Roman Johana Harstada Max, Mischa i ofenziva Tet je europski fenomen kojega sada u ZKM -u, u režiji Ivice Buljana, pretvaramo u kazališni događaj. Harstad gradi priču oko Maksimiliana Hanssona, norveškog redatelja koji emigrira u SAD. Cijeli njegov svijet isprepleten je s teatrom, probama, turnejama, vizualnom umjetnošću i filmom. Kroz njega se iscrtava i širi okvir romana – migracija, rat, prijateljstva, nostalgija i kulturni život dijaspore.

Buljanova predstava u ZKM-u tako ulazi ravno u aktualni svjetski trend insceniranja 'velikih romana': od Van Hoveove 'A Little Life' i Gosselinova '2666' do Mitchellinih 'The Waves' i Complicitéova 'Tjeraj svoj plug...'.

Što im je zajednički nazivnik?

Kazalište ne ilustrira prozu nego nalazi izvedbeni jezik, ritam, dijaloge, svjetlo. Kod publike stvara osjećaj kontinenta, epohe i tijela. U tom horizontu 'Max, Mischa i ofenziva Tet' zanima nas kao roman o sceni čiji je glavni lik kazališni redatelj, a svijet oko njega je mreža proba, turneja, instalacija i filmova, roman je tako materijal za teatar. To je Buljanova poetika u punoj raskoši, snažno, precizno, ansamblski, s vjerom u glumce kao nositelje monumentalne pripovijesti. Predstava nastaje u nizu njegovih romana-na-sceni kao kruna istraživanja kako teatar može podnijeti 'duge linije života'.

Nakon projekata koji su mapirali migracije, ratne povratnike, periferne zajednice ili ženske genealogije, Harstad Buljanu daje priliku da spoji američki kulturni imaginarij s europskim iskustvom odlaska i povratka. Njegov epski realizam, humor, melankolija, pop-reference i politika svakodnevice, prirodno se uklapaju u liniju Buljanovih režija autora kao Ugrešić, Novak, Pavičić, Knausgaard... u kojima roman nije predložak nego partner.

Proza koja s pozornicom pregovara ravnopravno.

Predstava slavi moć ansambla ZKM-a. Mnoštvo glasova, kao Max, Mordecai, Mischa, Owen, mama, otac... tvori polifoniju o preseljenjima, traumama i ljubavima koje se ne daju svesti na slogan. Dramaturgija i adaptacija Vida Hribara gradi Harstadov makro lūk kao niz prizora koji dišu poput partitura. Dugi potezi memorije isprekidani su kratkim, gotovo dokumentarnim rezovima.

U ulozi Maxa je Ugo Korani, Mische - Hrvojka Begović, Majke - Lucija Šerbedžija, Oca - Frano Mašković, a Owena glumi Rakan Rushaidat. Ivan Jurković kao Moredecai prvi put u velikoj ulozi nastupa u ZKM-u, njegove roditelje glume Nataša Dangubić i Dado Ćosić, a mnoštvo likova tumače: Sreten Mokrović, Vedran Živolić, Barbara Prpić, Milivoj Beader, Milica Manojlović, Toma Medvešek, Rok Juričić i Luka Knez. Scenografija Aleksandra Denića naslanja se na romaneskne reference (stanovi, galerije, radovi u nastajanju), a kostimi Ane Savić Gecan nose oznake putničke geografije i perioda od šezdesetih do današnjih dana.

Glazba Darka Rundeka povezuje zvukove autoceste, aviona, dvorane, backstagea.

Kritičari o romanu Max, Mischa i ofenziva Tet:

U 1.000 stranica dugačkom, hipnotičnom luku koji spaja Stavanger, New York i Vijetnam, Harstad piše priču o prijateljstvu, egzilu, ratu i umjetnosti. Norveška kritika je prva podigla zastavicu: 'Otvorite širom oči! Roman cilja visoko, prepun je radosti pripovijedanja, oštrih refleksija i duboke ljudske spoznaje… Brutalno dobro.' Ili 'Imamo samo jednu riječ: poštovanje.'

U Njemačkoj je FAZ ovaj mega-roman nazvao 'uspjelim Great American romanom kojeg je napisao Norvežanin', dok ga je Deutschlandfunk opisao kao ljubavni, bildungs, umjetnički, ratni i migrantski roman 'sve u jednom'.

Francuski kulturni konteksti čitaju ga kao kolosa o identitetu, politici i umjetnosti: '1.000 stranica i ni jedna suvišna', piše briselski Passa Porta, te ga smještaju uz film, jazz i Rothka u panoramu druge polovice 20. stoljeća. U Nizozemskoj je roman osvojio Europsku književnu nagradu, što je snažno potvrdilo njegov status paneuropskog čitalačkog događaja.

Hrvatsko izdanje nagrađeno je najvišim odličjem za prijevod kojeg je dobila Anja Majnarić, i proglašeno je najboljim stranim romanom 2024. godine. Kritičari su već objasnili zašto je ovaj roman događaj. To je ‘U potrazi za izgubljenim vremenom’ za posljednju generaciju koja je djetinjstvo provela prije digitalne ere. Mi dodajemo da upravo nastaje predstava gdje se ta enciklopedija sjećanja i prisnosti pretvara u zajedničko gledanje, s ansamblom koji orkestrira kontinent emocija.

Ako je roman Harstadovo golemo platno, predstava od tog platna čini galeriju koja se hoda, sluša i živi, iskustvo u kojem se Europa prepoznaje u vlastitim jezicima, filmovima, pjesmama i tišinama.