ROĐENDAN PLANET ARTA

Marko Torjanac o velikom uspjehu svog kazališta čije predstave neki gledaju i 10 puta

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 09.11.2016 12:03
  • Objavljeno 09.11.2016 u 12:03
Marko Torjanac

Marko Torjanac

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletić/PIXSELL

Planet Art, jedno od najvažnijih nezavisnih kazališta u zemlji, obilježava u nedjelju u Gavelli 12. obljetnicu rada. Jubilej će proslaviti 150. izvedbom svoje prve predstave 'Velika zvjerka', a koja je to kazalište lansirala na hrvatsku kazališnu scenu. Tema predstave je aktualna i danas, možda još više nego u doba premijere, jer se bavi biznisom i etikom u kapitalističkom sustavu

Premda je Planet Art u proteklom razdoblju uspio realizirati desetak hit predstava i dobiti više od 30 nagrada i priznanja te se profilirati kao kazalište specijalizirano za suvremene, aktualne teme, izmakla mu je proslava desete obljetnice rada. To se dogodilo zbog 'manjka logističke podrške', odnosno borbe za egzistenciju. Zbog toga je Marko Torjanac, osnivač i umjetnički voditelj tog nezavisnog kazališta, odlučio proslaviti 12. rođendan Planet Arta, smatrajući da broj 12 oplemenjuje njihov jubilej simboličnim značenjem. Naime, po njegovom mišljenju, broj 12 označava dovršetak jednog ciklusa i najavljuje pripremu za sljedeći, a to se poklapa s trenutačnom situacijom tog kazališta.

Kako objašnjavate velik uspjeh 'Velike zvjerke' Rogera Rueffa u režiji Slavice Knežević? Otvara li ta predstava i neka sporna pitanja o biznisu?

Predstava 'Velika zvjerka' progovara o biznisu i ljudskoj egzistenciji u kapitalističkom sustavu, ali izvan uobičajenih obrazaca razmišljanja o biznisu. Također, vrlo autentično i prepoznatljivo govori o predrasudama, zbrci pojmova i koncepata koji su štetni za ljudsku egzistenciju. Priča govori vrlo konkretno, realno i autentično o temi, ali ju uspijeva i nadići i kroz nju progovoriti i o današnjoj društvenoj dinamici. Ona povezuje mikro i makrokozmos i zbog toga je toliko zanimljiva. 'Veliku zvjerku' neki su, pogotovo mlađi gledatelji, dolazili gledati i desetak puta, a to, kao i iskustva koja imam s drugim predstavama, pokazuje da ljude zanima dramsko kazalište i teme u kojima mogu prepoznati svoj život i svoja osobna pitanja te propitati svoje spoznaje o njima.

Možete li iz današnje perspektive rezimirati svoje iskustvo na nezavisnoj sceni i reći s kojim ste se problemima i poteškoćama susretali tokom tih 12 godina Planet Arta?

Problem je to što živimo u zemlji koja nema jasnu kulturnu strategiju ni artikulirane prioritete i u kojoj se i ono što se deklarativno navodi kao strategija zapravo ne provodi. Dakle, jedno se govori, a drugo čini ili se uopće ništa ne čini. S takvom praksom, u kojoj se politika na svim razinama, od države do gradova, nije odredila prema kulturi i rekla što očekuje od nje, jako je teško planirati kratkoročno, a kamoli srednjoročno. Zbog toga se u najboljem slučaju opstaje godinu za godinom. S jedne strane deklarativno je prihvaćen sustav koji bi trebao podupirati poduzetništvo i na taj način podržavati kreativnost i umjetničku neovisnost od politika, a s druge nismo prošli ni kroz kakvu mentalnu ni organizacijsku tranziciju. To znači da nismo uveli pozitivne kulturne modele zapadnog svijeta koji bi omogućili projektno financiranje i putem njega omogućili zapošljavanje, stvaranje novih vrijednosti i afirmirali ekonomski racionalnije poslovanje. To se nije ostvarilo zato što kod nas odnos prema kulturi diktiraju partikularni interesi koji ugrožavaju svaku neovisnost, pa se tako i neovisna kultura raznim metodama drži pod kontrolom i ne dopušta joj se prirodan razvoj. Ako se takva praksa nastavi tolerirati, neovisna kultura će potpuno nestati.

Što je bilo pozitivno u toj nezavisnoj poziciji?

Neovisni projekti omogućavaju kreativnu i intelektualnu neovisnost, a to je neprocjenjivo. U neovisnom kazalištu politika ne može utjecati na repertoar i teme kojima ćeš se baviti. Nitko ti nema pravo zabraniti plakat i utjecati na tvoje ideje. Utjecati se, naravno, pokušava na druge načine – uskraćivanjem sredstava i logistike, nevrednovanjem rezultata i slično. No potreba za osobnom i umjetničkom neovisnošću ipak je jača od postavljenih prepreka, pa odustajanje ne dolazi u obzir.

Kako je Planet Artu uspjelo opstati s obzirom na visoku cijenu najma prostora, koja varira od četiri do deset tisuća kuna, ali i ostale nelogičnosti sustava? Gdje vidite izlaz?

Živimo u nelogičnom i nerealnom, zapravo apsurdnom sustavu u kojemu su institucije financirane velikim sredstvima i udjelom od 90-98 posto proračunskih sredstava. S druge strane imamo cijeli neovisni sektor koji je još do prije nekoliko godina za jedan, dva posto ukupnih sredstava stvarao jednako programa kao javni. To je prevelika razlika i zbog takvog omjera su posljednjih godina mnoga neovisna kazališta prestala s radom. Taj postotak najbolje govori o tome kako je tvrdnja da neovisni umjetnici žive na račun proračuna potpuna laž. Dapače, istina je upravo suprotna. Planet Art je, na primjer, u ovih 12 godina ostvario 80 posto vlastitog prihoda, što je jedinstven slučaj, a za kazalište dramskog profila to je pogotovo prenapregnuta situacija. To znači da je na dvije subvencionirane ili sponzorirane kune Planet Art zaradio deset, odnosno osam novih kuna. Dakle, subvencije uložene u Planet Art iz proračuna bile su jako dobro uložen novac koji je urodio višestrukom novom vrijednosti, a pritom je stvoren visoko ocijenjen program i omogućeno je zapošljavanje. Moram naglasiti da se nipošto ne zalažem za ukidanje javnog sektora. Baš obratno. Mislim da oba prostora zahtijevaju velike promjene kako bi mogli na zadovoljavajući način vršiti svoju ulogu u društvu.

S kojom ste idejom kao glumac Teatra Itd krenuli u tu neizvjesnu avanturu neovisnog kazališta?

Uopće nisam planirao imati vlastito kazalište, osobito ne ovakvog obima. U vrijeme kad sam već bio prilično nezadovoljan situacijom i repertoarom u kazalištima pronašao sam dva odlična, inspirativna teksta, 'Velika zvjerka' i 'U posjetu kod gospodina Greena'. Htio sam ih realizirati i tražio sam koproducente za te projekte. Međutim, nisam ih mogao naći. Kazališta nisu bila zainteresirana za te tekstove, a odbijeni su i na natječajima kao nepotrebni u kulturnoj ponudi, pa sam morao odlučiti hoću li odustati ili ih sam pokušati realizirati. Odlučio sam se za ovo drugo. Na početku je na 'Velikoj zvjerci' koproducent bio neovisni Epilog teatar, a kasnije je Planet Art u potpunosti preuzeo produkciju. Radili smo u nemogućim uvjetima, probali u hladnim prostorima, stalno se selili, a iz nekih su nas prostora izbacivali, zajedno s Perom Kvrgićem. Do danas se nije puno promijenilo. Za te prve predstave unajmio sam deset termina za reprize u Vidri, spreman, ako predstave propadnu, sve troškove platiti vlastitim novcem i zaboraviti tu poduzetničku avanturu. Međutim, i 'Velika zvjerka' i 'Gospodin Green...' doživjeli su rijetko zapamćen interes i morao sam odlučiti hoću li se posvetiti svojem kazalištu ili ću se vratiti dotadašnjem, uglavnom glumačkom poslu. Otkazao sam tada sve svoje prethodne angažmane i odlučio se u potpunosti predati Planet Artu.

200. izvedba predstave 'U posjetu kod gospodina Greena' i proslava 85. rođendana Pere Kvrgića Pixsell

200. izvedba predstave 'U posjetu kod gospodina Greena' i proslava 85. rođendana Pere Kvrgića Pixsell

Izvor: Pixsell / Autor: Dalibor Urukalović/PIXSELL

Jeste li se u nekom trenutku pokajali zbog toga što ste napustili sigurnost institucije?

Ne, jer su mi pozicija neovisnog umjetnika i stvaranje repertoara prema vlastitim zamislima i uvjerenjima donijeli ono što sam tražio u kreativnom smislu. Kad sam počinjao, u kazalištu su se uglavnom radili klasici, pučko kazalište ili autorski projekti snažnih estetskih predznaka. O sadašnjem vremenu rijetko se progovaralo, uglavnom prilično općenito, kroz klasike. No to je simptomatično za sva totalitarna i posttotalitarna društva koja nemaju kulturu slobode govora i zaziru od suvremenih tema, pa sa sadašnjošću komuniciraju dovoljno neodređeno, putem klasika. Meni je u našim repertoarima nedostajalo kvalitetnih dramskih predstava koji će govoriti o suvremenim, problemskim temama s kojima se suočavamo osobno i kao društvo.

Možete li istaknuti koje ste suvremene teme donijeli na kazališnu scenu, a o kojima se do tada nije govorilo?

U 'Gospodinu Greenu' prvi put smo progovorili o ksenofobiji i homofobiji, u 'Sumnji' smo se bavili tabuiziranom temom pedofilije u Katoličkoj crkvi, a u 'Plemenima' problemom različitosti. Bavili smo se i intimnijim temama, primjerice u 'Zečjoj rupi' otvorili smo tešku temu gubitka djeteta i uopće konačnosti, što je uvijek tabu zbog nelagode koju izaziva ta tema. A u zadnjoj predstavi 'Posljednja Freudova seansa' otvorili smo uvijek osjetljivo pitanje o Bogu. Na žalost, neke od tih tema i pojava i danas su aktualne, kao što su homofobija i ksenofobija. Zato je važno da kazalište progovara o takvim temama jer one time postaju društvena činjenica. To je jedna od najvećih zadaća umjetnosti – afirmirati teme koje su problem društva, dakle biti i alarm i savjest društva.

Što očekujete od nove ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i Ministarstva kulture? Koje poteze, kakve reforme?

Jasno je da reforme inicijalno ovise o Ministarstvu kulture, no puno ovisi i o lokalnim upravama, čije su politike pod utjecajem partikularnih interesa. Za početak bi se trebalo prema neovisnoj kulturi strateški odrediti kao prema jednom od prioriteta i zatim joj omogućiti razvoj. A da bi se neovisna kultura, odnosno projektno financiranje mogli razvijati, potrebno je racionalizirati institucije i ta sredstva preusmjeriti u neovisnu kulturu. Za početak bi bilo dovoljno deset posto sredstava. Time institucije ne bi ništa izgubile, a neovisna scena i uopće kulturna ponuda bi nevjerojatno puno dobili.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi