Dok se svijet oko nas čini zaglavljen u neprekidnom ciklusu kriza, 19. Subversive Film Festival od 18. do 24. svibnja ponovno pretvara Zagreb u utvrdu kritičkog promišljanja i nepristajanja na neutralnost. U kinu Kinoteci, Dokukinu KIC i Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, ovogodišnje izdanje donosi program koji ne nudi samo estetski užitak, već izravno udara u najbolnije točke suvremenosti: od kolonijalizma i patrijarhata do rata i društvene nejednakosti.

Kroz deset igranih i deset dokumentarnih naslova u konkurenciji, festival nas vodi od pobjednika Cannesa i Locarna do provokativnih dokumentarnih dijagnoza o dehumanizirajućim granicama Europe ili prirodi u grču pred svemirskim ambicijama najbogatijih, festival nudi oštar rez u tkivo sadašnjice.

No, ovogodišnji Subversive ide i korak dalje od filmskog platna; on je interdisciplinarna platforma koja spaja didaktičke izložbe o isprepletenosti dizajna, socijalizma i modernizma, istraživanje snage palestinskog folklora te međunarodni simpozij o suradnji periferija Balkana i Jugozapadne Azije. Između retrospektive posvećene borbenom feminizmu libanonske legende Heiny Srour i novih radova domaćih autorica koji propituju naš odnos prema životinjama, festival uporno traga za onim što naziva vizijama otpora i mogućnošću drugačijeg svijeta.

Kako u vremenu lišenom iluzija koncipirati festival koji prokazuje pohlepu milijardera, ali i slavi poetični testament otporu? Koja je veza između usisavača, nafte i etike odnosa prema životinjama? Iza selekcije u kojoj se na istom platnu susreću beskompromisni rukopis pionirke arapskog filma, filmski prvijenac Kristen Stewart i "izopačeni Drakula" Radua Judea stoji direktorica festivala Dina Pokrajac, s kojom smo tim povodom popričali o programu koji spaja pobjednike Cannesa i Rotterdama s domaćom nezavisnom produkcijom, tražeći odgovor na pitanje: što film i teorija doista mogu učiniti protiv patrijarhata i kolonijalizma?

Kako ste koncipirali program da on ne bude samo dijagnoza stanja, već i platforma za propitivanje "mogućnosti drugačijeg svijeta" i možete li nam kroz par ključnih filmskih "highlightsa" objasniti što film kao medij danas može ponuditi u toj borbi?

Osmišljavanje filmskog programa za svaki predstojeći Subversive Festival kreće s postavljanjem pitanja "Kako emancipirati filmsko platno?". Odabrani filmovi uvijek retroaktivno nude presjek stanja svijeta ali ga paralelno dovode i u pitanje. Jedno je odabrati filmove ali u trenutku kada ti filmovi okupiraju neki kino-prostor, obraćajući se živoj publici i uz prisustvo autora i autorica koji pokretne slike potkrepljuju svojim angažmanom i strašću, to poprima neku drugu dimenziju.

Subversive Festival tako stremi otvoriti pukotinu u neoliberalnom gradu i postati "mjesto slobode" u kojem se dijele ideje, filmovi i borbe te u kojem možemo povezivati dispozitive pokretnih slika s društveno-političkom suvremenošću i osvijestiti kino-kulturu kao javno dobro.

Program festivala stoga bez diskriminacije okuplja dokumentarne, igrane i hibridne filmove, dakle žanrovski i rodovski raznovrsne filmove, renomiranih autorskih imena ali i novih autorskih glasova, istovremeno stavljajući fokus na eksperimentalne i politički artikulirane pristupe s Globalnog juga, ali i one koji su uspjeli probiti gatekeeping vodećih svjetskih festivala poput Cannesa samo da bi unutar njih ostali začahureni i marginalizirani u programe rubnih kinematografija i izazovnih filmova.

Senzualni eko-queer film Osmijeh pod oštricom Pedra Pinha uvršten je u Top 10 uglednog filmološkog časopisa Cahiers du cinéma no zbog svog pozamašnog trajanja ostaje izvan radara srednjostrujaških festivala i kino repertoara (iako prosječna epizoda svake ambicioznije serije danas traje sat vremena).

Kad bih imala noge, nabila bih te usprkos nominaciji za Oscara ostaje na glasu kao nihilistička i (pre)mračna studija zakržljalih majčinskih instinkta, dok hibridni politički portret današnje Europe London buni programere svojim opiranjem uvrštavanju u uske okvire dokumentarnog ili igranog filma. Subversive Festival okuplja audiovizualne uratke vrlo raznolikih pozadina i preokupacija no svima im je zajedničko što podrivaju ustaljene obrasce i očekivanja publike.

Festival otvarate dodjelom nagrade za životno djelo Heiny Srour i projekcijom njezina filma Leila i vukovi. Na koji način njezina politička imaginacija pomaže razumjeti današnje sukobe i uloge žena u revolucijama i mogu li njezini radikalni filmovi snimani u ratnim uvjetima biti konkretan putokaz za današnje generacije filmskih aktivista?

Heiny Srour tijekom svojeg dugogodišnjeg filmskog i političkog angažmana ražalošćeno je uvidjela kako unatoč ogromnim žrtvama koje su žene podnijele tijekom revolucija – u njenom konkretnom slučaju riječ je o arapskom podneblju – malo se toga promijenilo u vezi s njihovim specifičnim ugnjetavanjem.

Za muškarce njene generacije, odsutnost žena na važnim pozicijama u ljevičarskim strankama bila je normalna, "jer žene nemaju politički um". Stoga Heiny Srour biva fascinirana danas zaboravljenim Narodnim frontom za oslobođenje okupiranog arapskog zaljeva koji je svojedobno djelovao u području bivše oslobođene zone Dofara u Omanu.

Srour je odlučila snimiti Kucnuo je čas oslobođenja – prvi film jedne Arapkinje uvršten u Cannes – upravo u Dofaru, jer je PFLOAG, koji je predvodio borbu, bio jedan od rijetkih pokreta u arapskom svijetu koji je otvoreno stao na stranu žena. Njihov etos usporediv je recimo sa ženskom revolucijom kurdskih gerilki koja se odvija danas a koju pratimo u filmu Fantomska bol Rožave u ovogodišnjoj dokumentarnoj konkurenciji.

Zbog toga je zajedno sa svojom filmskom ekipom propješačila 800 kilometara uzduž pustinje i pod neprijateljskom paljbom. No iako je djelovala tijekom blagoslovljenog razdoblja Trikontinentala, punog nade u bolji svijet, Srour danas izjavljuje da njena generacija nije uspjela u svojim namjerama.

Remek-djelo Leila i vukovi, s kojim otvaramo ovogodišnji festival i koji iznosi potisnuto kolektivno sjećanje bliskoistočnih žena, za nju je film razočarenja. Usprkos tome u pozamašnim godinama ona ostaje vjerna pravdi iako je opetovano bivala izložena golemim političkim razočaranjima. Jer, kada postoji nepravda, postoje nasilje i rat. I u tom slučaju, neizbježno je da ranjivi plaćaju cijenu: siromašni, žene i djeca. A bogati i trgovci oružjem neizbježno i uvijek pobjeđuju. Potlačene ne treba idealizirati ali otvaranje očiju pred njihovim manama najbolji je način da im se pomogne.

Radikalni filmovi Heiny Srour uče nas kako radikalni socijalizam funkcionira isključivo kroz horizontalnu i transnacionalnu solidarnost. Čim krene dijeljenje na vertikalne strane, dolazi do razdvajanja redova, a valja pričati o mnogo većim i strateški usmjerenijim stvarima. Zato progresivnu kulturu ubija ekonomska cenzura i uvjeravaju nas da je moralno propadanje neizbježno. A istina je da svatko od nas može pomoći u preokretu, tu leži naša sloboda. No prečesto propovijedamo obraćenima zaboravljajući da vodeći se za pokretom treće kinematografije trebamo doprijeti do obespravljenih i očajnih.

U igranoj konkurenciji donosite vrlo zvučna imena. Što nam ti filmovi govore o estetskim i političkim kretanjima u suvremenoj nezavisnoj kinematografiji i kako pomiču granice subverzivnog filma? Možete li izdvojiti tri "must-see" naslova za publiku koja možda ne poznaje autore poput Bi Gana i Loisa Patiñoa, te što za festival znači prikazivanje dugometražnog prvijenca Kristen Stewart upravo u Zagrebu?

Pomicanje granica u svijetu koji sve više inzistira na postavljanju rigidnih i nepremostivih barijera dok paralelno profitira na senzacionalističkim i tobože šokantnim vizualnim režimima, kojima nijedna transgresija nije mrska, zvuči kao oksimoron. Stoga subverzivnu kinematografiju često sačinjavaju filmovi koji ne galame, koji ne osvajaju na prvu, zahtijevajući posvećenu pažnju i koncentrirani um.

Ovogodišnji pobjednik Rotterdama, prestižnog festivala koji je prošle godine osvojio "naš" Fiume o Morte!, južnoafrički je hibridni film Varijacije na temu. Riječ je o lirski senzibilnom i melodički strukturiranom filmu o jednoj ostarjeloj pastirici i zajednici koja uzaludno čeka restitucije za crne vojnike koji su se borili u Drugom svjetskom ratu.

Film je to o otporu i izdržljivosti, ali i oporom suživotu sa sablastima predaka i bremenom kolonijalizma. U Kronovizoru njujorška knjižnica postaje fascinantan portal za preispitivanje historiografije, nadnaravnih vjerovanja i institucionalne represije. Riječ je o intelektualnom filmskom noiru i "trileru u naslonjaču" u maniri Jorgea Luisa Borgesa i Umberta Eca. Uskrsnuće renomiranog kineskog redatelja Bi Gana iznosi epsku priču o čovječanstvu koje se odreklo snova kroz post-apokaliptičnu čuvstvenu odiseju u kojoj sjećanje i tehnologija postaju nerazmrsivo isprepleteni.

Dokumentarna konkurencija donosi priče o opsadama, nafti i dehumanizirajućim granicama Europe. Koja se suptilnija društvena pitanja provlače kroz ovogodišnju selekciju, a koja bi mogla iznenaditi publiku? Koji film smatrate najprovokativnijom dijagnozom današnjice i zašto vam je bilo važno uvrstiti naslove koji prokazuju pohlepu milijardera kroz svemirske ambicije?

U ovogodišnjoj dokumentarnoj konkurenciji posebno je zanimljiv film Nedovršen kalendar iranske autorice i gošće našeg međunarodnog simpozija "Suradnje između periferija" Sanaz Sohrabi. Polazište filma je zaboravljena glazbena ploča koja povezuje Caracas i Teheran, razotkrivajući neispričane priče o nafti ne kao robi, već pregovaračkom adutu za oslobodilačku borbu u Palestini i izgradnju panarapske solidarnosti 1960-ih i 1970-ih godina.

Putem impozantne arhivske građe redateljica gradi kompleksan geopolitički portret koji na neočekivan način spaja Iran i Venezuelu, dvije zemlje izvoznice nafte koje su se nedavno ponovno našle na udaru američkog imperijalizma. Riječ je o filmu koji se isključivo oslanja na već postojeće arhivske snimke no putem njih gradi jednu drukčiju povijest koja se opire prevladavajućim narativima i dominantnoj ideologiji.

S druge strane stilskog spektra nalazi se "klasični" opservacijski dokumentarac Shifting Baselines kanadskog doajena Juliena Elieja koji prati projekt Space X. Elie povlači paralele između izumiranja koje ugrožava lokalne životinjske vrste i mogućeg nestanka čovječanstva, koje služi kao alibi za suludi san Elona Muska. Međutim, ne motivira ga toliko ta distopijska vizija, koliko simboličan gubitak naše ljudskosti koji se manifestira u banalnom ali potresnom nestanku zvjezdanog noćnog neba koje smo tolika stoljeća uzimali zdravo za gotovo. Nebo nad nama, koje se činilo beskonačnim, postaje granica katastrofalnog kozmičkog zagađenja uzrokovanog neoliberalnom okupacijom svemira.

U posebnom programu prikazujete nove radove Sunčice Ane Veldić i Karle Crnčević koji propituju odnos ljudi i životinja, dok se festival istodobno širi na Pogon i Dokukino KIC kroz izložbe i simpozij. Kako se ta različita istraživanja – od etike odnosa prema životinjama do palestinskog folklora i suradnje Balkana i Jugozapadne Azije – povezuju u širi identitet Subversivea kao prostora susreta filma, teorije i vizualnih umjetnosti?

Popratni filmski program ističe se po svojoj interdisciplinarnosti i otvorenosti prema dijaloškoj razmjeni koja je preduvjet za suživot. Kino Unseen i Subversive Film Festival udružuju snage na simpoziju Suradnje između periferija koji okuplja kulturne i filmske radnice i radnike iz regije Balkana i Jugozapadne Azije s ciljem razmjene perspektiva, povezivanja i zamišljanja novih oblika regionalne suradnje.

Tijekom tri dana sudionici će sagledati veze uspostavljene u prošlosti, posebno one oblikovane kroz Pokret nesvrstanih između Jugoslavije i arapskog svijeta, istodobno promišljajući filmski rad koji progovara iz dijaspore i geografija koje su danas razdvojene.

Didaktička izložba našeg istaknutog grafičkog dizajnera Dejana Kršića Dizajn, socijalizam, modernizam odvija se paralelno s dotičnim simpozijem i polazi od shvaćanja da upravo dizajn, vizualne komunikacije, popularna kultura i umjetnost u najširem smislu, mogu biti most za analizu i tumačenje razvoja jugoslavenskog društva u periodu socijalističke modernizacije druge polovine 20. stoljeća.

Priče koje danas kao društvo sebi pričamo o socijalističkom periodu i umjetnosti tog vremena daleko su od jednostavnih. Prepune su kontradikcija, ambivalentnosti, ideološki suprotstavljenih pozicija i tumačenja, i upravo zbog toga se – posebno u postsocijalističkom kontekstu – simplificiraju i svode na klišeje.

Ustaljene odrednice kao što su "socijalistička umjetnost" i "umjetnost u socijalizmu", često više prikrivaju nego što nam otkrivaju. Tu je i uhodan program Kinematografije otpora koji je ove godine posvećen interdisciplinarnoj umjetnici Noor Abed, čiji filmovi istražuju kolektivno sjećanje, koreografije zajedništva te odnos tijela, krajolika i političke imaginacije u suvremenom palestinskom kontekstu. Otvorenje izložbe u Pogonu Jedinstvo održat će se uz vodstvo umjetnice i razgovor o njenim filmskim i izvedbenim praksama.

Svim je ovim programima zajedničko što osvještavaju da rad sa slikama podrazumijeva političku odgovornost. Naviknuti smo gledati slike bez da ih promišljamo te nam stoga često izmiče napetost između naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja je u njih upisana. Slika nikad nije neutralna i možda, ako se u nju zagledamo dovoljno duboko, otkrijemo da iza svoje titrave fasade krije čitav imaginarij zajedničkog gledanja.