Nakon dvadeset i pet godina postojanja, Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat zatvorio je jedno važno poglavlje na hrvatskoj plesnoj sceni. No njegova energija nije nestala – preselila se u novi okvir: Mediteranski plesni centar (MPC) danas nastavlja njegovati ideju suvremenog plesa u Savičenti, ali kroz drugačiji ritam i otvoreniji format. Umjesto festivala vezanog uz jedan ljetni vrhunac, sada se ples susreće s publikom i zajednicom tijekom cijele godine, kroz rezidencije, radionice i blokove izvedbi, otvorene za publiku.

Kako izgleda to ‘novo poglavlje’ i u čemu se razlikuje od onoga što je Savičentu godinama činilo ‘Malim Avignonom’? Koliko publika još voli ples ‘izvan sezone’ i što zapravo znači nastaviti rad s istom strašću, ali bez istog formata? O svemu tome, uoči srpanjskog showcasea u terminu od 18. do 20. srpnja, razgovarali smo s Petrom Glad Mažar, autoricom programskog koncepta Mediteranskog plesnog centra, koja već godinama oblikuje smjer suvremenog plesa u Savičenti.

Kažu da je Svetvinčenat bio "Mali Avignon". Koja je temeljna nit koja povezuje stari Festival i današnji MPC? Kad kažete da festival više ne postoji, a program ostaje, što to realno znači za umjetnike, zajednicu i publiku? Gdje prestaje festival, a počinje ‘cjelogodišnji centar’?

Temeljna nit je povjerenje. Sve ove godine gradili smo prostor u kojem umjetnici mogu stvarati, a publika dolaziti s otvorenošću i znatiželjom. To se nije promijenilo – promijenio se okvir. Festival je bio snažan oblik susreta, ali došao je do granice svog formata. Danas se program ne događa samo u nekoliko ljetnih dana, nego u različitim fazama tijekom cijele godine.

Za umjetnike to znači više prostora za razvoj, rezidencijski boravak, dublju prisutnost. Za publiku to znači da se susret s plesom ne događa samo „kada je svečano“, nego i kada je intimno, procesualno, neposredno. A za zajednicu, to znači da umjetnost nije nešto što dođe i ode, već nešto što ostaje, vraća se i raste zajedno s mjestom. Festival prestaje tamo gdje vremenski okvir više ne može podržati razvoj koji želimo – a centar počinje tamo gdje se ponovno uspostavlja kontinuitet.

Što zapravo znači ‘zatvoriti festival’, a ostaviti publiku i program? Je li suštinska razlika samo u kontinuitetu (više nije sve koncentrirano u nekoliko dana), ili se mijenja i logika kako se biraju predstave i kako se gradi publika?

Zatvaranje festivala nije prekid, nego transformacija. Suštinska razlika nije samo u rasporedu, nego u načinu na koji razmišljamo o vremenu, ritmu i odnosima. Festival je bio strukturiran kao vrhunac – nekoliko dana koncentriranog iskustva. Sada umjesto jednog intenziteta radimo s više pulseva i slojeva.

I program se bira drugačije – ne gledamo samo što će „zabljesnuti“ u srpnju, već što ima rezonanciju u kontekstu u kojem djelujemo. U MPC-u danas promišljamo i o tome tko dolazi, kako i koliko dugo ostaje, što želi razviti, što ostavlja za sobom. I publiku gradimo drugačije – ne samo pozivom na događaj, već stvaranjem kontinuiteta.

Strahujete li da gubitak ‘velikog datuma u kalendaru’ može smanjiti vidljivost? Ljetni festival ima tu moć da generira hype, dolaske iz cijele regije, turiste, medije… Što sada nosi tu energiju, kako zadržati motiv publike da ‘dođe baš tada’ kad je format otvoren?

Sasvim je legitimno pitati se što dolazi nakon tog "hypea". Ali vjerujemo da smo u Savičenti stvorili ne samo događaj, nego i vezu, i da se publika ne vraća samo zbog termina, nego zbog značenja koje to mjesto i program imaju. Srpanj nam i dalje ostaje važan - on je i dalje točka susreta, ali više nije jedina.

Energija koja sada nosi program dolazi iz druge vrste uzbuđenja: mogućnosti da se u Savičentu bude duže, dublje i drugačije. Da se predstava ne gleda samo kao gotov proizvod, već kao dio procesa. I dalje ćemo u srpnju stvarati posebne trenutke – ali oni su sada dio šireg luka.

Koliko je publika uopće spremna za ples ‘izvan sezone’? Znamo da publika u Savičenti voli taj trenutak festivala: ljetna večer, kamen, puno ljudi… Što se dosad pokazuje, je li publika spremna dolaziti u Svetvinčenat i u ‘običnim’ mjesecima kad nema tog svečanog, turističkog okvira?

Publika voli magiju festivala - to je jasno. No ono što nas ohrabruje jest da postoji publika koja je voljna doći i van turističke sezone, kad nema gužve. Čak i ako je manja publika, jer dvorana MPC-a prima manje ljudi nego gledalište koje smo ljeti podizali u Kaštelu, intenzitet tog susreta ostaje snažan.

Znamo da smo odabrale zapravo teži i duži put, ali vjerujemo da će publika dolaziti zato što zna da je program vrijedan dolaska i da gradimo jedan novi prostor kulture. Blokovi izvedbenog programa u svibnju I lipnju već su pokazali da se gledalište može puniti i izvan ljeta.

Ovogodišnje tri srpanjske večeri u Savičenti – od Waterkinda do NON+ULTRAS – nisu samo zamjena za festival, već neka vrsta atmosferskog ‘podsjetnika’. Što ste dramaturški željeli poručiti ovim izborom, kakav ton ili energiju publika nosi kući kad poveže sve te izvedbe?

Ove tri večeri nisu pokušaj da oponašamo festival, nego da stvorimo prostor za drugačiji emocionalni i estetski raspon. Željeli smo pokazati koliko široko tijelo može govoriti – nježno, duhovito, politički, intuitivno. Od tihe osjetilnosti u Waterkindu, preko introspektivnog humora u Blue Carouselu, do brutalne fizičke ironije u NON+ULTRAS, željeli smo da publika ne dobije samo "program", nego osjećaj širine.

Povratak u Kaštel u srpnju za nas nije samo logistička odluka – to je povratak u središnje mjesto festivala, i potvrda da termin nije izgubljen, već ponovno osmišljen. Vraćamo se tamo jer znamo da je taj prostor važan publici, mjestu i svemu što Savičenta simbolizira u svijetu suvremenog plesa. Srpanj je za nas sada etapa u većem luku, ali i dalje snažna točka prepoznavanja – gdje se duh festivala ne obnavlja kroz nostalgiju, nego kroz njegovanje istih vrijednosti u novom okviru.