NAJČITANIJI HRVATSKI PISAC

Napisao je 95 knjiga pa kaže: Mogao sam i trebao više

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 19.01.2017 18:04
  • Objavljeno 01.12.2016 u 12:00
Pavao Pavličić

Pavao Pavličić

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov/PIXSELL

Pavao Pavličić je prema podacima o posudbi knjiga u knjižnicama Hrvatske najčitaniji domaći autor, a ljubitelji krimića prate njegov rad od 70-ih prošlog stoljeća. U povodu izlaska 95. po redu njegove knjige, krimića 'Hladna fronta' inspiriranog meteoropatijom, razgovarali smo o pisanju, čitateljima, Ministarstvu kulture i življenju u ovim, kako autor kaže, teškim vremenima

Pavao Pavličić, jedan od najčitanijih hrvatskih književnika i pionir kriminalističkog žanra u Hrvatskoj, akademik, scenarist i prevoditelj, upravo je objavio u izdanju Mozaika novi krimić 'Hladna fronta', u kojem postariji filolog, proučavajući povijest zagrebačke obitelji meteoropata, otkriva korupciju u znanstvenoj zajednici. Također, nedavno mu je kod istog izdavača objavljeno prvo kolo dopunjenih Izabranih djela, među kojima posebno plijeni pozornost zanemareni naslov iz njegova opusa, 'Kronika provincijskog kazališta', u kojem donosi priču o jednom stoljeću hrvatske povijesti, pokazujući ga u složenijem i slojevitijem svjetlu.

Pavličić je podrijetlom iz Vukovara, cijeli radni vijek proveo je na Odsjeku za komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a danas je u mirovini. Krimiće je počeo pisati još u 70-ima, kada je stvorio lik popularnog istražitelja Ive Remetina, koji kao urednik crne kronike vrlo uspješno rješava zločine. Pavličić je poznat po lakoći i brzini pisanja, a s dosad objavljenih 95 naslova – romana ('Plava ruža', 'Koraljna vrata', 'Stroj za maglu'...), knjiga, priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu - definitivno je najproduktivniji hrvatski pisac. Dobitnik je brojnih nagrada za književnost, od kojih tri Nagrade Ksaver Šandor Đalski, Nagrade Zvane Črnja i Mato Lovrak te mnogih drugih.

U svom novom romanu 'Hladna fronta' objedinili ste nekoliko zanimljivih i naoko nespojivih motiva, od meteoropatije preko filologije pa do korupcije i medicinskih istraživanja. Što vas je nadahnulo baš za tu temu?

Odavno već zapažam da vrijedi ovakvo pravilo: što se više udaljavamo od prirode, to nam ona više škodi. Otkako jako pazimo na higijenu, otada ima sve više alergija. Isto tako, mnogo ljudi burno reagira na promjene tlaka, na pun mjesec i na niz drugih prirodnih pojava; otuda one biometeorološke prognoze. U isto vrijeme mnogima to dobro dolazi jer mogu odgovornost za vlastiti život prebaciti na vanjske okolnosti, na vremenske prilike, na položaj zvijezda u času rođenja i tko zna na što još drugo. Mnogi vam se ljudi danas, pri prvom susretu, ne predstavljaju svojim zanimanjem, nego svojim horoskopskim znakom. A ako se tome još doda to da se već dugo govori i o potrebi da ljudi izravnije utječu na vrijeme, pa i o postojanju meteorološkoga oružja, bit će jasno da cijeli taj koloplet nudi materijala za priču, i to ne za jednu, nego za više njih.

Početkom studenog u izdanju Mozaik knjige izašlo je i prvo kolo vaših proširenih i dopunjenih Izabranih djela. Jeste li zadovoljni izborom selektorice Julijane Matanović i urednika Zorana Maljkovića? Biste li nešto mijenjali?

Pristalica sam mišljenja da autor najmanje znade o vlastitim tekstovima, a pogotovo o njihovoj vrijednosti. Zato mi nije ni na kraj pameti da se miješam u taj izbor, a zadovoljan sam, naravno, i zahvalan što se nakladnik odlučio za takav projekt u ovim teškim vremenima.

S dosad objavljenih 95 naslova – romana, knjiga, priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu - najproduktivniji ste hrvatski pisac. Kako ste pronalazili vremena za pisanje, uz sve ostale obaveze na fakultetu i u obitelji te HAZU?

Pronalazio sam vremena zato što kod mene proces nastanka teksta ne traje dugo, barem kad je riječ o onom izvedbenom dijelu, o slaganju rečenica. Kad jednom odlučim što ću i kako ću, sjednem i pišem iz dana u dan, dok ne bude gotovo. To znači da dnevno provodim za stolom između sat i pol i dva i da će knjiga od – recimo – dvije stotine stranica biti gotova za otprilike mjesec dana. Lako je izračunati da se na taj način može proizvesti mnogo. A ako se tome još doda i to da mene proces nastanka teksta silno veseli i da mi pisanje nikad nije bilo muka, bit će jasno da sam mogao – a možda i trebao – napisati i više.

Smatraju vas pionirom kriminalističkog žanra u Hrvatskoj, a istrage svog junaka Ive Remetina opisali ste u mnogim romanima, još od 1970-ih godina. S obzirom na to da ste u književnost ušli kao novelist, je li krimić ili, bolje rečeno, 'bajkoviti krimić' izabrao vas ili vi njega?

Mislim da je pitanje tko je koga izabrao u ovom kontekstu sasvim na mjestu. Jer pisca presudno određuje ono što je čitao, pogotovo ono što je čitao u djetinjstvu, a ja sam se tada nagutao krimića koji su izlazili u nastavcima u dnevnim novinama. U tom smislu krimić je izabrao mene. S druge strane, baš kad sam se – negdje nakon svoje dvadeset i pete godine – našao u nekoj maloj krizi, onda mi se upravo krimić ukazao kao izlaz. U tom smislu, dakle, ja sam izabrao njega. I zato, kad sam počeo objavljivati te novele, nisam imao osjećaj da činim nešto prevratno. Oko mene je bilo mnogo ljudi koji su imali slično čitateljsko iskustvo kao ja i oni su zbirku kriminalističkih priča 'Dobri duh Zagreba' glatko prihvatili, kao što ju je i Zlatko Crnković glatko objavio.

Petar Glebov/PIXSELL

Petar Glebov/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov/PIXSELL


Anja Šovagović Despot, Zoran Maljković, Julijana Matanović i Pavao Pavličić na predstavljanju Izabranih djela

Na početku književne karijere, već kao sveučilišni nastavnik, potpisivali ste pod punim imenom i prezimenom krimiće u roto izdanjima. Kako ste se odlučili na taj korak i kakve su bile reakcije s obzirom na tada još čvrstu podjelu na visoku i nisku kulturu?

Taj slučaj pokazuje da ponekad nije loše biti lakomislen. Naime, kad mi se ukazala prilika da tiskam romane u roto sveščićima, bio sam toliko impresioniran imenima stranih autora u istoj seriji i brojem tiskanih primjeraka da se nisam ni upitao je li to okružje primjereno meni kao sveučilišnom nastavniku. Uostalom, podjela na visoku i nisku književnost bila je tada već dobrano načeta pa se kroz pukotine mogao provući takav književni miš kakav sam ja.

Roman 'Krvnik u kući' napisali ste za tri tjedna. Jeste li i ostale romane napisali s takvom lakoćom i brzinom?

Proces je uvijek isti, bez obzira radi li se o krimiću ili o čemu drugome. Važno je samo da u razdoblju kad pišem nemam nikakvih drugih velikih obaveza koje bi mi odvlačile pažnju. Zato najčešće pišem ljeti.

Premda ste poznati kao književnik koji čuva svoju privatnost od javnosti, ženski magazini i šarena štampa pišu superlative o vašoj vezi s književnicom i sveučilišnom profesoricom Julijanom Matanović. Koliko ljubav i općenito emocionalni život utječu na vaše pisanje?

Svakako da utječu, ali ja o tome nerado govorim, ne toliko radi zaštite privatnosti, koliko zato što mi se taj proces čini zagonetnim i neizrecivim, kao što je s osjećajima i inače često slučaj. Pa kako da onda objašnjavam nešto što ni sam ne razumijem?

Mozaik knjiga

Mozaik knjiga

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mozaik knjiga




Rođeni ste u Vukovaru. Upravo je obilježena 25. godišnjica tragedije tog grada, a napisali ste i prozu 'Dunav' te 'Odbor za sreću'. Kako danas doživljavate Vukovar? Nalazite li u njemu nešto od grada svoga djetinjstva?

Dok hodam vukovarskim ulicama, imam osjećaj da to više nije onaj grad u kojem sam se rodio i odrastao. I pitam se je li to zato što je u Vukovaru bio rat ili zato što je od moga odlaska prošlo pedeset godina i u njemu sad žive neki drugi ljudi. A onda u tim šetnjama odjednom začujem kako ljudi razgovaraju o pecanju na Vuki ili o rakiji dudovači i prepoznam ono karakteristično vukovarsko otezanje. To me utješi. Povjerujem tada da ipak postoji nekakav duh mjesta i da ono što Vukovar jest nadilazi i izgled ulica i pojedinačne ljudske sudbine, pa traje neokrnjeno u vremenu. Trajalo je prije, pa će zacijelo i ubuduće.

Dobili ste brojne nagrade za svoje romane, a između ostaloga nekad uglednu NIN-ovu nagradu bivše države za 'Večernji akt', po mnogima vaš najbolji roman. Kad se osvrnete unatrag, možete li izdvojiti nekoliko svojih romana koji i danas u vašoj biografiji imaju posebno mjesto ili značenje?

Vlastita knjiga može za autora biti važna na dva načina. Jedan je onaj kad se tom autoru učini da je u nekom tekstu otvorio posve novu temu ili uveo do tada nerabljenu tehnologiju ili da su mu neki pasaži osobito dobro pošli za rukom. Drugi način je taj da neka knjiga bude široko dobro prihvaćena kod čitatelja, da doživi više izdanja ili da se često spominje. Između ta dva način nema uzročno-posljedične veze: ponekad pisac ima osjećaj da je napravio nešto važno, a nitko na to ne trzne; drugi put napiše nešto za sebe i za uzak krug prijatelja, a to bude općenito prihvaćeno. Doživio sam i jedno i drugo: 'Kronika provincijskog kazališta', koja mi je silno važna, izašla je 2002. i prošla je posve isto kao da sam je bacio u bunar, pa sam sretan što se sad pojavila u Izabranim djelima. S druge strane, 'Dunav' sam napisao za Vukovarce i ostale Podunavce, a do danas ga rado čitaju i ljudi s mora i ljudi s planine. A ta dva slučaja pokazuju da pustolovine nisu samo u knjigama, nego i oko njih i u vezi s njima.

Jednom ste izjavili da ste nestručni za politiku i da nerado komentirate rad ministara za kulturu. Međutim, politika se bavi svima nama, htjeli mi to ili ne. Zar stvarno vjerujete da u današnje politizirano vrijeme možete ostati neutralni?

Ne nastojim ja biti neutralan, daleko od toga. Samo izbjegavam izricati sudove o onome o čemu ne znam dovoljno. A u resoru ministra kulture ima mnogo stvari u kojima sam potpuni laik, od zaštite spomenika do arhivistike. I u opasnosti sam da sudim na najgori mogući način, to jest na temelju dojma. A moj je sasvim subjektivni dojam da ni jedan dosadašnji ministar nije ni na koji način utjecao na ritam objavljivanja mojih knjiga, niti na uvjete u kojima one izlaze. Vidim samo da su danas knjige mnogo jeftinije nego devedesetih, tek što ne znam je li to rezultat kulturne politike ili općega ekonomskog napretka. Ukratko, ono što ja mogu reći o kulturnoj politici jedva da ima ikakvu težinu. A kod nas se od tzv. intelektualaca očekuje da o svemu imaju mišljenje i da to mišljenje izreknu čim im netko stavi mikrofon pod nos, s tim što je poželjno da to mišljenje bude podudarno s mišljenjem onoga tko podmeće mikrofon.

Prema podacima o posudbama knjiga u knjižnicama, vi ste najčitaniji domaći književnik. Što po vašem mišljenju najviše privlači čitatelje u vašim romanima?

Pretpostavljam da tu dolazi do neke podudarnosti između onoga što mene zanima i muči te onoga što čitatelje zanima i muči. Obraćam se čitateljima kao sebi ravnima i oni valjda osjećaju da sam ja jedan od njih, pa ponekad uspijevam ponešto reći i u njihovo ime. Ništa me ne može pokolebati u uvjerenju kako je zadaća književnosti da učini život ljepšim, ali ne tako da ga prikazuje u ružičastim bojama, nego tako da – koji put i na bolan način – pokaže da on ima smisla. Ljudi koji odlaze u rajonsku biblioteku da bi bez ikakve prisile posudili knjigu zacijelo su dobri ljudi i zaslužili su da se pisac potrudi oko njih koliko god može.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi