Kad je krajem srpnja preuzela vodstvo zagrebačkog kazališta Komedije, slovenska kazališna producentica i kulturna menadžerica Uršula Cetinski stigla je usred intenzivnog razdoblja: u trenutku kada je institucija ušla u novu fazu obnove zgrade na Kaptolu, dok je prva sezona njezina mandata već kucala na vrata. Njezino imenovanje nije prošlo bez turbulencija: u javnosti je pokrenuta medijska kampanja koja je problematizirala njezin dolazak, pozivajući se na različite interpretacije njezina ranijeg mandata u Sloveniji. Takav kontekst dodatno je opteretio početak njezina rada u Komediji.

Komedija je pritom kazalište s vrlo specifičnom ulogom: najveća hrvatska glazbeno-scenska kuća i jedino kazalište ovdje koje sustavno njeguje mjuzikl kao žanr, s publikom koja od njega očekuje i tradiciju i kontinuitet kvalitete. U takvom kontekstu svaka promjena vodstva izaziva pojačanu pozornost, osobito u razdoblju kad se kazalište istodobno nosi s infrastrukturnim radovima i repertoarnim izazovima. Cetinski u Komediju donosi iskustvo dugogodišnjeg vođenja najvažnijih slovenskih kulturnih institucija i jasnu ideju o tome kako bi ovo kazalište moglo izgledati u godinama koje dolaze. U razgovoru za tportal, Cetinski govori o pritiscima s početka mandata, prvim mjesecima rada, repertoarnim ambicijama i onome što smatra ključnim za identitet Komedije u godinama koje dolaze.

Nakon više od tri desetljeća vođenja različitih slovenskih kulturnih institucija, od nezavisne scene do Cankarjeva doma, što vas je navelo da napustite dobro poznat i stabilan profesionalni okvir i prihvatite izazov dolaska u Zagreb i preuzimanja Komedije?

Vodim kulturne institucije već 32 godine, od studentskih dana na Radiju Študent, preko nezavisne scene i festivala, pa sve do Cankarjeva doma, najkompleksnije slovenske kulturne ustanove s više od 2.200 događaja godišnje i pola milijuna posjetitelja. Nakon drugog mandata, kad sam u Sloveniji odradila maksimalnih deset godina, našla sam se na prekretnici: ili potražiti novi, dovoljno izazovan posao u kulturi ili otići u menadžment izvan kulture, što si jednostavno nisam mogla zamisliti. Razmišljala sam o prostorima u kojima jezik ne bi bio prepreka – Hrvatska, Austrija, eventualno Njemačka ili Engleska. Imala sam i ponude iz Švedske, ali nepoznavanje jezika i udaljenost od obitelji presudili su.

Hrvatska mi se činila idealnom, i profesionalno i osobno: majka mi je Hrvatica, ali ovu kulturu nikad nisam dublje upoznala. Kada sam slučajno vidjela natječaj za ravnateljicu Komedije i shvatila da se ponavlja, zaključila sam da doista traže menadžera koji zna nositi velike sustave – a Komedija, s gotovo 200 zaposlenih, to svakako jest. Privukla me mogućnost novog izazova, rješavanja kompleksnih problema, rada s različitim umjetničkim područjima, i činjenica da kazalište ostaje moja prva ljubav. Tako sam u jednom potezu promijenila grad, jezik i kulturni kontekst. I upravo zato mi je bilo uzbudljivo, jer je značilo da moj život, unatoč godinama iskustva, neće skliznuti u rutinu.

U Komediju ste stigli u trenutku pojačane medijske osjetljivosti i nakon negativne kampanje koja je pratila vaše imenovanje. Kako ste doživjeli prve mjesece rada u takvim okolnostima i koje ste si prioritete odmah postavili u novoj ulozi?

Prvi mjeseci u Komediji bili su vrlo intenzivni. Prioriteti su mi bili jasni: upoznati suradnike, stabilizirati financije i infrastrukturu te realizirati obećani program. Zagreb me ugodno iznenadio, i kao grad i kao kulturni ekosustav. Nisam bila svjesna koliko je potres promijenio svakodnevni život građana i institucija, ali vidim i koliko se sada ulaže u obnovu. To Zagrebu daje ogroman potencijal da postane jedna od ključnih kulturnih točaka u srednjoj Europi. U prvim dojmovima shvatila sam i koliko se mentalitet Zagreba razlikuje od Ljubljane.

Ovdje je atmosfera ležernija, mediteranskija; u Sloveniji je pristup više "alpski" – više se bavimo vlastitim pogreškama, često previše. Ovdje sam vidjela zdraviji balans: probleme treba rješavati, ali ih ne preuveličavati. Negativna kampanja koja se pojavila prije mog imenovanja došla je neočekivano – bila sam naivna i mislila sam da će proces ostati na razini stručnog razgovora s Kazališnim vijećem, koji je, usput, bio najtemeljitiji koji sam u karijeri imala. Kad su krenuli negativni članci, pitala sam se ima li smisla dolaziti u takvu atmosferu. No presudilo je povjerenje zaposlenika Komedije koji su glasali za mene. Pomislila sam: ako oni vjeruju da im mogu pomoći, neću odustati.

U javnosti su se, uoči vašeg imenovanja, pojavljivale različite insinuacije – od navodne problematične radne klime i mobinga do netransparentnog upravljanja sredstvima u Cankarjevu domu. Možete li jasno objasniti što se zapravo događalo i imate li ikakve "repove" iz tog razdoblja?

Na svoj desetogodišnji mandat u Cankarjevu domu iznimno sam ponosna. Institucija je u tom razdoblju bila uspješna programski i financijski, i sve moje godišnje ocjene – uključujući onu koju sam dobila prije nekoliko dana – bile su "odličan", uz dodijeljene nagrade. U Sloveniji svake godine svi javni službenici, pa tako i ravnatelji, dobivaju službenu ocjenu rada, a taj sustav ocjenjivanja je vrlo faktografski: temelji se na rezultatima, transparentnim izvještajima i redovitim vanjskim i unutarnjim revizijama. Kroz cijelu karijeru – osam godina u Slovenskom mladinskom gledališču i deset u Cankarjevu domu – moje su ocjene uvijek bile odlične, a Cankarjev dom u svim je kontrolama uvijek prolazio uredno, bez ikakvih većih nepravilnosti koje bi upućivale na netransparentno ili nezakonito poslovanje.

Kontrola je bila stalna i višeslojna: svake godine zakonom propisane vanjske i unutarnje revizije, redovite inspekcije, a u vrijeme covida i vrlo detaljna analiza Ministarstva za javnu upravu. Svi su izvještaji javno dostupni i potvrđuju da je riječ o uzorno vođenoj instituciji. Kad sam otišla, ostavila sam Cankarjev dom u jao dobroj financijskoj, infrastrukturnoj i kadrovskoj kondiciji – s financijskim viškom, obnovljenom opremom i razvijenim programima za zaposlenike, od stručnog usavršavanja do brige o zdravlju. Drugim riječima: ne postoje nikakvi "repovi". Moj rad je bio transparentan, kontroliran i više puta pozitivno ocijenjen, i profesionalno stojim iza svega što sam u Cankarjevu domu napravila.

Znači, sve što se tada pojavljivalo u medijima nije imalo stvarnog uporišta?

Ne.

Rekli ste da ste osoba koja brzo detektira i rješava probleme. Koje ste konkretne probleme zatekli u kazalištu – organizacijske, infrastrukturne, financijske – i na koji način planirate primijeniti svoje iskustvo iz Slovenije da ih postupno riješite? Jesu li vas dočekali i neki "kosturi u ormaru"?

Još nisam stigla razgovarati sa svim zaposlenicima pojedinačno, ali sam već nakon prvih sastanaka vidjela ono što sam i očekivala: u Komediji ima puno talenta, entuzijazma i želje za radom, i u umjetničkom i u tehničkom i u administrativnom, odnosno producentskom dijelu. Suradnici su vrlo otvoreno govorili o prošlosti kazališta, ali i o svojim očekivanjima za budućnost. Najčešće su spominjali potrebu za uvođenjem reda – jasnijih procesa, dugoročnijeg planiranja i stabilnijeg funkcioniranja sustava. To mi nije strano: u Cankarjevu domu program se planira godinu, dvije, a na određenim područjima i pet godina unaprijed. I u Komediji ću nastojati uspostaviti razuman, ali za umjetnost produktivan sustav planiranja. To u pravilu donosi veću sigurnost zaposlenicima i bolje umjetničke i poslovne rezultate.

Drugi veliki izazov je višegodišnja obnova zgrade. Nisam očekivala da će energetska obnova biti toliko temeljita i toliko usporiti rad kazališta. Kada sam u lipnju gledala predstavu u Komediji, sve je djelovalo uređeno i spremno, pa sam prema tom iskustvu planirala početak sezone. No radovi su se produljili s listopada na studeni, a sada najvjerojatnije i na prosinac, možda i do Nove godine. U tim uvjetima trebalo je pronaći način da realiziramo program koji je već bio obećan: Ponos i predrasude i Radio Dubrava.

Kako nismo mogli dobiti adekvatan zamjenski prostor, dogovorili smo s redateljicom Marinom Pejnović ambijentalnu verziju pod naslovom Jane Austen - uvertira, koja će premijerno biti izvedena 16. prosinca, na 250. godišnjicu rođenja Jane Austen, u jednoj od palača na Gornjem gradu. Drugi dio materijala snimat će se također u gornjogradskim prostorima. Ako početkom siječnja uđemo u zgradu, napravit ćemo i klasičnu verziju predstave. Mislim da će ambijentalna verzija biti posebno zanimljiva jer je to vrsta glumačkog rada koju Komedija dosad nije prakticirala.

Što se tiče Radija Dubrava, koji režira Krešimir Dolenčić po tekstu Ane Tonković, u suradnji s Hrvatskom vojskom odnosno Ministarstvom obrane dobili smo, na sreću, dvoranu za probe. Jučer sam bila na jednoj probi, atmosfera je odlična, a glumcima jako puno znači da mogu raditi i dok kazalište nema svoju pozornicu. Ne smijemo zaboraviti da su neke prethodne predstave mogle igrati samo nekoliko puta zbog prošlih radova, što je za umjetnike vrlo teško. Treće područje koje sam morala odmah otvoriti su financije. Primopredaja je pokazivala oko 50.000 eura neplaćenih računa, ali su ubrzo počeli stizati dodatni, koji nisu bili evidentirani. Nadam se da će se stanje stabilizirati do kraja godine – smatram da je osnovna profesionalna dužnost ostaviti nasljedniku realnu i potpunu financijsku sliku.

Dodatni je problem što financijski plan nije predvidio razdoblje bez vlastitih prihoda. Svaka se predstava financira iz dva izvora – subvencija grada i vlastiti prihod – a sada tog prihoda nema. Grad Zagreb i Kazališno vijeće su nam izašli u susret i omogućili da pokrijemo manjak kroz preraspodjelu unutar proračuna, jer zbog obnove neki projekti ionako nisu realizirani. Koliko ćemo uspjeti ublažiti financijski udar, ovisit će o tome koliko će još dugo trajati nemogućnost ostvarivanja vlastitog prihoda. Zato nam je izuzetno važno što prije ući natrag u zgradu i normalizirati rad.

Kada onda realno očekujete povratak u zgradu Komedije?

Na posljednjem sastanku u Gradu, u Uredu za kulturu i civilno društvo, izvođač radova, tvrtka Neving d.o.o., rekao je da očekuju završetak građevinskih radova do Nove godine. Nakon toga slijede još dvije faze: prvo temeljito čišćenje, što neće biti jednostavno jer je kazalište mjesecima bilo gradilište, a zatim montaža nove, štedljive LED rasvjete, koja će znatno smanjiti potrošnju energije i poboljšati uvjete rada. Naravno, riječ je o staroj zgradi i uvijek postoji mogućnost da se pojave nove situacije koje mogu usporiti radove, ali mi zaista držimo fige da će se sve realizirati kako je planirano.

Što planirate u svojoj prvoj sezoni i koji će biti prvi naslov koji u potpunosti nosi vaš potpis, a nije dio naslijeđenog plana?

Ponos i predrasude i Radio Dubrava jesu projekti koje sam naslijedila, ali ih smatram i svojima, jer sada ja vodim brigu o njima. No prvi naslov koji će u potpunosti nastati u mom mandatu bit će Na rubu pameti u režiji Ivice Buljana, prema Krležinu romanu, a adaptaciju radi Viktor Ivančić. Premijera je planirana za kraj travnja.

Zanimljiv izbor, s obzirom na sadašnji profil kazališta.

Što se tiče pitanja koliko je Krleža "prirodan" za Komediju, mislim da je odgovor zanimljiviji nego što se na prvi pogled čini. Upravo priprema monografije od 750 stranica, Komedija – Osmijeh Zagreba, koja izlazi 10. prosinca, otkriva koliko je povijest ovog kazališta raznolika. Krleža je u Komediji igran još 1967. – Saloma i Maskarata. Nakon toga ga doista nije bilo, ali povijest pokazuje da Komedija nikad nije bila samo jednoznačno "tradicionalna". Naprotiv, u nekim je razdobljima bila iznimno inovativna. Jedan od prvih redatelja dramskog programa bio je Ferdo Delak, slovenski avangardni autor. U socijalizmu je Komedija izuzetno brzo hvatala svjetske trendove u mjuziklu – ono što se izvodilo u Parizu, ovdje je zaživjelo već godinu dana kasnije.

Monografija pokazuje da se nešto slično događalo i u dramskom repertoaru: vrlo rano su se postavljali komadi apsurda, Ionesco, autori daleko od bulevara. Dakle, profil Komedije u tih se 75 godina stalno mijenjao. U mom će mandatu kazalište zadržati svoj identitet glazbenog teatra s dramskim programom, ali dramski program ne mora značiti samo laganu komiku. Komedija može biti duhovita, satirična, kabaretska, ali i kazalište koje publici otvara nove perspektive o društvu, sustavu i nepravednostima. Naziv "Komedija" znači da dolazimo po smijeh, ali ne isključuje da iz kazališta izađemo i s nekom novom spoznajom.

S obzirom na to da dolazite iz Slovenije i imate razvijenu mrežu profesionalnih kontakata, koliko planirate koristiti ta poznanstva i iskustva u Komediji? Razmišljate li o međunarodnim suradnjama – od gostovanja i koprodukcija do dolazaka stranih redatelja i umjetnika – ne samo između Slovenije i Hrvatske nego i šire?

Već sam počela raditi na tome da svoje slovenske i europske mreže iskoristim za dobrobit Komedije. Plan mi je da se Komedija u idućim godinama pojavi na nekoliko međunarodnih festivala u Europi i šire, na kojima dosad nikada nije bila. Nadam se da će to uspjeti, jer imam iskustva u tom području: dok sam osam godina vodila Slovensko mladinsko gledališče, osvojili smo nagradu Europske komisije, financijsku potporu i titulu "Europskog ambasadora kulture", upravo zahvaljujući velikoj međunarodnoj prisutnosti naših predstava. Rekorderka po broju gostovanja u inozemstvu bila je predstava Olivera Frljića Proklet bio izdajica svoje domovine, s kojom smo obišli Sjevernu Ameriku i Europu i skrenuli veliku pozornost na njegov rad.

Već sada stižu i prvi pozivi iz Ljubljane za moguće koprodukcije, posebno na području glazbenog kazališta, koje ćemo uskoro razmotriti. Mislim da svoje iskustvo i kontakte mogu iskoristiti tako da Komediji donesu dodatnu vrijednost i poticaj za razvoj, nešto što bez te prošlosti u Sloveniji ne bih mogla ponuditi. Ali istovremeno, ne namjeravam pretjerivati – Komedija neće postati "slovensko kazalište" niti će ovdje režirati samo Slovenci. Suradnje mogu biti korisne, ali moraju imati mjeru i smisao.

Spomenuli ste Frljića, Buljana, kao i suradnju s Marinom Pejnović i Krešimirom Dolenčićem. Imate li već na umu još neke redatelje ili redateljice koje biste voljeli angažirati u Komediji? Što je sve planirano do kraja sezone?

U ovoj sezoni, uz Marinu Pejnović, Krešimira Dolenčića i Ivicu Buljana, u planu je i mjuzikl Redovnice nastupaju (Sister Act). Režirat će ga Hrvoje Korbar, koji još nije radio u Komediji, i to mi je osobno drago jer želim da u kazalište dolaze nova imena i njihove ekipe. Redatelji koje sam odabrala za 2026. – Buljan, Korbar i još Dražen Krešić – svi će prvi put raditi u Komediji. Naslov smo izabrali zajedno s našim dirigentima – Dinkom Appeltom, Krešimirom Batinićem i Davorom Kelićem, koji vodi zbor i također dirigira – uz zajedničku procjenu da bi se naši pjevači i glumci u taj mjuzikl mogli odlično uklopiti.

Važno mi je da umjetnici imaju zajedničko veselje prema naslovu koji rade; to je često prvi preduvjet za kvalitetnu predstavu. Uz to pripremamo i nove programe u Klubu Kontesa. Osmislili smo dva ciklusa performansa, formu koja se dosad u Komediji nije radila na taj način, a što ćemo prezentirati početkom veljače iduće godine, kada će Kontesa postati prostor koji dijelimo s Novim prostorima kulture: pola tjedna njihov program, pola naš. Našu polovinu želim koristiti kao laboratorij za mlade hrvatske i druge redatelje i redateljice i njihove ekipe. To će biti prilika da se oni upoznaju s Komedijom, a Komedija s njima, i, ako se pokaže da imamo dobru umjetničku "kemiju", mogu kasnije raditi i na našoj velikoj pozornici.

Kako ste riješili administrativni i organizacijski odnos s Klubom Kontesa, sad kad Komedija više nije upravitelj prostora? Što to konkretno znači?

Do 15. veljače iduće godine sve ostaje kao dosad. Kontesa je, još u vrijeme gradonačelnika Bandića, dana Komediji na upravljanje, iako je vlasnik prostora Grad Zagreb. Komedija je u tom razdoblju dio programa producirala sama, a veći dio termina davala je u najam za različite događaje i koncerte. Međutim, to nije bio neki veliki prihod, jer taj prostor ima ozbiljnih infrastrukturnih problema. Upravo su zbog tih tehničkih poteškoća nedavno otkazane i dvije predstave, a troškovi održavanja prostora bili su visoki, toliko visoki da izdavanje u najam praktički nije bilo profitabilno.

Ono što se mijenja od iduće godine jest to da će Novi prostori kulture postati upravitelj Kontese. Komedija će i dalje imati polovinu tjednog programa, ali više nećemo davati prostor u najam, a neće ga davati ni Novi prostori kulture. Umjesto toga, oba će aktera razvijati vlastiti glazbeni i izvedbeni program. Mislim da je namjera Grada bila otvoriti Kontesu kao prostor za umjetnike, kako bi ondje mogli stvarati bez plaćanja najma. Za Komediju to znači da više nemamo teret upravljanja prostorom – iako je dio tog troška bio pokriven gradskom subvencijom – ali ćemo zato moći producirati više vlastitog sadržaja u Kontesi. Ako se koncept pokaže uspješnim, tako ćemo raditi i u sljedećim godinama.

Spomenuli ste novi mjuzikl koji pripremate, no Komedija već ima nekoliko velikih mjuzikala na repertoaru – Ljepoticu i Zvijer, Jadnike, Six. Što će biti s tim naslovima? Hoćete li ih vraćati na scenu, produžiti život postojećim produkcijama?

To su doista izvrsni mjuzikli. Problem je u tome što Komedija ima samo jednu pozornicu – to je kao da imate depo pun prekrasnih slika ali nemate zidova da ih izložite. Tako da, mislim da bi se svi oni mogli igrati puno više, ali nas ograničava infrastruktura. Bilo bi sjajno kad bi se dobio još jedan prostor, nešto poput "Komedije 2", slično konceptu HNK2, ali svi znamo koliko je teško doći do nove kazališne kuće – to je odluka najviše političke i financijske razine. Ovako, Ljepotica i Zvijer od siječnja ponovo igra u Lisinskom, a plan nam je, čim uđemo u zgradu, pokušati vratiti Jadnike, Six, Juhu braće Marx i sve što je bilo prekinuto radovima. Publika to jako želi, stalno dobivamo pisma i mailove, u kojima čak traže povratak Mamme Mie. U pregovorima smo da vidimo što će sve biti moguće realizirati. Ukratko: planova je mnogo, volje ima, i publika želi te naslove.

Je li već bilo razgovora s Gradom o mogućem dodatnom prostoru? Kakav je uopće formalni status sadašnje zgrade, s obzirom na to da je vlasnik Crkva?

Za sada je to doista više razmišljanje i želja, ne nešto oko čega već postoje formalni razgovori s Gradom. Razgovarali smo tek načelno, u smislu kako bi bilo sjajno imati još jedan prostor, ali da bi se to ostvarilo, treba najprije pronaći odgovarajuću lokaciju. Nitko nije ništa obećao. U ovoj fazi moja je uloga da istražim mogućnosti, napravim analizu što bi bilo izvedivo i gdje, pa onda eventualno nešto i predložim – ali do te točke još nismo došli. Što se tiče sadašnje zgrade, njezin je vlasnik Crkva, a Komedija je ondje kao korisnik.

U razgovoru ste mi rekli da Cankarjev dom uopće nema svoj stalni ansambl, dok hrvatska institucionalna kazališta – pa tako i Komedija – tradicionalno djeluju upravo na tom modelu. Iz vašeg iskustva, je li bolje imati veliki stalni ansambl ili fleksibilniji sustav bez njega? Planirate li uopće širiti ansambl Komedije ili je prerano za razmišljati o tome?

Sigurna sam da je za svaki ansambl važno da bude generacijski raznolik, da ima umjetnike pred mirovinom, umjetnike srednjih godina i mlade ljude koji tek ulaze u profesiju. To vrijedi i za orkestar, i za zbor, i za balet, i za dramski ansambl. U tom smislu, sigurno ćemo popunjavati svako mjesto koje se otvori odlaskom u mirovinu, i to mladim glumcima, pjevačima, plesačima. Jako je važno i nešto drugo: da Komedija, kao kazalište s vrlo specifičnim profilom i progresivnim vizijama uspije privući mlade umjetnike koji u sebi nose ljubav prema toj vrsti rada, onoj u kojoj moraš i dobro pjevati, i dobro glumiti, i dobro plesati. To je zahtjevno, ali je i vrlo privlačno određenom profilu mladih ljudi. Komedija ima dugu tradiciju snažnih umjetničkih osobnosti, i u prošlosti i danas, i mislim da je važno zadržati tu kvalitativnu liniju.

Za kraj, kakvu viziju imate za Komediju i što biste voljeli da ostane iza vas nakon prvog mandata, možda i ne posljednjeg?

Iznenađuje me i fascinira velika snaga kazališta u Zagrebu. Ne mogu govoriti o cijeloj Hrvatskoj, ali ovdje je kazalište doista izuzetno propulzivno umjetničko područje, s mnogo odličnih redatelja, glumaca, plesača, pjevača, scenografa, kostimografa, dramaturga, autora glazbe i tako dalje. Komedija ima još jednu specifičnost: umjetnike koji mogu jednako uvjerljivo glumiti, pjevati i plesati. To je danas iznimno rijetko. Uz to, Komedija ima orkestar koncipiran tako da zadovoljava potrebe i mjuzikla i operete – nešto što u europskom kontekstu više nije tako često u glazbenom kazalištu. Zbog te jedinstvenosti mislim da vrijedi ulagati u njezinu budućnost.

Danas, osobito u Sjevernoj Americi i Engleskoj, žarištima mjuzikla, naglasak je često na profitu. Komedija je drukčija: ona nosi jednu tradicionalnu, klasičnu viziju, u kojoj su virtuoznost, glazbeno umijeće i kvaliteta izvedbe važniji od svega drugoga. To je dio zagrebačke i hrvatske kulturne baštine i mislim da se upravo zato o Komediji mora razmišljati dugoročno, kako bi ta posebnost mogla živjeti i u budućnosti. Što se tiče dramskog programa, to će biti veliki izazov. Naš dramski ansambl djeluje u okviru glazbenog kazališta, i zato se mora pronaći harmonija između dvaju izraza – glazbenog i dramskog. Komedija je u mjuziklu gotovo nenadmašna, ali u drami ima veću konkurenciju već u samom Zagrebu.

Zato treba dobro promisliti koje naslove biramo, koje redatelje i koje poetike. Zasad Komedija pretežno igra anglosaksonske komedije, ali vidim prostor i za drugačije glasove – suvremene, regionalne, domaće. No za to nam treba barem godinu dana nakon obnove da vidimo kako promjene utječu na publiku, na ansambl i na identitet kazališta. Moj je cilj da, za godinu ili dvije, publika prepozna dramski program Komedije kao nešto jako relevantno i uzbudljivo. Drugim riječima, želim da Komedija u drami u kontekstu svoje tradicije razvije suvremen, jasan estetski, poetički i idejni profil.