Pljujem ja na sve svoje estetske i entertainment standarde. Pljujem i na svoj karakter. Svake godine, naime, kažem sebi, svijetu, prijateljima, čitateljima, mami, sestri i mački da neću gledati Eurosong. Šta će mi? Više nije ni zabavno loš, nego samo loš i zamoran, a otkad je priče s Izraelom, televoting manipulacijama, zašto-Izrael-da-a-Rusija-ne, tko će bojkotirati, a tko neće – još mi se manje gleda.

Ali badave. I ove sam godine sjela pred televizor kao kronični ovisnik ili nekakav neobjašnjivi europski pop-kulturni mazohist. Kao da duboko u sebi još vjerujem da će se možda opet dogoditi nešto veličanstveno glupo – neki epski trash-moment zbog kojeg će kontinent kolektivno izgubiti razum, a ja veselo trljati ručice jer, eto, to je meni zabava, duševna hrana i materijal za pisanje osvrta.

Ali brus. I opet sam ispala budala. Ovogodišnji Eurosong uspio je postići gotovo nemoguće – bio je toliko beskrajno sterilno dosadan da je bio gori i od onih prije koji su bili beskrajno sterilno dosadni. Uspio je bit i gluplji od ostalih. Uspio je, izgleda, već višegodišnju nesposobnost da vlastiti kič pretvori u zabavu (a što mu je nekad dobro išlo) – pretvori u neoborivu kroničnu dijagnozu.

Vatre više nego kad je gorio Notre-Dame

Iako je produkcija, kao što to već godinama biva, očajnički pokušavala uvjeriti gledatelje da gledaju najveći spektakl u povijesti čovječanstva, cijela je večer djelovala kao da ju je režirao vrlo entuzijastični direktor regionalnog shopping-centra s ozbiljnom piromanskom crtom ličnosti. Toliko vatre čovjek nije vidio još otkad je gorjela Notre-Dame ili, štajaznam, Grčka u kolovozu. Sve je gorjelo. Pozornica. LED ekrani. Podovi. Unutarnji demoni izvođača.

Da je usred prijenosa upala elitna postrojba bečkih vatrogasaca i na razglas objavila: ‘Molimo publiku da mirno napusti dvoranu jer Austrija još ima neke protupožarne standarde', nitko se ne bi iznenadio. No unatoč tome – uza svu tu vatru, eksplozije, dim i svjetlosne efekte – atmosfera je bila mrtva. Mrtva kao poslovni domjenak osiguravajućeg društva nakon što se pojeo sav dostavljeni sushi i popio sav šampanjac.

Velik dio zasluge za to imaju i po internetu već rugalicama opjevani voditelji – Victoria Swarovski i Michael Ostrowski, tandem koji je očito sparen samo zato što im se imena rimuju jer nikakvog drugog razloga za njihov angažman ne vidim ni ja niti itko drugi na planetu. Ona je austrijska pjevačica, model, TV voditeljica i nasljednica obiteljskog carstva Swarovski, dakle osoba koja doslovno postoji zato da svijet nikad ne ostane bez sitnih svjetlucavih kamenčića koje se lijepe na svečane torbice za svadbe ili već neki kuikurijek.

Eurosong je, naravno, zaključio da nema prikladnije osobe za vođenje priredbe koja već desetljećima izgleda kao eksplozija kristalnog dućana u paklu. Problem je samo što Victoria Swarovski NEMA karizmu tih skupih kristalića (koji ni sam nemaju bogznakakvu karizmu, ali ono – ajd, dobro – Swarovski LABUDOVI!). Ona ima karizmu luksuzne kupaonske slavine. Skupa je, sjaji se i potpuno je hladna. I fore koje joj izlaze iz usta kad otvoriš ventil su – voda.

Michael Ostrowski trebao je biti ‘duhoviti’ dio para jer je riječ o austrijskom glumcu i komičaru, no njegov je humor tijekom večeri uglavnom bio na razini kakva je već klasična za ono što se u Austriji smatra smiješnim, a usporedivo je s nivoom humora koji ljudsko biće otkrije negdje u četvrtom osnovne, kad skuži da bi, recimo, prdež mogao biti smiješan. Ili potezanje cura za kečke. Ili kad se netko popiša u gaće. Taj đir. Pa kad se zbroje ona Victorijina 'karizma' i Michaelov 'humor', to je sve bilo… ne znam što bih rekla. Možda je najduhovitije u njihovoj pojavi na Eurosongu bilo to što ih je ORF najavio kao ‘uzbudljiv i jedinstven voditeljski par’. Što je tehnički točno. Mislim, fakat su jedinstveni. To majka više ne rađa.

A pjesme? Bože dragi, pjesme…

Ni po čemu nisam kvalificirana za ocjenjivanje pjesama – nema ni stručnosti ni interesa ni iskustva ni talenta za to. Ali nisu ih imali ni izvođači u finalu. Pa ono… ako su oni mogli svejedno nastupit, mogu i ja svejedno komentirat.

Evo, na primjer, albanski predstavnik. Lik je pjevao pjesmu o majci i pritom izgledao kao da je pobjegao iz nekog vrlo skupog psihoterapijskog fantasy escape rooma. Čovjek s demonsko-anđeoskim krilima, pogledom napaćenog srednjovjekovnog sveca i tekstom (S TITLOVIMA!) koji je uglavnom glasio ovako: ‘Majko, spasi me od moje unutarnje tame’ i (ne doslovno, ali dalo se iščitati MEĐU TITLOVIMA): 'Majko, vrati me u svoju utrobu da ne lutam sam na krilima svoje gluposti '. Cijeli je nastup bio toliko edipovski da je čovjek očekivao da će se usred refrena iz poda podići Freud, zapaliti cigaru, uzeti mu mikrofon i reći: 'Momak, ajd sa mnom na jedan informativni razgovor'. Osim što je bilo preglupo za to. Kao neka mješavina Edipova kompleksa za siromašne, Gospodara prstenova za debile i reklame za 'Vožd' – parfem iz osamdesetih s teatralnom glazbom.

Češki predstavnik bio je, pak, možda najdepresivniji primjer tipičnog modernog eurovizijskog problema – izvođač kojega su marketinški stručnjaci sastavili u laboratoriju nakon fokus-grupe o tome što tinejdžerice vole kod Harryja Stylesa. Problem je, međutim, to što mladi Čeh nema ni talent ni seksepil ni osobnost ni pjesmu, a bogami se i puno bezveznije oblači od Harryja. Sve što ima su frizura, zanimljivih nos i pogled čovjeka koji djeluje kao da ni sam ne zna zašto je tu. Njegov je nastup imao energiju mokre papirnate vrećice. Ali je 'bacao' na Harryja. Na onu foru da bi se Harry uvrijedio.

E, ali zato je Moldavija ove godine odlučila da im pjesmu neće skladati autori nego Ministarstvo turizma. Koje se za osnovni glazbeni motiv odlučio pokrast Beach Boyse i 'Kokomo', a onda na to nakalemiti nekakvi 'moderni' beat i đir te grupicu mladih i živahnih ljudi kojima dobro dođe financijska injekcija iz državne potpore. Nastup je izgledao kao reklama koja se vrti na ekranima aerodroma: ‘Posjetite Moldovu – tu je zabavno, a kužimo i što je moderno!’ U jednom trenutku čovjek je očekivao da će se u kadru pojaviti QR kod za rezervaciju apartmana u Kišinjevu.

Rumunjska predstavnica, s druge strane, izgledala je kao da je zalutala iz veoma problematičnog bukureštanskog undeground BDSM kluba, ali je uporno tvrdila da njezin nastup nema nikakve seksualne konotacije. Žena je pet minuta dramatično molila da je netko zadavi dok su oko nje visjeli svjetlosno i drukčije stilizirani lanci, remenje i rekviziti zbog kojih bi i Christian Grey rekao: ‘Dobro, dušo, priberi se.’ Naravno da to nije bilo seksualno. To je sve UMJETNOST i ja očito niš' ne kužim.

Lelekice u reklami za organska eterična ulja

A Hrvatska… Hrvatska je, kao što već znamo, odlučila da će ove godine Eurosongu s 'Andromedom' podariti vrlo specifičnu kombinaciju etno-misticizma, pseudofeminizma i nacionalnog spiritualizma s Instagrama. Pjesma je, rekli su nam tri milijuna puta prije nastupa u sinoćnjem finalu, inspirirana običajem ‘sicanja’, tradicionalnog tetoviranja žena u Bosni i Hercegovini kojim su katolkinje nekoć pokušavale očuvati identitet pod Osmanlijama – i, dakako, svim značenjima takve situacije za položaj žene na ovim prostorima.

Zanimljiva je to i potentna povijesna, društvena pa čak i glazbena tema, ali problem je to što je sve to skupa ispalo (još od početka, da se razumijemo) kao neka nepamtljiva vježba u harmonijama u stilu Ladarica s energijom koja bi se mogla opisati kao kombinacija nekakvog ženskog kvazi-vještičjeg sabora, wellness-retreata, pop-feminističkog TED Talka i reklame za organska eterična ulja. Zijev.

I to jako veliki zijev. Unatoč tome što je sve ono njihovo naricanje, oštri pogledi, tetovaže i levitiranje nad pozornicom bilo puno ‘svete ženske energije’, kozmičkih vibracija, predaka, zvjezdanih konstelacija i pogleda prema nebu kao da će se svakog časa otvoriti portal prema galaktičkom sisterhoodu Hrvatica od stoljeća sedmog do danas. U jednom trenutku čovjek je očekivao da će izvođačice pozvati gledatelje da se pretplate na online radionicu ‘Probudi božicu u sebi uz pomoć slavenske astrologije i tradicijskog tetoviranja’.

Utjeha je jedino to što nisu bile ni približno najgore na toj otužnoj sinoćnjoj priredbi.

Najgori je bio Izrael.

I to ne samo zbog pjesme. Zapravo, uopće ne zbog pjesme, koja je bila bezvezna i dosadna kao i 90% ostalih pjesama, ali cijela priča o Izraelu na Euroviziji ono je što već godinama jako blati ovu inače bezazlenu, ma koliko blesavu priredbu. Jer zbog cijele te priče Eurosong definitivno prestaje biti glazbeno i entertainment natjecanje i postaje geopolitički MMA-kavez sa specijalnim efektima, disko-kuglama i šljokicama.

Problem, naime, više nije samo pitanje treba li Izrael sudjelovati ili ne. Iako, naravno, NE treba. Problem je to što cijelo natjecanje sad izgleda kao masovna politička mobilizacija prerušena u festival glazbe. Izraelska pjesma bila je objektivno slaba, nastup sterilan i umjetan, ali je cijela kampanja oko glasanja sad već nekoliko godina za redom toliko agresivna da je pola Europe razvilo refleks povraćanja čim čuje za njihovu pjesmu, a kamoli tek kad ova doista i zasvira. Da ne spominjemo groteskni paradoks koji nastaje zbog toga – u dvorani zvižduci, po internetu rat, po ulicama prosvjedi, a televote eksplodira kao da nastupa ABBA na vrhuncu karijere. I nakon toga više nitko ne govori o glazbi. Govori se samo o koordiniranom glasanju, PR-u, propagandi i tome kako je Eurosong izgubio i posljednju iluziju da je riječ o pjesmama.

Pobjednička pjesma kao kebab sumnjive kvalitete u 3 ujutro

A pobjednička bugarska ‘Bangaranga’? To je možda i najlogičniji pobjednički izbor za ovogodišnji Eurosong (iako sam ja osobno navijala za Srbe zbog onog nezaboravnog završnog hroptanja). Bugari su isfurali pjesmu koja nije dobra, ali barem ima puls. Zvuči kao da su Shakira, Scooter i balkanski turbo-folk upali zajedno u blender pun energetskih pića i jeftine votke pa se dobro zabavljaju, iako s njima nešto neurološki ozbiljno nije u redu. I publika je, potpuno iscrpljena od svih onih sterilnih eurovizijskih depresija, očito rekla: ‘Super! Konačno nešto uz što možemo proliti pivo po sebi u noćnom tramvaju nakon izlaska u Sofiji.’

Problem je samo to što je ‘Bangaranga’ istodobno i apsolutni eurovizijski fast-food – agresivno zarazna dvije minute, a onda ostavlja osjećaj kao da ste u tri ujutro pojeli kebab sumnjive kvalitete. Nije dobra pjesma. Nije čak ni posebno pametna ni originalna. Ali u konkurenciji ovogodišnjeg kolektivnog mrtvila zvučala je kao jedina stvar koja zapravo želi zabaviti publiku, a ne održati joj predavanje uz bacače plamena

I možda je upravo to najveći problem ovogodišnjeg Eurosonga. Ne to što je bio loš. Eurosong je često loš. Nego što više nije ni zabavno loš. Nekad je to bio europski cirkus, grandiozni trash-karneval kontinenta na kolektivnom živčanom slomu. Našla bi se tu i tamo i pokoja fora pjesma. Danas je to korporativno producirana, politički kontaminirana i emocionalno sterilna parada ljudi koji stoje usred požara i pjevaju o svojoj boli ili majci ili čemu god već.

A publika? Publika samo sjedi doma i pita se zašto si to, pobogu, opet radi.