Tijelo na rubu – iscrpljeno, hiperstimulirano, dovedeno u stanje drhtave napetosti, izloženo pogledu, simbolima, tišini. Fascinantno je što sve ljudsko tijelo može, kako kroz pokret postaje instrument izraza, i koliko može izdržati, prenijeti i otkriti kad ga se koristi ne kao sredstvo prikazivanja, nego kao prostor istraživanja, često do krajnjih granica izdržljivosti.

Naravno, govorim o suvremenom plesu, žanru koji ne traga za standardnim formama ni klasičnom virtuoznošću (iako je virtuoznost itekako prisutna), nego tijelu pristupa kao otvorenoj ideji, teritoriju značenja, emocije, pamćenja, otpora, bez unaprijed zadanih oblika, ali s dubokom potrebom za propitivanjem. U tom smislu, suvremeni ples je i umjetnost i praksa mišljenja tijelom.

Upravo to bilo je u središtu trodnevnog programa održanog proteklog vikenda u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu, trećem po redu showcaseu MPC-a u ovoj godini, održanom trećeg vikenda u srpnju, u tradicionalnom terminu prošle godine ugašenog Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat.

Eksperiment izdržljivosti

Zamislite osmero izvođača koji dvadeset punih minuta stoje s razjapljenim čeljustima – gesta koja prelazi fiziološku neugodu i otvara pitanje discipline, nelagode, kontrole – izvodeći pritom i čitav niz drugih, fizički zahtjevnih pokreta: tijela se prepuštaju drhtavici, iscrpljuju u repeticiji, padaju iznova i iznova, ostaju nepomična u napetom iščekivanju. Ti ekstremi nisu sami sebi svrha; oni služe preciznom promatranju onoga što je tijelo u stanju podnijeti i izvesti kada postane poligon za misaono-izvedbeni eksperiment.

Predstava o kojoj govorim je NON+ULTRAS njemačkog koreografa Moritza Ostruschnjaka, vizualno raskošna, fascinantno beskompromisna koreografska montaža u kojoj se sportska ikonografija, politička euforija i digitalna gestikulacija pretaču u ritmičnu, vizualno prenapučenu cjelinu koja postavlja tijela u stanje fizičke i semantičke prenapučenosti. Izvedena u Kaštelu Grimani, oduševila je inače zahtjevnu publiku Savičente, naviklu na predstave koje pomiču granice izvedbenog jezika, otvaraju prostor za interpretaciju i ne pristaju na konvencionalna očekivanja.

Meditacija nasuprot spektaklu

NON+ULTRAS funkcionira kao fizički esej o društvu spektakla: kolaž sporta, politike i pop-kulture u kojem euforija lako prelazi u manipulaciju, a navijački stadion postaje prostor koreografiranog otpora. Tijelo je istodobno i protagonist i medij kritike: maršira, repetitivno poskakuje, drhti, zastaje…

Navijački rekviziti, politički slogani, TikTok geste i Beethoven sudaraju se na pozornici prekrivenoj stotinama šalova (točnije, 500 šalova, od onog kluba obožavatelja Mickeyja Mousea do šala iranske nogometne reprezentacije), tvoreći moćnu, precizno izvedenu sliku svijeta u kojem je spektakl postao temelj zajedništva, ali i oruđe instrumentalizacije i kontrole. Nasuprot toj buci i prenatrpanosti, predstava koja je na savičentskoj Placi otvorila trodnevni vikend-program, Waterkind švedskog dvojca Land Before Time, Joanne Holewa Chrone i Yareda Tilahuna Cederlunda, ponudila je gotovo meditativni kontrapunkt.

Pogrešno mjesto za predstavu

Inspirirana vodom, koreografija Waterkinda razvija se poput toka koji ne slijedi cilj, nego trenutnu dinamiku; dva tijela bez dodira grade međuodnos temeljen na pažnji, vibraciji, prostoru i mijeni. Pokret nastaje kao reakcija, kao produžetak ili tiha opozicija drugome tijelu, kao struja koja prolazi, ali ne zapljuskuje. Ples koji ne pokušava impresionirati već na neki način usmjeriti pogled: na suptilne impulse, na načine postojanja u blizini, a bez dominacije.

Druga predstava prve večeri showcasea, dansko-norveška satira o fenomenu zavođenja Blue Carousel, imala je nesreću da je, iako u najboljoj namjeri, prikazana u krivom prostoru – velebni Kaštel Grimani "pojeo" je njezinu intimističku prirodu pa se temeljna ideja ironične dekonstrukcije zavođenja, moći i pogleda koreografije u stilu asiangirlsonly nekako rasplinula u prostoru između pozornice i publike – predstavi koja se obraća kao tv film za odrasle, svakako bi bolje odgovaralo da je postavljena u manjem, zatvorenom prostoru crne kutije MPC-a.

Ipak, da se vratim na temu istraživanja mogućnosti tijela i pomicanja granica izdržljivosti, izvođačice Lisa Colette Bysheim i Edith Strand Askeland odradile su sjajan posao u čisto izvedbenom smislu, gdje predstava kroz fizičku međuigru istražuje sile gravitacije, međuodnose tijela u prostoru i tenziju između privlačenja i otpora.

Što dolazi nakon festivala?

Trodnevni program zatvorila je izložba fotografa Andija Bančića, dugogodišnjeg pratitelja plesa u Savičenti, posvećena 15 godina djelovanja Mediteranskog plesnog centra, tiha točka refleksije i prijelaza iz prošlosti prema budućnosti na početku novog poglavlja, uz glazbeni performans umjetnice Melite Lovričević.

Nakon što je ukinut festival koji je u 25 godina, predvođen Snježanom Abramović Milković, tadašnjom voditeljicom osnivača, Zagrebačkog plesnog ansambla, a kasnije umjetničkom ravnateljicom festivala, pretvorio ovo malo mjesto u središnjoj Istri u sinonim za suvremeni ples u Hrvatskoj, mnogi su strahovali da će Svetvinčenat ostati bez plesa. No, umjesto nestanka, kako ističu sadašnje voditeljice ZPA i novog savičentskog programa, Petra Glad Mažar i Petra Valentić, događa se transformacija.

Programi se i dalje događaju pred publikom, kroz nekoliko pažljivo planiranih showcase modela periodički razmještenih kroz cijelu godinu, s pažljivo odabranim predstavama i gostima, ali s fleksibilnijom dinamikom, manjim intenzitetom i većim naglaskom na održivost. Promjena, dakle, nije puka obustava, nego pokušaj redefiniranja, a ova godina, napominju, na neki je način eksperimentalna, početak nove faze u kojoj se istovremeno gradi program, testira format i postavljaju temelji za dugoročniji razvoj.

Do kraja godine još prilika za druženje s plesom

U sklopu showcase koncepta, od početka godine već su realizirana tri izvedbena bloka – svibanjski, lipanjski i, sad, srpanjski – s ukupno šest selektiranih predstava. Nakon kolovoza, koji je posvećen isključivo umjetničkim procesima, izvedbeni blokovi nastavljaju se od rujna do studenog.

Ognjen Vučinić u rujnu će premijerno izvesti rad Bez niti, a paralelno se snima hrvatski segment VR koprodukcije u sklopu projekta D. Dance Alliance. Matija Ferlin boravit će u MPC-u dvaput: najprije s kanadskom koreografkinjom Ame Henderson na novoj predstavi Show Gone, a potom na projektu Spavaj, dijete moje malo, spavaj, nastalom u suradnji s udrugama Katana i Tras, čija je premijera planirana upravo u MPC-u krajem studenoga.

Paralelno s izvedbenim programom, MPC se i dalje razvija kao produkcijsko i rezidencijalno središte. Od početka godine realizirano je pet rezidencijalnih boravaka, a do kraja godine u Savičentu dolaze i koreografkinja Alina Belyagina, Ukrajinka koja trenutno djeluje u Njemačkoj, te Danka Sekulović, cirkuska umjetnica iz Srbije. Uz sve to, nastavljaju se i programi koji su već postali prepoznatljivi: VR vikend, u kojem publika ima priliku doživjeti plesne predstave kroz tehnologiju virtualne stvarnosti, te edukacijski ciklus MPC Učionica, namijenjen odgojno-obrazovnim djelatnicima. Tu je i niz manjih aktivnosti koje spajaju umjetnike i publiku kroz svakodnevne kontakte.