KRITIKA: 'TKO PJEVA ZLO NE MISLI'

Medvešek je uspio u gotovo nemogućem; Zagreb je dobio svoju predstavu

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 29.09.2017 15:37
  • Objavljeno 29.09.2017 u 15:37
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK

Praizvedbom komada 'Tko pjeva zlo ne misli' u režiji Renea Medvešeka, nastalog prema slavnom filmskom predlošku Kreše Golika, zagrebački HNK je već na početku sezone dobio zabavnu i duhovitu hit predstavu, koja je svojom pozitivnom energijom, odličnom atmosferom i sjajnom glumačkom postavom na čelu sa Zrinkom Cvitešić, Ivanom Boban, Krešimirom Mikićem i Dušanom Bućanom oduševila publiku na premijeri održanoj u četvrtak

Već se dugo nije dogodilo da je za neku predstavu vladalo tako veliko zanimanje kao što se dogodilo u slučaju kazališne interpretacije Golikovog filma 'Tko pjeva zlo ne misli', jednog od 'najzagrebačkijih' filmova, uz kojeg su odrastale brojne generacije Zagrepčana. To zanimanje nije bilo izazvano samo željom da se na kazališnim daskama vide omiljeni junaci poput Ane i Franje Šafranek te 'gospona' Fulira i Tete Mine nego i zdravom skepsom te pitanjem hoće li redatelj Rene Medvešek, poznat po svojoj suptilnoj poetici i promoviranju zajedništva u kazališnim predstavama, uspjeti prenijeti atmosferu i značaj te kultne filmske priču u HNK.

  • +22
  • +19

Predstava 'Tko pjeva zlo ne misli'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK

Pomak od originala

Ta je dilema bila riješena već nakon desetak minuta. Odmah se vidjelo da Medvešek ne pokušava reproducirati film na kazališnoj sceni nego da gradi zanimljiv, uzbudljiv, topao i nadasve autentičan glazbeno-scenski kolaž, svojevrsni potpourri teksta, pjesme, pokreta, zvukova, stupanja, pucketanja prstiju, žive glazbe (orkestar na sceni) i radijskih prijenosa, koji je sačuvao originalni duh priče o životu obitelji Šafranek u međuratnom razdoblju, ali ga je obogatio dokumentarističkim elementima i važnom ulogom radija kao najvažnijeg čuda tehnike tog vremena.

Dakle, kazališna adaptacija filma vrlo je uspješno oživjela gotovo izumrli romantičarski duh starog Zagreba, život u dvorištima Gornjeg grada i slavne likove poput Fulira, Ane i Franje Šafraneka te Tete Mine, koje su u filmskoj verziji nezaboravno interpretirali Relja Bašić, Mirjana Bohanec, Franjo Majetić i Mia Oremović, ali je istodobno donijela svojevrsni pomak i otklon od originala, puno humora, profinjenu ironiju i elemente karikature te snažan društveni pa i politički kontekst koji je zapravo nedostajao filmu.  

Zaplet priče pritom je ostao isti, a zadržane su i nezaboravne filmske replike koje izgovara Franjo, poput 'Ja svoju ženu ne dam vređati. Puno nije vredna, ali vređati je ne dam!', ili  'Mislim da je ona dobra prilika za tebe. Mislim, ženska nije najmlađa, al je još uščuvana' ili 'Kaj se toga tiče, bogme ne bi ni tebi škodilo da te koji povali malo negde u grmlju!'. Ostale su i temeljne karakterne crte junaka, ali su ih glumci HNK-a interpretirali na svoj način, u ironijskom ključu, obogaćujući original vlastitim šarmom, talentom i nekim toplim emocionalnim odnosom spram tih likova.

Fulir kojeg možemo samo obožavati

Bilo je teško pretpostaviti da se lik Franje Šafraneka može interpretirati na jednako snažan i uvjerljiv način kao što je to učinio Franjo Majetić u filmu, no upravo je to uspjelo Dušanu Bućanu. On je maestralno utjelovio lik kukavnog činovnika, sklonog alkoholu, dajući mu potrebnu energičnost, brbljavost i duhovitost. Još je teže bilo zamisliti da Zagreb može dobiti ne samo dostojnu 'zamjenu' za Relju Bašića nego posve novog, a opet vrlo sličnog, kazališnog Fulira - odličnog, beskrajno zabavnog, dirljivo smiješnog i šarmantnog Krešimira Mikića. Njegov mršavi, visoki Fulir, odjeven u bijelo prugasto odijelo i s kratkim crnim brčićima, utjelovio je s puno humora, ironije, ponegdje na granici karikaturalnosti, duh građanstva i zavodništva iz međuratnog Zagreba. Mikić ga nije igrao samo riječima, nego cijelim tijelom, držanjem, nagibom glave, mišićima, rukama, očima i pogledom, stvarajući na sceni Fulira kojeg možemo, usprkos svim njegovim manama, samo obožavati.

Zrinka Cvitešić vjerno je interpretirala lik Ane Šafranek, kućanice i majke koju najviše zanimaju moda i lijepe haljine i koja vene u lošem i nepoticajnom braku. Ona je donijela onu prepoznatljivu filmsku Anu, ali opet sasvim drukčiju, nekako samosvjesniju i emancipiraniju, koja se ne libi kritizirati supruga i izreći svoje mišljenje. Također, pokazala je respektabilne glasovne mogućnosti i pjevački dar kojim je oduševila publiku. Ivana Boban bila je odlična kao iritantna i naporna Teta Mina, Anina sestra, također posve drukčija od Mije Oremović, čak i pojavom, ali u isto vrijeme ista, autentična i zabavna.     

  • +28
  • +25

Premijera predstave Tko pjeva zlo ne misli u HNK

Izvor: Cropix / Autor: Ranko Suvar / CROPIX

Treba zapravo pohvaliti cijeli glumački ansambl, od Ivana Colarića, Ivana Glowatzkog i Dušana Gojića preko Nikše Kušelja, Dore Lipovčan i Vanje Matujec do Ive Mihalić, Vlaste Ramljak, Barbare Vicković, Silvija Vovka i Mirte Zečević, koji se u svojim interpretcijama likova susjeda nisu obazirali na opseg, značaj i rang uloga nego su se davali 300 posto, trudeći se da svojim rolama pridonesu uvjerljivosti i kvaliteti predstave. Užitak igre i želja da se vlastitim likom utječe na promociju zajedništva i kazališne ideje bila je veličanstvena i vidljiva kod svih glumaca, a to je pak cijeloj predstavi dalo izuzetnu energiju i snagu. 

Ratovi koje Zagrepčani i danas vode

Najveća novost predstave, a može se reći i jedna od njenih najvećih vrijednosti, svakako su njene društvena i politička dimenzija. Naime, Medvešek je u tkivo prepoznatljive i pomalo banalne, slatkaste priče o ustajalom braku Ane i Franje Šafranek utkao neke od najbitnijih društvenih, političkih i kulturnih događaja iz međuratnog razdoblja oslikavajući tako kontekst života u Zagrebu, Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslavenskoj i Europi. Tako u pozadini (malo)građanskog purgerskog života u zagrebačkom gornjogradskom dvorištu, u Samoboru i u Maksimiru pratimo putem radijskih emisija aktualnu svakodnevnicu Zagreba, ali i one prilično zabrinjavajuće, zloguke događaje, koji su odredili život Zagreba, Europe i svijeta u međuratnom razdoblju.

Tako između ostaloga saznajemo da je Ženski list savjetovao kućanice kako se mogu boriti s parazitima, da su Zagrepčani i tada ratovali s golemim problemom otpada (kao i danas), da je za brak po novoj zakonskoj definiciji bila nužna zdravstvena dozvola i da je tamo neki Todorić kupio sve i svašta i postao jedan od najbogatijih ljudi. Tu je i reklamiranje 'slatke Kneipove kave', sportsko vježbanje u skladu s duhom 1930-ih, utakmica Concordie, ženstvena moda tog razdoblja i spominjanje direktnog prijenosa iz HNK s Trga kralja Aleksandra, ali i energično i strastveno mahanje hrvatskom zastavom što se tada oštro kažnjavalo, refren 'U boj, u boj!', te motiv 'tri brata – Srbina, Hrvata i Slovenca'. Posebno snažno i dojmljivo, čak upozoravajuće, uz glasno stupanje čizmama i visoko podignute ruke što asocira na fašistički pozdrav, te radijski prijenos govora Hitlerovih suradnika iz Berlina, prikazan je nastanak i razvoj fašizma i nacizma u Italiji i Njemačkoj.

Naravno, usporedbe s današnjim vremenom apsolutne su moguće, no prikazane su vrlo suptilno i nenametljivo, s mjerom, baš onoliko koliko je potrebno da nas te slike iz 1930-ih prenesu u našu svakodnevnicu i da se zatim zapitamo u kakvoj to nesigurnoj i neizvjesnoj stvarnosti živimo te možemo li utjecati na našu budućnost kako na kraju ne bi naš život bio prekinut, kao što je bio prekinut onaj junaka u predstavi - mučnim i zloslutnim zavijanjem 'štuka'.

'Tko pjeva zlo ne misli' u konačnici je odlična dvosatna predstava, zabavna, duhovita i napeta ljubavna komedija, u kojoj su svi glumci, čak i epizodisti ostvarili sjajne role. Kvaliteti komada uveliko su pridnijeli predivna, ženstvena kostimografja Doris Kristić, kojom je vjerno oslikala duh 1930-ih i naglasila karaktere likova, zatim zanimljiva i originalna scenografija Tanje Lacko (drvena konstrukcija na nekoliko etaža, koje predstavljaju stanove u susjedstvu) i Pravdan Devlahović kao suradnik za pokret koji je svemu dao novu dimenziju, lepršavnost i ležernost. Također, uspjeh su zaokružili glazbeni suradnici Matija Antolić i Nenad Kovačić, koji su izredali, kao i u filmu, niz popularnih ljubavnih šlagera poput 'Kak taubeka dva', 'Za jedan časak radosti', 'Kukavica', 'Marijane', te 'Fala'. 

Zagreb je dobio svoju kazališnu predstavu, a Medvešek je uspio učiniti ono što se činilo gotovo nemogućim.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi