Kažu da se na Balkanu najbolje razumijemo kroz stereotipe – one u kojima smo mi opušteni, fini ljudi a susjedi seljačine i primitivci, ili obrnuto, ovisno o tome s koje strane gledate. Na našim prostorima ne postoji bolji recept za dramu od običnog obiteljskog okupljanja u kojem se susretnu dvije obitelji koje jedna o drugoj misle isključivo u klišejima.

A kad je riječ o Hrvatima i Srbima – koji se međusobno često doživljavaju kroz kombinaciju bliskosti, rivalstva, fascinacije i potisnute sličnosti – u kontekstu svih međusobnih podbadanja, stereotipa i povijesnih frustracija, materijal za kaotičnu komediju praktički se nameće sam od sebe. No, malo je tko mogao predvidjeti da će upravo jedna takva, "antiromantična" i naizgled lokalna priča, postati najveći kulturni potres koji je regiju zadesio posljednjih desetljeća.

Riječ je, naravno, o Svadbi, filmu koji nije samo napunio dvorane, nego je doslovno "potopio" i legende poput Titanica, postavši najgledaniji naslov u povijesti hrvatske kinematografije s preko 2,4 milijuna gledatelja diljem svijeta. Dok su se u dvoranama od Frankfurta do Chicaga Hrvati i Srbi zajedno smijali vlastitim apsurdima, pjesme iz filma postale su klupski hitovi, a replike dio kolektivnog folklora.

Glavni "krivac" za ovaj masovni povratak u kina je Igor Šeregi, redatelj s Peščenice koji je filmski zanat pekao kuhajući kave na setovima, a životni u zagrebačkoj hip-hop zajednici Blackout.

Autor koji je odrastao na no bullshit politici svog kvarta i srušio sve rekorde s projektom koji je sustav prethodno odbio čak 14 puta, danas je ime koje jamči mainstream hit s mozgom. Povod našem razgovoru je njegovo gostovanje na ovogodišnjem Zagreb Book Festivalu, čija je središnja tema – nimalo slučajno – "Mostovi". Dok se na festivalu kroz panele raspravlja o psihologiji polarizacije, Šeregi dolazi kao netko tko je te mostove u praksi već izgradio, dokazavši da nas zajednički, često i "neugodan" smijeh, povezuje čvršće od bilo kojeg službenog narativa.

Brojka od preko 2,4 milijuna ljudi nadilazi uobičajene okvire filmskog uspjeha i ulazi u sferu društvenog fenomena. Kako se osjećate?

Još uvijek mi je sve to pomalo nestvarno i još mi nije do kraja sjelo. Svi nas pitaju jesmo li očekivali ovakav uspjeh, kao da normalan čovjek uopće može zamisliti brojku od 2,4 milijuna gledatelja. Mislim da za to ne postoji nikakva formula, osim okupiti najbolje moguće ljude ispred i iza kamere. I zato sam stvarno ponosan na sve koji su sudjelovali u ovom filmu.

Pa, krenimo od središnjeg motiva, arhetipa svadbe koji u vašem filmu funkcionira kao polje oštre društvene kolizije, ali istovremeno i kao neočekivan prostor kohezije. Zašto ste upravo svadbu prepoznali kao idealan prostor za priču o hrvatsko-srpskim odnosima danas?

Kolega, producent i prijatelj Ivan Kelava i ja još smo na fakultetu često razgovarali kako bi bilo zabavno snimiti film o svim apsurdima i ritualima vezanima uz svadbe. Kroz godine se ta ideja mijenjala i rasla, pa nam je od početne zamisli na kraju možda ostao samo motiv svadbe, ali znali smo da ga želimo zadržati.

Svadba je specifična jer okuplja potpuno različite profile ljudi koji su, htjeli to ili ne, prisiljeni provesti vrijeme zajedno. Možda je mnogi ne vole, ali prije ili kasnije svi završimo ili na vlastitoj ili na nekoj obiteljskoj svadbi. Upravo mi je ta neminovnost bila zanimljiva kao poligon za hrvatsko-srpske odnose.

Na zagrebačku premijeru pozvali ste cijeli državni vrh i nitko se nije pojavio, dok su istovremeno u dijaspori Hrvati i Srbi zajedno punili dvorane i smijali se istim forama. Kako tumačite taj fenomen – s jedne strane imamo tu ljudsku potrebu za zajedničkim smijehom i suživotom u kinu, a s druge politiku koja nas uporno razdvaja, pa kad dođu izbori isto to društvo redovito bira desne narative i ide u sve veće ekstreme?

I mene zanima taj paradoks. Očito kulturu još uvijek doživljavamo kao nešto što nas zabavlja, ali nam ne mijenja bitno pogled na svijet. Ljudi su me često pitali mislim li da će Svadba nešto promijeniti u dobrosusjedskim odnosima, ali nekako sve više sumnjam u to. Ili sam možda prije bio naivniji. S druge strane, ta zajednička dijaspora možda najbolje podsjeća na naše mlade likove, Nebojšu i Anu. Oni nemaju potrebu objašnjavati svoju vezu ni nositi teret regionalne prošlosti na isti način kao starije generacije.

Zanimljivo je da su s obje strane stizale kritike o stereotipiziranju – u Hrvatskoj su se žalili da su Hrvati prikazani kao 'sirovine', a u Srbiji su kukali da su Srbi ispali 'seljaci'. Zašto se svaka publika osjeća 'lošije prikazanom' i što nam to govori o našoj spremnosti na samokritiku? Kako vi vidite odnos između te "prve lopte" i završne poante filma?

Namjerno smo postavili Dimitrijeviće kao obitelj iz nekog građanskog miljea, a Lončariće više "iz naroda". Ali poanta je bila da ih negdje na sredini filma ogolimo i pokažemo koliko su zapravo isti. Očevima je kapitalizam važniji od nacionalizma, majke pokušavaju smiriti usijane glave, a djeca predstavljaju ljubav i nešto što bi na kraju ipak trebalo pobijediti.

Mislim da su mnogi gledatelji očekivali da će "njihovi" ispasti bolji od ovih drugih, a film zapravo pokušava odvesti publiku prema tome da se istovremeno smije i sebi i drugima. Kritike su često dolazile od ljudi koji film nisu ni gledali ili su preko njega samo željeli poslati vlastitu političku poruku, jer je u jednom trenutku postalo važno imati stav o Svadbi.

Najtoplije reakcije došle su iz Bosne i Hercegovine. Ispada da su oni, koji su po pitanju humora možda i najzahtjevniji, najsrčanije prihvatili priču o sukobu hrvatskih i srpskih obitelji?

Da, činilo mi se da su oni u kina dolazili najopuštenije, bez velikih pretenzija i s iskrenom željom da se zabave. Možda im je upravo taj zajednički smijeh najviše značio. Ako je tako, onda mi je posebno drago što smo snimili ovaj film.

Iako živimo u vremenu sve dubljih podjela, vaš film pokazuje da ekonomski interesi često lakše nadvladaju nacionalne tenzije. Je li materijalizam postao jedini univerzalni "mos" koji danas doista funkcionira?

Mislim da je to već dugo tako. Podjele u regiji često služe tome da netko politički profitira i pozicionira se na mjesto s kojeg će lakše i jače zarađivati. Pritom mislim da prava desnica ne djeluje primarno iz želje za profitom, nego iz ideoloških uvjerenja. Ovo što danas uglavnom gledamo, i kod nas i vani, više je spoj populizma, interesa i kapitala nego stvarne ideologije.

Vaš put do Svadbe i šireg priznanja nije bio lagan: obilježen je s čak 14 odbijenica i sedam godina čekanja, unatoč uspjehu filma ZG80. Što vam je bilo najteže u tom procesu i zašto niste odustali?

U početku sam bio dosta iznenađen jer sam nakon ZG80 nekako očekivao da će biti lakše dobiti novi film. Zašto je Svadba toliko puta odbijena mogu samo nagađati, ali mislim da je jedan od razloga to što komedija u našoj filmskoj zajednici još uvijek nije posebno cijenjen žanr. Često je se doživljava kao nešto trivijalno. Meni se, recimo, sviđaju filmovi koje rade moje kolege, iako znam da ih osobno nikad ne bih mogao snimiti.

Svejedno ih cijenim i mislim da ih treba podržavati. Volio bih da i drugi tako gledaju na žanrovsku raznolikost. Od Svadbe nismo odustali zato što smo sa svakim novim natječajem imali osjećaj da smo blizu i da će projekt ipak proći. Komisija koja se pojavila 2023. očito je to također prepoznala i na tome sam im od sveg srca zahvalan.

Zašto se kod nas vrhunski zanatski odrađena komedija i dalje često smatra "nižim" oblikom umjetnosti, unatoč tome što upravo takvi filmovi najčešće pronalaze publiku?

Mislim da sve kreće od obrazovanja. U mojem slučaju, to je bila Akademija dramske umjetnosti. Kod nas nekako nije postojao ozbiljan afinitet prema komediji; često se na nju gledalo kao na nešto što ili nije prava umjetnost ili je umjetnost niže vrijednosti. Paradoksalno je da su upravo autori koji su radili komedije imali najveće uspjehe u kinima. Već je na fakultetu nekako postalo važnije na kojem ćete festivalu završiti nego kako publika reagira na vaš film.

Kao da se godinama gradio određeni elitizam. Meni je takav način razmišljanja uvijek bio stran i zato sam imao sreću da sam se okružio ljudima koji slično razmišljaju i s kojima već dugo dijelim posao iza kamere. S druge strane, moguće je i da ljudi koji bi možda htjeli raditi žanrovski ili zabavniji film uopće ne upisuju režiju. Ne znam je li ih nema ili jednostavno ne uspijevaju upasti na Akademiju.

Vi često spominjete svoj outsiderski identitet i odrastanje na Peščenici u radničkoj obitelji, što vas razlikuje od mnogih kolega iz tzv. umjetničkih dinastija. Koliko je taj 'no bullshit' mentalitet kvarta presudan za vašu odluku da stvarate filmove za široku publiku, a ne za uske festivalske krugove?

Puno, zapravo presudno. Mislim da ne možeš raditi filmove za narod ako nisi okružen narodom. Da sam odrastao uz Tarkovskog i Bergmana, kao mnogi moji kolege, vjerojatno bih danas radio potpuno drugačije filmove. To ne znači da ne obožavam te autore, ali oni su u moj život došli kasnije. Možda zvuči infantilno, ali ja sam još kao klinac imao potrebu zabaviti ekipu iz kvarta. Ili igrati za Dinamo. Mislim da je taj impuls ostao isti i danas.

Likovi poput Teškog života i Mladog gangstera unose element rep kulture u film – glazbu koristite za (de)konstrukciju odnosa među likovima. Što sudar tradicionalnih tamburaša i suvremenog repa u Svadbi zapravo govori o dinamici suvremenog balkanskog – pa i šire – društva?

Govori da je ideja prema kojoj jedan glazbeni žanr određuje cijeli identitet čovjeka danas već prilično zastarjela. Kad sam ja bio klinac, morao si biti ili panker, ili šminker, ili metalac, ili reper. Uz to su išli način odijevanja, mjesta izlaska, društvo i cijeli životni stil.

Danas toga ima sve manje, a glavni razlog su internet, društvene mreže i potpuna dostupnost svega. Ljudi više bez problema slušaju potpuno različite žanrove i prelaze iz jednog svijeta u drugi. S druge strane, možda je to dovelo i do površnijeg konzumiranja glazbe, ali tješim se da sam barem toga svjestan.

Pjesme poput Ćale i Crvena kola zaživjele su kao klupski i viralni hitovi na platformama kao što su TikTok i Spotify, a sada razvijate i o likovima iz rep miljea. Što vas i dalje privlači tom 'jeziku ulice'?

To je jednostavno dio mene. Odrastao sam s ekipom iz Blackouta i ti su likovi duboko upisani u moj svijet. Iskreno, najveći strah mi je bio da ne izgube legitimitet i ne ispadnu karikatura ili cringe. Kad sam odlučio da će svadba biti glavni okvir priče, znao sam da u taj svijet prirodno mogu ubaciti i rep.

Zanimljivo je da je scenarij napisan prije deset godina i da je Težak Život postojao u baš svakoj verziji. On nije proizvod trenda ni trenutka, iako smo kroz godine prilagođavali glazbu da ne zvuči zastarjelo. Mislim da taj lik i taj svijet zaslužuju vlastitu priču.

Uspoređujući regionalne filmske krugove, primijetili ste da u Srbiji i dalje opstaje snažna "kultura glumca" gdje su dramski umjetnici istinske zvijezde koje publika cijeni, dok je u Hrvatskoj taj kult gotovo nestao. Što to govori o razlikama u našim kinematografijama?

Kod nas praktički nijedan glumac, osim možda Renea Bitorajca, sam po sebi ne garantira gledanost filma. U Srbiji je situacija potpuno drukčija – ljudi odlaze u kino zato što igra Bjela, Vesna, Anđelka, Seka ili Žika. Zašto je to tako, ne bih znao. Mislim da smo tijekom devedesetih izgubili kino publiku do te mjere da se taj odnos prema domaćem filmu nikad nije potpuno obnovio. I danas često čujem ljude kako govore da ne gledaju hrvatske filmove jer misle da su svi samo o ratu.

Golem dio prihoda od kino karata ne ostaje autorima – iznijeli ste podatak da kino prikazivači i distributeri uzimaju oko 80 posto zarade – je li u takvim uvjetima, čak i uz rekordnu gledanost, moguće stvoriti samoodrživ komercijalni model filma bez oslanjanja na javni novac?

Jako teško. Možda bi to bilo moguće kada bi na regionalnoj razini postojalo desetak filmova poput Svadbe godišnje. Tada bi se vjerojatno uključili sponzori, privatni investitori i banke s kreditima. Ali u tom trenutku filmovi bi se možda počeli raditi više glavom nego srcem, a onda je pitanje bi li i dalje imali isti uspjeh.

Najavili ste da će se u drugom dijelu fokus prebaciti na hercegovačku stranu obitelji i bjegunce koji tamo traže utočište. Hoće li taj novi kontekst otvoriti i drukčiji pogled na identitet i snalažljivost kao možda ključ regionalnog mentaliteta?

Mislim da će prije svega naše likove dovesti u neke vrlo prepoznatljive situacije i mentalitete koje svi u regiji dobro poznajemo. Trenutno čak razmišljam i o mogućnosti da pred zakonom pobjegnu u Kazahstan. Na kraju se opet pokazuje da oportunizam – ili, kako vi kažete, snalažljivost – vrlo lako pobjeđuje svaki identitet.

Spomenuli ste da vam je velika želja snimiti i film o Bijelom dugmetu. Što taj bend za vas predstavlja u širem kontekstu regionalne popularne kulture?

Mislim da taj bend apsolutno zaslužuje igrani film. To potvrđuje i činjenica da je njihova glazba i danas nevjerojatno prisutna – u klubovima, na koncertima i na svim mogućim glazbenim platformama. Volio bih snimiti punokrvni autobiografski film o klincima koji možda nisu bili predodređeni za veliki uspjeh, a ipak su uspjeli unatoč vrlo malim šansama. Mislim da je upravo u tome univerzalnost njihove priče. Nadam se da ću jednog dana uspjeti snimiti takav film.