštene kaste ili poreći da danas živimo u sličnom mentalnom krajobrazu u kojem je lako prepustiti se radikalizaciji vlastitih stavova. Naprosto mislim da je taj trenutak u kojem poričemo tuđu ljudskost, oslikavajući ih kao čudovišta, ključan za smrt dijaloga i početak nestanka demokracije. Prolog svake tragedije sadržavao je uvijek strastveno lišavanje ljudskosti drugog, bez obzira na opravdanost mržnje…

U ranim radovima spajali ste naizgled nespojivo – primjerice, invalidska kolica optočena disko ogledalima ili dječju kolijevku s lancima i sado-mazo elementima – što je opisano kao spoj glamura, užitka i bola u jedinstvenom camp izričaju. Što vas privlači takvim kontrastima nevinosti i okrutnosti, osobnog i društvenog, kiča i kritike?

Mi volimo ne vidjeti stvari. Ne mislim da vidimo nepravdu, tragedije, apsurd i, znajući da smo nemoćni išta promijeniti, propuštamo reagirati ili to prijetvorno ignoriramo. Vjerujem da uistinu ne vidimo stvari. Da je količina emocionalno bolnog prisutnog u našem kognitivnom okruženju tolika da stvaramo nevidljive svjetove koje potom napučujemo neželjenim i zauvijek zaboravljamo.

To je vjerojatno jedna od nužnih evolucijski razvijanih sposobnosti koja nam omogućuje zadržati zdrav razum, koliko je to u ljudskim okvirima moguće. Zanimljivo je biti vođen znatiželjom koja će razotkriti te nevidljive svjetove i onda ih iznijeti u formi umjetničkog djela, makar kao sugestije ili metafore. Bilo da se radilo o zazornim strahovima, neugodnim tradicijama, nezamislivim transgresijama ili lažnim identitetima.

Iskustva života u Njemačkoj i New Yorku oblikovala su vaš pogled na umjetnost, ali i na šire društvene strukture. Koliko je važno mjesto stvaranja za umjetnika? Kakvu vam slobodu izražavanja omogućuje rad u Hrvatskoj, kako ovo okruženje utječe na vašu umjetnost – ublažava li vaše kritičko promišljanje ili ga pooštrava, ili pak "samo" preusmjerava?

Mislim da je mjesto življenja ključno. Osobno mi je važna određena saživljenost s temama koje prožimaju određenu lokaciju, mjesto gdje živimo. Svakako je zavodljivo živjeti u velikim centrima umjetničke produkcije, ili točnije konzumacije, ali takva mjesta imaju jaku gravitaciju i neumitno formuliraju način razmišljanja i proces stvaranja. S druge strane, geografska i kulturološka izmaknutost prema periferiji utjecaja nudi puno više slobode i, možda, autentičnosti. Ostaje ključno koristiti sve prednosti periferne pozicije, a izbjeći transformaciju u provincijalni kuriozitet.

Što se događa s umjetnošću na mjestima kao što je New York, grad koji je sinonim za neprestanu utrku za profitom? Je li umjetnost u kapitalističkim društvima osuđena na komodifikaciju ili je moguće zadržati subverzivnu moć unatoč tržišnim zakonitostima?

Mislim da je komodifikacija inherentna umjetničkoj proizvodnji. Na kraju krajeva, umjetničko djelo je vrlo konkretan proizvod predviđen za konzumaciju. Da li se radi o čisto tržišnoj unutar postojećeg sistema galerija i kolekcionara, ili o isključivo muzejskoj i festivalskoj (prezentaciji na nekim od mnogih bijenala), samo mijenja preduvjete i zahtjeve produkcije umjetničkog rada i način konzumacije.

Bez obzira na to, umjetnost može uvijek zadržati autentičnost, pa čak i sačuvati subverzivnu prirodu, dapače mislim da su to upravo najpoželjnije i očekivane kvalitete. Mislim da je veće pitanje kako sačuvati umjetnički rad i funkcionalno ga integrirati u povijesno-kulturološki kontekst neke sredine. Formalno ga učiniti dijelom identiteta.

Kao umjetnik koji se bavi temama moći i manipulacije, kako gledate na ulogu tehnologije i medija u oblikovanju suvremene stvarnosti? Kako vidite njihovu ulogu u stvaranju novih oblika društvene kontrole, ali i potencijal za otpor i subverziju?

Čini mi se da trenutno klasične, materijalne forme postaju subverzivne samom svojom prirodom, svojim postojanjem. S jedne strane nostalgična utočišta, a s druge romantizirana afirmacija ljudskog. Kada se na svakom koraku nudi potpuni i bezlični perfekcionizam produkcije, možda je poželjno okrenuti se rudimentarnoj tehnologiji i prigrliti određenu sirovost izričaja.

Doduše, pretjerano romantičan pogled na umjetnost uvijek iznova traži da vjerujemo u određenu inherentnu autentičnost tradicijskih umjetničkih izražaja. Ipak, vjerujem da medij umjetničkog djelovanja nije toliko relevantan, već samo čini dio komunikacijske strategije svakog umjetnika. Uostalom svaka generacija mora za sebe iznaći način kako tehnološki napredak utkati u vlastiti kreativni izričaj.

Jednom ste rekli da vaši radovi nisu "samo za gledanje, već za promišljanje". Kako vidite budućnost angažirane umjetnosti u vremenu kada se slike i informacije konzumiraju brzo i površno, a dubinsko promišljanje postaje luksuz? Može li umjetnost danas doista potaknuti društvenu promjenu, ili je osuđena na reflektiranje postojećih paradigmi?

Mislim da umjetnost nikada i nije sama potaknula društvenu promjenu. Uvijek se radilo o sinergiji mnogih elemenata, od kojih su umjetnička djela redovito bila sredstvo diseminacije ili afirmacije ideologije. Čini mi se da je umjetnost zapravo alat za formiranje i utvrđivanje vjerovanja, a ne idejni pokretač promjene.

Možda sam pretjerano optimističan, ali volio bih vjerovati da ćemo se u jednom trenutku zasititi pohlepne i proždrljive konzumacije. U krajnjoj liniji, upravo ta poplava generičkog i bezličnog sadržaja mogla bi stvoriti istinsku potrebu i želju za prostorom refleksije, unutar koje bi umjetnost mogla komunicirati nove paradigme. Ili u konačnici otvoriti prostor kritičkog propitivanja onih dominantnih.