NAJBOLJE I NAJGORE U KULTURI

Kulturnjaci su nam izdvojili ljude, knjige, predstave i filmove koji su ih oduševili 2019. Pitali smo i što ih je najviše razočaralo

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 29.12.2019 21:17
  • Objavljeno 29.12.2019 u 21:17
Ivica Buljan, Alen Žunić, Sven Popović, Julijana Adamović, Zlatan Vehabović i Lana Barić

Ivica Buljan, Alen Žunić, Sven Popović, Julijana Adamović, Zlatan Vehabović i Lana Barić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/Boris Scitar/Sandra Simunovic/Davor Javorovic/Marko Lukunic/Petar Glebov/Pixsell

Kazališni redatelj Ivica Buljan, arhitekt Alen Žunić, pisci Sven Popović i Julijana Adamović, slikar Zlatan Vehabović i glumica Lana Barić sumirali su nam proteklu godinu u kulturi i otkrili što ih je osobno oduševilo - koji filmovi, knjige, glazba, projekti i autori. Pitali smo ih i i što im je najnegativnije obilježilo 2019.

Ivica Buljan, redatelj

- najbolje u 2019.

Događaj godine je film 'Dnevnik Diane Budisavljević' redateljice Dane Budisavljević. Zapravo dokumentaran, s diskretnim elementima fikcije, vraća nas u bestijalnost Drugog svjetskog rata koji je toliko blizu da njegove protagoniste još možemo susresti. Ako itko tko je vidio prizore mučenja djece i divljanje fašista može i na trenutak imati razumijevanje za šovinističke ispade koji nas danas okružuju, onda je svijet otišao dođavola. Ovaj film pokazuje kako duboka etičnost spojena s estetikom može ostaviti snažne otiske u našim životima.

  • +6
  • +3

'Dnevnik Diane Budisavljević'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Hulahop

Na isti osobni tron uzdižem knjigu 'Lovostaj' Monike Herceg, koju naseljavaju zvijeri, žene i stabla. Dugo nisam na ovakav način uživao u čitanju i osobnom odgonetanju poezije. Događaj je i objavljivanje romana 'Tišina' norveškog pisca Jensa Bjørneboea, a koji analizira zaustavljeno vrijeme pred veliku Revoluciju koja će promijeniti svijet. A događaj je i izložba 'Čistač' Marine Abramović u beogradskom MSU, dokaz da su se neke velike i vrlo važne umjetničke tendencije stvarale i kod nas.

- najgore u 2019.

Ne volim izdvajati ružne stvari, samo se nakon ceremonije dodjele Nagrada hrvatskog glumišta sramim kad ljudi pomisle da se bavim tim poslom.

Ivica Buljan

Ivica Buljan

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Alen Žunić, arhitekt

- najbolje u 2019.

Iako su arhitekti često vrlo slabo poznati široj publici, jedna osoba iz svijeta arhitekture obilježila je ne samo ovu godinu, nego će zasigurno biti lice budućnosti i transformacije izgrađenog svijeta koji nas okružuje. Radi se o Bjarkeu Ingelsu, najboljem mladom arhitektu današnjice.

Umjesto filmova, serija ili knjiga, za ovu godinu preporučujem njegovu zgradu CopenHill u Kopenhagenu, kompleks koji predstavlja velik zaokret u našem poimanju arhitekture i uopće mogućnosti kreativnog osmišljavanja čovjekove okolice. CopenHill je impresivno industrijsko postrojenje ne samo zbog svojih estetskih kvaliteta ili sustainability vrijednosti koje se ne stignu ukratko opisati, nego ponajviše zbog izuzetne hibridnosti naizgled nespojivih sadržaja, gdje je npr. krov zgrade iskorišten kao umjetno skijalište u urbaniziranoj sredini grada obilježenog ravnim terenom. Takav 'jednostavan' spoj funkcija donedavno je bio nezamisliva ideja u stvarnom svijetu arhitekture.

CopenHill

CopenHill

Izvor: Profimedia / Autor: BIG / Ferrari / Profimedia

S ovom zgradom počinje ulazak u 2020. i novu eru nevjerojatnih projekata njegova ureda, posebno zato što ovaj Danac trenutno gradi i prve nastambe za Mars (!), za sada kao simulaciju u pustinjama UAE-a, a već postoji i mogućnost realizacije dijelova njegova prvog plutajućeg grada Oceanix, nedavno prezentiranog javnosti, što bi bila prava revolucija u načinu života ljudi i u okruženju svijeta koji tone u oceane zbog ubrzanog otapanja polarnih ledenih kapa.

Ingels je tako prvi arhitekt koji pretvara sci-fi želje filmskih projekcija u stvarnost, a kroz svoju filozofiju pragmatičnog utopizma pozitivno mijenja svijet i brže nego li što ga stignemo percipirati. Kada bi danas bilo potrebno znati barem jedno ime u svijetu arhitekture, onda bi to bilo njegovo.

- najgore u 2019.

Kroz povijest brojni hrvatski gradovi uspjeli su se oduprijeti ambicijama i interesima privremenih lidera (od dubrovačkog Obliti privatorum publica curate) i njihovim ponekad megalomanskim idejama te očuvati vrijedne javne neizgrađene prostore, čak i u svojim najužim centrima u kojima su pritisak investitora i cijena nekretnina sigurno najveći. Europski relevantan poduhvat u tom smjeru ostvario je Zagreb još u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću svojim konceptom zelene potkove – niza parkova-trgova i kapitalnih javnih zgrada, što je gradu i u najužem centru omogućilo velike neizgrađene zone kako bi 'disao'.

Međutim više od 100 godina kasnije Zagrebu prijeti atak nezamisliva mjerila i teških posljedica, predstavljen ove godine i ubrzo prozvan 'Zagrebačkim Manhattanom', a utjelovljuje ulaganja s Bliskog istoka koja su predvidjela arhitekturu 'Dubai tipa' uz sam sjeverni rub Novog Zagreba i savske vedute. I dok neki rade usporedbe s 'Beogradom na vodi', u kojem je slična gesta već djelomično izvedena, ovdje je problem znatno kompleksniji.

Alen Žunić

Alen Žunić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Za razliku od Beograda, u kojem je nova intervencija počistila napuštene i devastirane dijelove grada uz staru luku, željeznicu i skladišta, u Zagrebu nastaje ne samo estetski neprihvatljivi import, nego dolazi do narušavanja već postojeće visokovrijedne strukture Zagrebačkog velesajma, na kojem se nalaze paviljoni nekih od najznačajnijih hrvatskih arhitekata moderne. Također, do sada savršeno očuvana velika zelena površina Hipodroma postala bi betonska platforma za nebodere i građevine čiji je cilj kapitalizacija izgrađenih površina, a nikako dobrobit građana Zagreba.

Neupitno je to da tom dijelu Novog Zagreba, a posebno na očuvanom potezu uz Savu, treba nova i jasna vizija planiranja buduće gradnje i uređenja, međutim brzinski napor da se injektiraju milijuni dolara anonimnih šeika doista nije rješenje. Veliki međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj predstavljao bi pravi korak za ovako složenu prostornu cjelinu, a dok se taj potez ne ostvari, nadam se kako će arhitektonske institucije i građani i dalje ostati ujedinjeni u obrani tog prostora koji u ovome trenutku od uništenja štiti još samo neizmijenjeni GUP!

Julijana Adamović, spisateljica

- najbolje u 2019.

Teško mi je izdvojiti knjigu koja je tijekom čitateljske 2019. na mene ostavila najsnažniji dojam. Neke ne samo da su mi izazvale osjećaj ushita originalnom i nepredvidljivom pričom ili divljenja piščevom pripovjedačkom/literarnom umijeću, već i tjelesne reakcije, poput gubitka daha i bolova u želucu. Prvi dan godine započeo je svečano, čitanjem 'Knjige Jakubove' (Fraktura) autorice Olge Tokarczuk, a koja će, na moje oduševljenje, za nekoliko mjeseci zasluženo dobiti i Nobelovu nagradu. Rekla bih, bio je to sretan spoj najknjige i kulturnog događaja, mog mikrosvijeta i svjetskog dosega. Ne mogu preskočiti ni intenzivne čitateljske trenutke doživljene uz roman 'Lincoln u bardu' autora Georgea Saundersa (Vuković&Runjić), preko 'Bunila' autorice Laure Restrepo (Iris Illyrica), sve do zbirke poezije 'Tijelu' Szilárda Borbélya (OceanMore). Ova zadnja me osvojila ne samo zbog vrlo intimne priče (zapravo je to priča svake žene koja je jednom ili više puta začela, a potom se to nije završilo onako kako je trebalo), već zbog svoje kompleksnosti, dvije linije zbirke: jedne metafizičke, a druge tako dirljivo prozaične.

Kad smo već kod zbirke pjesama, moram istaknuti još jedno moje pozitivno iskustvo na hrvatskoj literarnoj sceni: u 2019. nastavljen je trend dobre poezije, cunami mladih autora koji imaju što reći - Monika Herceg i Denis Ćosić, to su dva imena koja ipak moram izdvojiti, iako je popis sjajnih autora puno širi. Po mom skromnom sudu, poezija nam je trenutačno življa i zanimljivija od proze koja je, opet, puno više u fokusu javnosti. Šteta.

Ipak, kao najdogađaj 2019. izdvajam 7. Festival svjetske književnosti u organizaciji nakladničke kuće Fraktura u drugom tjednu rujna. Ne znam što bih podvukla fluorescentnim markerom: programe, izbor gostiju i odnos organizatora prema njima. Spoj kvalitete i sjajne atmosfere. Da se našalim, stvarno sam se osjećala kao pisac, prvi put u životu. Možda bi fotografija s književne matineje održane s učenicima iz Gimnazije Lucijana Vranjanina iz Zagreba mogla bolje dočarati razloge za moj izbor favorita kulturne 2019. u Hrvata.

  • +3

Književna matineja Julijane Adamović s učenicima iz Gimnazije Lucijana Vranjanina iz Zagreba na ovogodišnjem FSK-u

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Fraktura

- najgore u 2019.

Eh! Lakše bi mi bilo o negativnim stvarima na globalnoj razini. Naprimjer, opet o Nobelu. O činjenici se po propozicijama nagrađuje autor koji je napisao 'najizvrsnije djelo s idealističkim stremljenjima' (po Wikipediji). Dakle ne samo 'najizvrsnije djelo/a'.

Da razjasnim, divim se literarnom daru koji je imao, recimo, Knut Hamsun, svrstavam ga na vrh liste svojih 'omiljenih pisaca', ne razumijem ljude kojima je odbojno svako čitanje njegovih djela, bez obzira što se u njima ne nazire ideologija (rekla bih ludilo), uz koju je tako tvrdoglavo pristajao do same smrti. Ali da je Nobela dobio 1949., a ne 1920., smatrala bih to velikom nepravdom, pa i sramotom.

No kako bih trebala izabrati jedan događaj, problem ili jednu osobu koja me razočarala u kulturnoj/književnoj godini, na sto muka sam. Kako izabrati 'jedno', a toliko toga? I sve to što mi je na listi 'negativno' postojalo je i prije 2019., a kako stvari stoje, neće biti nekih velikih promjena ni u bliskoj budućnosti.

Ne bih trošila vrijeme na stvari i pojave koje znače prevagu u odnosu na kvalitetu djela, a u propozicijama ne stoji 'najizvrsnije djelo s idealističkim stremljenjima'. Knjige su preskupe, književnost je u medijima slabo zastupljena. Isti su ljudi po istim festivalima, u žirijima. Tko je kome prijatelj, ideološki (ne)istomišljenik, koje je djelo politički angažirano, tko kod koga ljetuje, kome treba nagrada jer je bolestan ili je nije dobio kad je trebao, to je često važnije od kvalitete djela. I tako dalje i tako bliže.

Julijana Adamović

Julijana Adamović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Da utvrdimo kako zaista imamo ozbiljnih knjižnih problema, ne moramo otići u tzv. razvijeni svijet. Dovoljno je nekoliko knjižara u Beogradu ili Novom Sadu. Koja knjižara u centru Zagreba radi nedjeljom? A o nekoj koja radi nedjeljom do 22 sata ili ponoći ne usudim se ni razmišljati. Zašto bi i radile, kad bi bile poluprazne?

Uglavnom, kao najveće razočarenje u 2019. izdvojila bih nas koji se bavimo književnošću. Zato nam u 2019. želim da postanemo bolji, manje tašti, više nalik onome što drugima propovijedamo kao ideal.

I da se promijeni omjer književnih nagrada, kada su pitanju autorice. Ne govorim to iz feminističke perspektive, već (nadam se) kao trezveno biće. Ne možete mi reći da su žene toliko manje talentirane i da zaslužuju nagrade samo kada kritički pišu protiv patrijarhata ili o svojim mukama i patnjama. Ili se, eventualno, bave poezijom.

Inače, uzalud vam sve puste priče kako smo više od onoga što tako revnosno kritiziramo.

Sven Popović, pisac

- najbolje u 2019.

Teško je izdvojiti samo jednu stvar, jedan projekt ili jedno umjetničko ostvarenje. Film 'Parazit' korejskog režisera Bong Joon-hoa svakako je nešto što je ostavilo trag na umirućoj 2019. Crna, crna komedija i oštra socijalna satira nešto je što itekako rezonira s prosječnim stanovnikom RH.

Nadalje, ovo što ću spomenuti možda nije pitanje Kulture (tako je, veliko K), ali pitanje glasačke, građanske i demokratske kulture svakako jest. Činjenica da u Hrvatskoj konačno imamo pravu kandidatkinju ljevice Katarinu Peović je velika, velika stvar.

E, a kad smo već kod pametnih, talentiranih i sposobnih žena, jako mi je drago što su mi 2019. u književnom, ali i drugarskom smislu ispunile autorice poput Luize Bouharaoue, Marije Dejanović i Monike Herceg.

A sad kad smo već kod sjajne književnosti, 'Proslava' Damira Karakaša nešto je što se svakako treba pročitati. Nije ni loše to što je panker, bard i općenito divan čovjek Borivoj Radaković osvojio Nagradu Janko Polić Kamov za roman 'Hoćemo li sutra u kino?'.

Sven Popović

Sven Popović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

- najgore u 2019.

Negativnih stvari, nažalost, i dalje ima više. Počevši od toga da je ovo i dalje Hrvatska, a kao što znamo, u Hrvatskoj se ne ulaže dovoljno u kulturu i obrazovanje.

Ne znam zašto, ali prelazak alfa bećara Miroslava Škore iz estrade u politiku savršeno mi sublimira Hrvatsku danas.

Dalje ne bih, da se ne sekiram.

Lana Barić, glumica

- najbolje u 2019.

'Eichmann u Jeruzalemu', predstava Zekaema, po meni je jedan od najbitnijih kazališnih događaja protekle godine. Prvo, političkog kazališta kod nas gotovo da i nema, a nikad nam nije bilo potrebnije. Drugo, to je predstava o zlu koje nam je ponovno nikad bliže i nikad prisutnije, predstava o pogubljenju humanosti kojem svakodnevno svjedočimo, iznesena na scenu u izvrsnoj kolektivnoj suigri glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.

  • +33
  • +30

'Eichmann u Jeruzalemu'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

U meni je probudila ogroman strah za budućnost opstanka bilo čega humanog u našem društvu ovdje i sada, znajući da svjedočimo ponavljanju povijesti naočigled svih i da je fašizacija toliko upotkožena u pore suvremene Hrvatske da nam jedino ostaje suočavati se sa zlom, svakodnevno imenujući ga, upirući prstom u njega bez straha - drugog izbora nemamo. To je jedna od onih predstava u kojoj bih voljela igrati, a takvih nije puno.

S obzirom na to da samih eichmanna u hrvatskom društvu nikako ne manjka, dapače, svima koji nisu pogledali predstavu toplo je preporučujem, a onima koji jesu sugeriram da odu ponovno. I ponovno.

- najgore u 2019.

Bespotrebno zatvaranje kina Europa smatram jednom od najstrašnijih stvari koja se kulturi Grada Zagreba mogla dogoditi. Pod krinkom hitne sanacije zgrade, mjesto u kojem su se održavali brojni događaji nezavisne kulturne scene zatvoreno je i stajat će zatvoreno dug niz godina, iako svi znamo da je itekako moglo i trebalo drukčije.

Lana Barić

Lana Barić

Izvor: Pixsell / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL

I sama sam se ovom temom bavila s nekolicinom novinara u kulturi i, po zaprimljenoj dokumentaciji iz Grada i iz Zavoda za zaštitu spomenika, razvidno je da će rokovi za obnovu biti probijeni, da nema projektne dokumentacije, sanacija više nije hitna, nema ni novca za obnovu i ne zna se kad i hoće li ga biti te će kino Europa zjapiti prazno i zatvoreno još dug niz godina, upravo propadajući, od čega ga se navodno trebalo zaštititi.

Svjedočimo vrhuncu licemjerja i tome da čelnike grada uistinu briga za gradske spomenike i kulturu općenito. Ovo se nikada ne bi dogodilo, niti bi moglo biti zamišljeno u najgorim scenarijima, možda samo u onima koji govore o banalnosti zla, poput romana Hanne Arendt po kojem je nastala gore spomenuta predstava, u centru kojeg su upravo najgori među nama.

Zlatan Vehabović, slikar

- najbolje u 2019.

Nakon brojnih godina pažljivog i temeljitog studiranja lika i djela Billa Callahana 2019. sam konačno dobio priliku i pojurio u London. Ondje je Callahan održao koncert u dvorani Apollo u Hammersmithu, predstavljajući svoj novi album o kojem bih ovdje htio nešto reći. Teško mi je objektivno pisati o glazbi i umjetnicima koje volim i zato ću pokušati opisati što njegov rad znači meni osobno.

Zlatan Vehabović

Zlatan Vehabović

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

Callahana sam dugo vremena zaobilazio iz danas meni nejasnih razloga. Onda sam nabasao na video s kanala Black Cab Sessions na You Tubeu - na Callahana kako na zadnjem sjedištu taksija u vožnji pjeva pjesmu 'River Guard'. Ona govori o čovjeku koji je čuvar u zatvoru. Izmještena je iz vremena te više opisuje prostor nego određeno razdoblje, što je specifično za njega. Opisuje čuvara u trenutku dokolice i predaha promatrajući zatvorenike kako plivaju. Pritom evocira slike koje prizivaju u mom umu kako ikonografiju amerikane tako melankoliju i egzistencijalizam Andrića. Slikajući sve te prizore, taksi prolazi banalnim pejzažom urbanih veduta, semafora, radova na cesti, smoga i reklama, kontrastirajući tom banalnošću dnevne rutine svu ljepotu Callahanova glasa i riječi.

U tom kontrastu nalazim predivan primjer kako ono najbolje u umjetnosti često živi na potpuno neočekivanim mjestima. Ove godine je izdao album 'Shepherd in a Sheepskin Vest' koji je promovirao na turneji, na kojoj sam ga i ja imao priliku vidjeti.

Ono što mi je važno kod ovog albuma je nešto o čemu i sam kao autor intenzivno mislim: što je vrijedno teme pisanja ili slikanja, u mom slučaju. Callahan nalazi teme u svom dnevnom životu. Piše i pjeva o braku, o činu pisanja, rođenju djeteta te čini to jasno i britko da je teško pomisliti kako uopće postoje druge teme vrijedne pisanja.

- najgore u 2019.

Za negativan fenomen sam u malo većoj nedoumici. Nisam navikao detektirati i pretjerano se obazirati na negativne fenomene općenito. Oni su neizostavno tu, no nisam siguran da su vrijedni ikakvog fokusa.

Svako od nas dobio je svoj komad terena koji obrađuje svojim radom i to je mjesto na kojem želim sav fokus i vjerujem da ga trebamo usmjeriti.

Time, nadam se, ispravljamo negativne društvene pojave, kojih će, usprkos svemu, uvijek biti.

Božić i Novu godinu čitateljima tportala čestitaju Davor Gobac, Boris Vujčić, Sunčana Glavak, Renato Petek…

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!