U novom romanu Damira Karakaša dječak i djed hodaju šumom – krenuli su vidjeti vraga, navodno su ga neki ljudi uhvatili. To nećemo, doduše, tako eksplicitno u romanu i pročitati; jednostavno, njih su dvojica u svitanje izašli iz kuće i krenuli. Kamo? Kroz šumu, u brda. Djed je star, more ga svakojake brige, dječak voli knjige; da nema djeda, bio bi siroče. Hodaju tako, čini se unedogled, sunce prži, oko njih surova priroda, nepristupačna tamna tvar koja se majčinski rastvara kako kroz nju kroče. U djedu ponori sjećanja, bol proživljenog života koji, što ga dublje promišlja, sve snažnije prodire u sadašnjost uobličen u pulsirajuću fizičku bol. Dječak je ona druga krajnost, neokrznut znanjem o surovosti svijeta, ali postavljen na sam rub te provalije.

Put traje danima, razgovaraju malo, ne sreću gotovo nikoga, a oni koje sretnu nositelji su neke dublje, arhetipske poruke. Vrag je u priču utkan kao lajtmotiv, prisutnost koja se nameće od prve rečenice: dječaka zanima kako vrag izgleda?, na što mu starac odgovori: "Ko i čovik". Jednostavna, škrta replika koja zapravo sažima čitavu Karakaševu poetiku: zlo je uvijek blizu, uvijek u čovjeku, a put kroz šumu uvijek je put prema unutra.

Mala sveska od jedva 120 stranica, Sunčanik (OceanMore) je poput goleme simfonije satkane od gustog, slojevitog jezika koji se raspliće u dugačkim, razvedenim rečenicama, valovito zahvaćajući svaki titraj vanjskog prostora i unutarnjeg života likova. Karakaš ponovno gradi svijet iz istog toposa: sirovog jezika, škrtosti prirode i Like – arkadije i pakla, povijesne rane, mitske šume u kojoj čovjek traži smisao, iskupljenje ili vlastitog vraga. Djed i unuk u Sunčaniku hodaju kroz šumu kako bi vidjeli uhvaćenog đavla, ali taj put, kao i uvijek kod Karakaša, vodi duboko u prostor jezika, sjećanja i unutarnjih lomova. Knjigu će pisac premijerno predstaviti na Sa(n)jmu knjige u Istri koji se održava u Puli od 28. studenog do 7. prosinca, a tim povodom s Damirom Karakašem popričali smo o jeziku i strahu, nasljeđu i ljudskosti – priči koju uvijek iznova preispisuje.

Prvo što sam primijetila čitajući Sunčanik je da su, za razliku od vaših uobičajeno kratkih, zgusnutih rečenica, ovdje rečenice široke, razvedene, gomilaju opise, percepcije, spajajući fizičku radnju s unutarnjim previranjima. Čini li mi se to ili je riječ o (svjesnoj) sintaktičkoj revoluciji u vašem pisanju?

Da se malo našalim, možda mi je nakon svega interpunkcija postala moralna slabost. No, bilo kako bilo, dok sam pisao ovaj roman, a to je trajalo otprilike četiri, pet godina, pio sam jako puno crnog vina i opsesivno slušao Gustava Mahlera. Rekao mi je jedan dobronamjerni dirigent iz Beča nemoj to raditi, to je kombinacija koja će te uništiti, ali meni nije bilo ništa; očito ono što djeluje na druge ljude, na nas Ličane baš i ne djeluje. Dakle moglo bi se reći da sam kod pisanja tih rečenica koje se svijaju kao zmija oko kolca za grah moje babe Mande, kad već spominjete revoluciju, bio pod utjecajem neke vrste revolucionarnog alkoholizma.

Jednom ste citirali Remizova i njegovu ideju da jezik u književnosti mora biti kao "nakostriješena bodlja ježa". Kako postižete da ta lirska zasićenost ne bude samo estetika, nego se pretvori u "bodlju" koja usporava čitanje i tjera čitatelja da uđe u priču dublje, sporije, pažljivije?

Ah, Remizov – doista veliki pisac – u svakom slučaju kod mene ima posebno mjesto; kaže on "u nebo ananas hitnuo!". Inače, u ovom romanu, moji likovi –koji se ponekad boje više života nego smrti – idu preko planine da bi vidjeli čudo nad čudima, uhvaćenog đavola – navodno su ga čobani uhvatili, a Remizov je pak u svojoj sobici imao puno izrezanih đavolčića od papira i onda bi ih ovjesio posvuda, u takvom ambijentu je pisao, stvarajući muziku žive riječi, pokušavajući sačuvati njezinu govornu partituru; nisu ga privlačili, kao ni mene, uhodani prozni oblici. Svaka moja knjiga može se događati u Lici, ali je uvijek drugačija, no za pisanje mi prije svega trebaju uzavreli osjećaji; uvijek sam želio stvarati fikciju koja neće biti laž, i – kao što kaže Remizov – sve što pišem je zapravo ispovijed, a odstupanja ima, ali samo kako bih dopunio viđenje svijeta.

Sam naslov, Sunčanik, sugerira da su sunce i vrijeme temeljni orijentiri romana. Djed i doslovno mjeri stvarnost prema suncu, no taj se motiv postupno pretvara u prijetnju – sunce postaje razorno, gotovo apokaliptično, sve do trenutka kad oluja vraća ravnotežu i donosi smirenje. Je li sunčanik zapravo metafora za granicu između reda i kaosa u čovjeku?

U mom Brinju – u koje je svojedobno, da se malo pohvalim, došao i car Oktavijan kada je slamao Japode, a u 14. stoljeću su pak Frankopani tamo napravili i dvorac – ima na kamenom mostu sunčanik, iz 1801. godine, a nama djeci čobanima sunce je služilo kao orijentir u vremenu, jer nitko nije imao sat pa smo se ravnali po suncu. Ljudsko tijelo također može biti sunčanik, doduše nepouzdan, kao što je i sve na ovome svijetu nepouzdano i luta, poput tih mojih likova, koji putuju kroz prostor i vrijeme ispod sunca pa često da bi što prije stigli i nešto pitali đavola, odbijaju stati i uhvatiti malo zraka. I sve to funkcionira na način kao kad se oponaša opsesivna svijest, samo naprijed, kao ona pjesma što sam je kao dječak pjevao u školskom zboru, i naprijed i naprijed ka suncu slobode, pa oni na tom putu rekapituliraju linije vlastita života i na taj način sklapaju i povijesnu fresku svoga sela i kraja. A još nisu sigurni što će pitati đavla, možda jesi li vraže stalno na zemlji ili si odnekud došal. U jednom trenutku unuk pita djeda da mu opiše kako vrag izgleda, pa sam se sjetio kako su to pitali i jednog starog čovjeka u Sinju, on je odmah ispalio, k'o žandar.

Roman je građen kao putovanje, put prema nekud, ali je istovremeno sazdan od fragmenata, od prizora koji vibriraju kao zasebne cjeline. Što vas je ovaj put zanimalo u narativnoj strukturi – linearna potraga ili "raster" koji hvata iskustvo iz više kutova?

Roman je sačinjen od pet dužih poglavlja koja funkcioniraju poput svojevrsnih koordinata koje se mogu na različite načine kombinirati, pritom ostavljajući mnogo prostora za učitavanje. Zamislio sam ga na način da u njemu sâm kadar treba biti iznimno bogat i prštati od vizualnih podražaja, a oni su u najmanjim detaljima, sitnicama – zapravo, u svemu što oko i um zamjećuju, manji nego što bi zapravo trebali biti ako nemaju namjeru da im život promakne, a ti vizualni inputi otvaraju niz svojih implikacija i semantičkih kodova. Konzumirajući recimo Tarkovskog ili Tarra, fokus može neko dulje vrijeme ostati na istome i na taj način dopustiti proces te jedne slojevite, unutarnje, perceptivne interpretacije, dok sam ja takvu interpretaciju pokušavao u ovom romanu izazivati ostenzivno, iznova upućujući na neku novu naizgled sitnicu.

Naraciju prožimaju djedova sjećanja na ratno iskustvo koje definira njegovu percepciju svijeta i putovanja, no lik ratnog neprijatelja koji postaje prijatelj otvara prostor ljudskosti iznad logike sukoba. Je li potreba za iskupljenjem važniji pokretač od same "potrage" za vragom?

Kako kaže Majakovski, rat je odvratan, pozadina još odvratnija. A starac u romanu kaže, svi su vojnici u ratu isti, samo su im oznake na kapama drugačije. Bio sam u ratu, svašta sam tamo u dvije godine vidio, a posebno je teško čuti kada vojnik plače i doziva svoju majku. No, opet, rat nije najstrašnija stvar, jer u njemu možeš poginuti samo jednom a u životu više puta, što se i meni dogodilo, ali to za pisca zna biti dobro jer se tada javljaju demoni inspiracije. Ma jezik je tu jako bitan, neka vrsta slavljenja jezika, kopanja po slovnoj masi, jer jezik obavlja dio uloge koju pisac obavlja, to je i osnovni gradivni element, a dinamika i kompozicija su stalno u funkciji jezika, i jedino tako možeš stići kao pisac tamo gdje ne možeš stići kao čovjek.

Vaše su knjige, pa tako i ova, izrazito 'fizičke': zemlja, vrućina, hladnoća, bol u tijelu, krv, škrtost prirode. Koliko je vaše pisanje, zapravo, određeno iskustvom vlastitog tijela?

Teško da možemo odvojiti fizičko, tjelesno, od mentalnog ili duhovnog. Mislim da je jezik taj kojim se može postići upisivanje tuđih i vlastitih iskustava u svoje i obratno, ako se pažljivo i strpljivo čita. Za mene je pisanje ovog romana bilo i lako i teško, i ludo i meditativno, ali još više od pisanja, to su bila ponovna iščitavanja i vraćanja tekstu. Nadam se da će i drugima biti tako kao meni.

Likovi djece u vašim romanima često nose najčišću optiku, ne zato što su "nevini", nego zato što još nisu do kraja zarobljeni u kodovima odraslih. Što dijete u vašim knjigama vidi, a odrasli više ne mogu?

Puno toga djeca mogu što odrasli ne mogu. Primjerice, samo djeca mogu u vesternima pronaći ono uzbuđenje, onaj mitski nemir, o kako sam volio vesterne… samo nije ih baš bilo, na tom jednom televizoru i jednom programu u selu, još je i slika sniježila. Djeca su i maštovita, znatiželjna, vide svijet na drugačiji način; pade mi na pamet i kako sam kao dijete obožavao kaleidoskope, i ovdje ga imam u romanu. A, kaže Borges, ljudi bez mašte su nepodnošljivi. Ta dječja perspektiva uvijek mi je u literaturi bila važna, još od Sjećanja šume kada sam pokušavao naći pravi način kako bi se ušlo u taj svijet dječje metafizike, u intimni svijet osjećaja i osjetljivosti.

Vi ste odrastali u sredini gdje su oružje, osveta i imperativ časti ključan oblikovatelj identiteta. Čini mi se da je čitav vaš opus svojevrsno opiranje tim obrascima.

Oduvijek sam nervirao svoga oca, kao što je on nervirao moga djeda, a i ja opet djeda, koji mi je govorio nemoj trošit olovku za crtanje, olovka je za pisanje. Ali to je na neki način trajna paradigma u tim brdsko-planinskim krajevima: moraš imati nekoga s kim ćeš se stalno sukobljavati da ostaneš u formi – što je više neprijatelja, to bolje. Ima u Staljinovom gradu u Gruziji jedan dan kao neki praznik kada se svi tuku, babe, djedovi, djeca, tako održavaju kondiciju.

Često govorite da umjetnik mora biti hrabar, da se ne smije dodvoravati nikome, posebno ne svom "plemenu". Ipak, postoje li granice vaše autorske hrabrosti?

Vodim se onom Krležinom – on je doista gromada, ne samo fizički – govorio je, piši i sa začepljenim nosnicama ako treba. Iako me gadno uvrijedio, ne samo mene nego i moje zemljake, jer je pišući u Zapisima iz Mađarske o Franji Josipu rekao za njega da je glup kao poštar iz Brinja, a kod nas su poštari najpametniji, nose penzije – što je tek mislio o nama ostalima. A granice moje autorske slobode su možda u onoj rečenici koju sam izrekao baš kad sam u HNK-u Zagreb dobio Frica: Pobijedili smo, bjež'mo!

Kad ste spomenuli tu nagradu, dobili ste ih čitav niz, knjige vam se prevode po svijetu, no i dalje se držite nekako sami protiv svih; ne pripadate književnim grupacijama, ideološkim klanovima, medijskim bazenima. Dakle, i dalje ustrajete na onome da je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom?

Kaže meni moj otac, dok cijepa drva, javi se kad dobiješ Nobela. Oni su tamo na selu čuli samo za dvije svjetske face koje jako cijene, Nobela i Einsteina, čak ni Tesla nije tu previše bitan; pa sjećamo se kako su mu u ratu i spomenik srušili. A nikad nisam bio dio nekakvih klika, ne družim se ni nešto puno s piscima, iako volim doći podržati ljude na promocijama, a ponekad kad me pitaju, i dati pokoji savjet, preporučiti neku knjigu, jer znam koliko i meni znači iskrena kritika, dobra rasprava, kvalitetna argumentacija. Ljudi slabo vole kad ih se kritizira, a najviše ih boli kad se u nečemu prepoznaju, pa onda i postide sami sebe, pa je automatska reakcija negiranje i napad. Bilo bi dobro da svi imamo nešto više samokritičnosti i želje za dijalogom, ali danas to više ne možete očekivati ni od obrazovanih, nazovimo pametnih ljudi, a gdje ćete od neukih masa. Zato živimo ovu stvarnost koju živimo. A dugoročno gledajući, kako ide ona pjesma iz Petrovićevog filma: biće skoro propast sveta, nek' propadne nije šteta.

A ipak, kao pisac dosljedno nastavljate biti na strani te iste ljudskosti…

Da nastavim u istom tonu, živimo u stanju loše beskonačnosti; pogledajte malo oko nas, ljudi ništa ne čitaju, ispunjeni su unutarnjom prazninom, zatrovani, pa nije bez veze rekao jedan danski lingvist, narod razlikuje imenicu od glagola k'o pas kruh od gline. Pa onda na sve strane ideološki siledžije, moralni ponavljači, regionalni idioti, naša povijest koja luta i koja je oduvijek demonstracija nehumanosti čovjeka, a što društvo više upada u laž to ljudi više mrze one koji govore istinu. Ja poeziju Ante Pavelića neću čitati, tako da su moje knjige uvijek na strani ljudskosti, i za mene je važnije biti pisac nego pripadnik nekakve skupine, pa na neki način i jesam gubitnik, ima u tome nečeg romantičnog – što možeš biti u ovakvoj državi u kojoj je kultura na najnižim granama? – ali ja tog gubitnika definiram i kao kreativnu opoziciju društvu, to me drži.

Rekli ste jednom da ste "više pisac nego čovjek", da vas literatura zapravo preuzima. Jeste li uspjeli pronaći ravnotežu između tog intenziteta književnosti i svakodnevice?

Tražim tu ravnotežu još od samih početaka bavljenja pisanjem. Uvijek sam govorio, literatura i nogomet, pa što, i Derrida je obožavao nogomet, a tek Camus… Ali, važno mi je da ispunim svoju sudbinu pisca. Kad ne bi ratovali, samuraji bi uzgajali vrtove; ja kad ne pišem volim lutati gradom, šumom, meni je pisanje teško, nekad mi sve to izgleda besmisleno, kao da pendrekom tučem more. Nekad sve to prebrodim u sanjarenju; u literaturi me snovi također zanimaju, romani kao precizno opisani snovi. Snovi nas i održavaju na životu više od ičega – što smo mi zapravo bez snova? – iako je san i brat smrti, ali i ono što sanjamo također unosimo u svoj život.

Kako promišljate prijenos svoje proze u druge jezike; mijenjaju li se jezik, mentalitet i stil koji proizlaze iz Like kao toposa kad se prenesu u drugi kulturni kontekst?

Imam odlične prevoditelje; oni dobro znaju da se ne prevode rečenice pisca, nego njegove misli. Ali opet, kako je govorio Krleža, svaki pisac ima sreće ako ne može čitati svoj prijevod. Važno mi je da me prevoditelji razumiju, da shvaćaju kad im kažem da sam u Sunčaniku ponekad radio destrukciju na planu montaže, koja je još od Ejzenštejna ne tehničko-konstruktivni postupak, nego temeljna estetska kategorija, a da bih čitatelja izbacivao iz prostora naracije u prostor atmosfere.

Simbolično uhićenje đavla moglo bi se čitati kao imaginarni ili utopijski epilog potrage i kao njezino poništenje, kao da se zlo vraća iz mita u čovjeka. Što za vas uopće znači dovršiti potragu, u književnosti i u životu?

Preplavljuje nas doslovnost koja se u zadnje vrijeme ne može izbjeći ni u umjetnosti, po meni onda to i nije prava umjetnost. Volim ostaviti čitatelju da ima svoje viđenje i svoj vlastiti doživljaj teksta, ja samo mogu reći da sam dao sve od sebe. Kao ni do sada, nisam podilazio široj publici, nije to tekst za svakoga, ali nije ni knjiga za svakoga, nije ni nekakav larpurlartizam, prenemaganje ili puko razbacivanje erudicijom. Stil mi je uvijek važan, ali on se mora podrediti tekstu, a ne biti sam sebi svrhom, jer ima sjajnih stilskih knjiga, a dosadnih. Sunčanik traži angažman čitatelja, ne pruža razbibrigu. Ne opterećujem se ni brojem čitatelja i, da završim s najnovijim nobelovcem Krasznahorkaijem – trebali smo u Puli na večeru i jako mi je žao što neće doći – on kaže da ima pisaca kojima je dosta i deset čitatelja, a kad je loše vrijeme, čak i šest je sasvim dovoljno.