Svetvinčenat, ili Savičenta, kako joj tepaju oni koji je poznaju iznutra, već je desetljećima više od običnog istarskog mjesta: otkad je prije dvadeset i pet godina tamo svoj dom pronašao Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, postao je pozornica.

Ideja se rodila u zagrebačkom plesnom krugu, u viziji Snježane Abramović Milković i tadašnjeg Zagrebačkog plesnog ansambla, i bila je u ono vrijeme radikalna: izvući suvremeni ples iz klasičnih kazališnih dvorana i usidriti ga među kamene trgove i zidine mjesta kojemu je, u godinama prije turističkog buma i u vrijeme raseljavanja koje je prethodilo današnjem doseljavanju, nasušno trebala revitalizacija.

Bilo je to pitanje povjerenja – da će publika prepoznati nešto novo, da će izvođači pronaći slobodu, a da će Savičenta postati mjesto koje se pamti po svojem jedinstvenom kulturnom identitetu: spoju suvremenog plesa i povijesnog nasljeđa u kreativni ekosustav koji funkcionira i kao pozornica, ali i kao laboratorij, platforma, mreža. Nitko tada nije slutio koliko će duboko ta ideja pustiti korijenje; Savičenta je imala zidine i trg, ali nije imala publiku za suvremeni ples. Upravo je u tome bio izazov – dovesti izvođače iz Hrvatske i inozemstva, pokazati nešto što se ne viđa na velikim pozornicama i strpljivo graditi svoju viziju.

Tijekom četvrt stoljeća festivala u Savičenti je izvedeno više od 320 predstava, domaćih i svjetskih autorskih radova, a Festival se profilirao kao omiljeno okupljalište plesnih stručnjaka i ljubitelja plesne umjetnosti koji su svake godine ciljano dolazili pratiti bogat međunarodni program koji je Svetvinčentu donio reputaciju sinonima za suvremeni ples.

Kako gledati ples bez straha

"Savičenta je mjesto koje plesači i publika ne zaboravljaju", kaže danas Petra Glad Mažar, dugogodišnja izvršna producentica Festivala. "Velike su to adaptacije i volja koju umjetnici i tehnička ekipa ulažu, a rezultat je potpuno nova percepcija predstava". U međuvremenu, u prostoru bivšeg društvenog doma, razvio se Mediteranski plesni centar. U početku je djelovao pod imenom Art centar, a prvi su koraci bili rezidencije i edukacije, no s godinama je MPC postao pravo produkcijsko-mrežno čvorište, posebno nakon što je 2016. u potpunosti uređen i prilagođen za rezidencijalne boravke tijekom cijele godine.

"Jedinstvenost Savičente, njezina tišina, otvoreno nebo, povijesni prostor, stvara okruženje u kojem nestaje suvišno, a ostaje bitno: iskreni susret između publike i umjetnosti. Umjetnici su ovdje dobili prostor za autentičnu recepciju", govori Glad Mažar, danas uz Petru Valentić autorica programskog koncepta MPC-a. Publika je s druge strane imala priliku gledati suvremeni ples koji je još uvijek rijetko prisutan u obrazovnim kurikulumima ili u repertoaru institucionalnih kazališta. "Ovdje se naučilo gledati ples bez straha, a to je dragocjeno."

S time se slaže i Valentić, koja je uz Glad Mažar godinama gradila i onaj sloj festivala koji se ne vidi sa scene: infrastrukturu, odnose, produkciju. "Stvarati ples u Savičenti znači graditi nešto svoje, daleko od gradske buke i brzine. Nije to samo bijeg koji nadahnjuje, nego je i sama Savičenta svojim ambijentom i ljudima nepresušan izvor. Zajednica je ovdje i svjedok i sudionik; mnogi ne znaju da je u puno faza doslovno i rukama građen prostor koji imamo."

Mali Avignon na kamenim zidinama

U prvim godinama, Festival je bio prozor prema Europi: mime, fizičko kazalište, site-specific performansi, video instalacije – sve se to miješalo među kamenim zidovima. "Najveća vrijednost Festivala je njegova dugovječnost i hrabrost, ustrajanje u kvaliteti unatoč financijama. Mladi kolege mogu puno naučiti iz toga kako se u Savičenti godinama gradio odnos povjerenja s publikom i lokalnom zajednicom, bez odustajanja od visokih standarda", kaže Glad Mažar.

A koliko je publika odgojena kroz te godine, najbolje se vidi po povratcima: "Upoznajem ljude koji pamte prvu predstavu koju su ovdje vidjeli, ili prvu predstavu koju su uopće vidjeli", priča Valentić. "Vraćaju se jer znaju da ih nećemo razočarati. Ovdje ne dolaze samo gledati, nego biti dio zajednice, dijeliti ideje, učiti, doživjeti nešto što ne mogu nigdje drugdje. To je publika koja raste zajedno sa Savičentom."

Izvan festivala, ali s istim srcem

Nakon 25 godina festivalski je format, međutim, dosegnuo svoj vrhunac. Dugogodišnje borbe s poskupljenjima, sve skuplji smještaj i ograničeni budžeti doveli su do toga da Festival, onakav kakav smo poznavali, više nije mogao rasti. Festival plesa prošle je godine otplesao posljednje poglavlje svoje priče.

Dvadeset i pet godina zaokružilo je jedno poglavlje, ali nije označilo tišinu: zahvaljujući MPC-u, Savičenta je zadržala energiju i publiku kroz ideju susreta tijekom cijele godine. "Odluka nije bila laka, ali nije bila ni nagla", kaže Glad Mažar. "Festival nije nestao iz negativnih razloga, nego jer je dosegnuo svoj vrhunac. MPC sada otvara prostor za dublji rad, ne samo za izvedbe, nego i za procese, susrete i upoznavanje ljudi koji stoje iza svega."

Njoj osobno ova promjena znači prostor za dublji, dugoročniji rad – s umjetnicima i s publikom, kaže. "Važno mi je da publika ima priliku pratiti procese, a ne samo izvedbe, da upozna ne samo gotov rad nego i kontekst, odnosno, ljude koji ga stvaraju. Profesionalno, nova struktura omogućuje nam da kroz godinu gradimo odnose, stvaramo kontinuitet i budemo fleksibilniji u načinu na koji promišljamo program. Festival je bio intenzivan vrhunac; MPC sada otvara prostor za razgranatost i postaje ono što želimo da bude: kuća pokreta – u umjetničkom, organizacijskom i ljudskom smislu."

U ovoj eksperimentalnoj godini, dosad su realizirane tri izvedbe i čak pet rezidencijalnih boravaka, koji su uključivali i radionice, razgovore ili work in progress prezentacije.

Nova stabilnost

Za publiku se, kaže Glad Mažar, ne brine. "Publika u Savičenti zna koliko je suvremeni ples širok pojam – i to je odlična podloga za buduće programiranje. Mislim da ljudi danas, pa tako i naša publika, osim iskustva, traže kontakt i iskrenost. Ne nužno spektakl, nego dubinu. MPC može biti siguran prostor za suvremeni ples i njegove dionike, ali i mjesto gdje publika otkriva kako se ples može susresti s novim idejama, tijelima i jezicima."

Govoreći o dosadašnjim reakcijama, Valentić ističe da su raznolike - ima i nostalgije, ali i puno razumijevanja. "Ljudi koji znaju koliko rada stoji iza svakog programa cijene održivi model koji može živjeti cijelu godinu. Mnogi su nam rekli: ‘Samo da ne nestane.’ I to je zapravo ono što publika traži: da zna da će ovdje uvijek biti nešto živo i relevantno. Novi format ne doživljava se kao kraj, već kao prirodan nastavak – tiha, ali snažna transformacija. Umjesto kratkog festivalskog sjaja, sada se stvara prostor za dublji i dugotrajniji utjecaj, za rad koji se ne gasi s ljetom, već ostaje prisutan kroz cijelu godinu."

MPC se sada oslanja i na više izvora financiranja: podršku Ministarstva kulture i medija, Istarske županije, suradnje s platformom Aerowaves i europskim projektima poput D. Dance Alliance, koji, kako Valentić kaže, "donosi dozu stabilnosti jer se provodi kroz duže periode, ali i mogućnost da stalno otvaramo nova partnerstva i sadržaje".

Novi program na starom mjestu

Srpanjski blok MPC-a, od 18. do 20. srpnja, ostaje posebna točka u kalendaru, ali ne kao nostalgična zamjena za festival, već kao signal da se ples ovdje događa stalno. "Svaka večer nudi drugačiji pogled na tijelo, odnos i društvo", pojašnjava Glad Mažar. "Povezuje tri izrazito različite poetike – od intuitivnog dueta, preko introspektivnog queer susreta, do fizičkog komentara na kolektivnu kulturu."

U petak, 18. srpnja, glavni trg u Svetvinčentu postaje pozornica za Waterkind, švedski duet koji pokretom istražuje odnos bez dodira, oslanjajući se na intuiciju, slušanje i inspiraciju vodom. Riječ je o tihoj, preciznoj predstavi koja publiku uvodi u prostor pažnje i suptilnosti. Također, kao jedni od izabranih rezidenata MPC-a za 2025., ovaj dvojac u Savičenti će boraviti 10 dana i razvijati novi projekt Yaltari koji se naslanja na raniji i produbljuje njihov istraživački rad.

Prve večeri showcasea, unutar zidina Kaštela Grimani publika će vidjeti i Blue Carousel, duet norveško-kanadskog autorskog tandema Bysheim & Patry, koji kroz vrtuljak kao metaforu propituje obrasce iz kojih pokušavamo pobjeći. Predstava je duhovita, ranjiva, s izraženim senzibilitetom za ritam.

Treća predstava, u subotu 19. srpnja, NON+ULTRAS Moritza Ostruschnjaka, donosi snažan fizikalitet koji kroz fragmente pokreta citira i dekonstruira navijačku kulturu, militarizam, maskulinitet i populizam. Riječ je o tijelima koja istovremeno nose i propituju kolektivne znakove moći, nasilja i pripadnosti.

Uz predstave, dodatne prostore istraživanja i participacije – za profesionalne plesače, ali i za lokalnu zajednicu – otvaraju i dvije plesne radionice (Land Before Time, Švedska & Branko Mitrović, BIH) te community workshop Memorija u pokretu (Collective Foundation, Bugarska). Izložba o 15 godina Mediteranskog plesnog centra zatvara ovaj trodnevni program kao točka refleksije i prijelaza – iz prošlosti prema budućnosti. Uz fotografije Andija Bančića koji je pratio MPC od samih početaka, posjetitelje očekuje i tematski kreirana zvučna slika i performans glazbenice Melite Lovričević.

Ono što ostaje

"Treći vikend u srpnju ostaje trenutak okupljanja, ali želimo da to bude samo jedan od mnogih tijekom godine", govori Valentić. A dalje? Kolovoz u Svetvinčentu ostaje tih, bez izvedbi – prostor će tada pripasti samo umjetničkim procesima. Jesenski blokovi nastavljaju se od rujna do studenoga: Ognjen Vučinić izvodi premijeru Bez niti, paralelno se snima hrvatski dio VR koprodukcije za D. Dance Alliance, a Matija Ferlin boravi dvaput, s kanadskom koreografkinjom Ame Henderson na novoj predstavi Show Gone i na projektu Spavaj, dijete moje malo, spavaj, čija je premijera planirana u MPC-u krajem studenoga.

Rezidencijski kalendar uključuje i Alinu Belyaginu, ukrajinsku koreografkinju koja sada živi i radi u Njemačkoj, te Danku Sekulović, cirkusku umjetnicu iz Srbije. Nastavljaju se i programi koji publiku uče gledati ples na nove načine – VR vikend, MPC Učionica za nastavnike i manje radionice koje spajaju umjetnike i ljude iz mjesta kad pozornica utihne. Za kraj godine, otkriva Glad Mažar, u planu su i neki infrastrukturni iskoraci.

Kad gledaju naprijed, obje se slažu u jednom: najvažnije je očuvati otvorenost i kontinuitet, da Savičenta ostane stalna točka na karti suvremenog plesa, ne samo destinacija, nego i polazište. I da ljudi znaju da ih ovdje uvijek čeka nešto živo, relevantno i iskreno. "Ako i za deset godina i dalje programiramo snažne autorske poetike, razvijamo infrastrukturu i ostajemo u dijalogu s publikom, možemo reći da Savičenta i dalje pleše", kaže Glad Mažar.

A publika? Publika je, slažu se obje, ono što je najveće blago: "Ona je naučila tražiti nepoznato, riskirati, biti dio priče koja traje dulje od pljeska." I zato: "Dođite ovog srpnja da otkrijete novi program na starom mjestu, da provjerite što smo vam pripremili, i da se vratite. Jer Savičenta pleše i čeka vas."