U kulturnim narativima koji svoje korijene vuku iz antičkih i biblijskih matrica, žene koje prekorače granice društveno dopuštenog gotovo su bez iznimke demonizirane. Bile vještice, grešnice ili majke koje "izdaju" svoju temeljnu ulogu – da rađaju, njeguju i šute – kazna je uvijek ista: izopćenje, ruglo ili smrt. U svjetskoj dramskoj literaturi, najekstremnija među njima svakako je Medeja, mitsko utjelovljenje nezamislivog prijestupa, majka koja ubija vlastitu djecu.

U režiji Slovenca Martina Kušeja, jedna od najpotresnijih i najopasnijih ženskih figura književne povijesti upravo je dobila novo lice: ono glumice Helene Minić Matanić. Premijerno izvedena 27. srpnja na Dubrovačkim ljetnim igrama, Kušejeva adaptacija spaja dvije suvremene interpretacije, Medeju Simona Stonea i Medea materijal Heinera Müllera, u slojevitu dramsku montažu u kojoj antička heroina postaje zrcalo kolektivnih strahova od ženske moći, bola i osvete. Briše se granica između mita i stvarnosti, arhetipa i žene današnjice, a Medeja izranja kao stvarna žena, satkana od traume, nemoći i prigušenog bijesa. Njezina krivnja više nije zločin, već neposluh.

Predstava je koprodukcija sa SNG-om Maribor, gdje će biti premijerno izvedena 3. listopada, te HNK-om Varaždin, gdje je premijera najavljena za 26. studenog. Tim povodom s Helenom Minić Matanić razgovarali smo o procesima, bolnim transformacijama, odgovornosti glume, i društvenim refleksima na žene koje se usuđuju progovoriti.

Medeja je jedan od najpotresnijih ženskih likova svjetske dramske baštine – simbol strasti, boli, bijesa, ali i intelekta i odlučnosti. Tko je ona vama? Kako ste je vi shvatili?

Kada kažemo "Medeja", prva asocijacija – pa i moja – jest ubojstvo vlastite djece. Kao majci troje djece, ta mi je pomisao gotovo nepodnošljiva. Ali kao glumica, ostavljam si prostor da pristupim i ulogama koje osobno ne mogu razumjeti ni opravdati. Ne želim se ograničavati ulogama s kojima se nužno slažem. Zahvaljujući Simonu Stoneu, upoznala sam Medeju iz nove perspektive, ne kao mit, nego kao ženu koju prepoznajemo oko sebe, možda i u sebi. Sve smo mi ona, samo je pitanje što u nekom trenutku pokrene pukotinu iz koje erumpira bijes. Da bih je mogla igrati, morala sam je pronaći i obraniti u sebi. Ne da bih opravdala njezin čin, nego da bih mogla stati iza tog lika kao glumica. U kazalištu tražim upravo te prostore: one gdje su razlozi najdublji, a opravdanja najteža.

Vaša predstava nije suvremena reinterpretacija, već nudi jasne odgovore. Medeja je ovdje žena s dijagnozom, žena koju se od početka promatra kroz prizmu nestabilnosti – i to je ono što je čini nepouzdanom, nevjerodostojnom, pa čak i unaprijed krivom. Koliko vam je poznat taj mehanizam: da se žensku bol, kad postane preglasna ili preintenzivna, brzo patologizira?

Odlično pitanje. Zaista, upravo se o tome radi i upravo mi je to bio jedan od ključnih ulaza u lik – promatrati ženu koja je bila hospitalizirana, kojoj je društvo već jednom zalijepilo dijagnozu, a koja pokušava ponovno stati na noge i resocijalizirati se. No ne uspijeva, jer joj nitko ne daje pravo na drugi pokušaj. U društvu u kojem živimo, ako si jednom označena, više ne smiješ biti ni glasna, ni ranjiva, ni nesavršena, jer ćeš odmah biti kažnjena. A ako se usudiš govoriti, vrlo brzo postaješ nepoželjna. Osude su brze i brutalne. Zato sam Medeju osjećala potrebu igrati svim srcem, ne kao mitsku figuru niti kao apstraktni simbol, nego kao sasvim stvarnu ženu, onu koja sjedi pokraj vas, a da toga možda niste ni svjesni.

Vidljivo je da se redatelj poziva na antičku dramu u svojoj interpretaciji. Koliko je vama osobno ta grčka, antička dramaturgija bliska? Jeste li je utkali i u vlastiti glumački habitus?

Da, svakako. U ovom mi je procesu to jako pomoglo, a rekla bih i da jest dio mog glumačkog habitusa. Već na Akademiji smo se susretali s antičkom tragedijom – učili smo o njezinoj snazi, strukturi, jeziku, odnosu kolektiva i pojedinca. Taj respekt prema "antičkom" ostao je u meni, iako se danas rijetko otvara prostor za rad u tim koordinatama, gdje su i misao i emocija snažno izrečene. U ovoj predstavi imamo snažan Müllerov sloj, koji se u Kušejevoj režiji spaja s adaptacijom Simona Stonea.

Za mene su se ta dva svijeta savršeno nadopunila. Puno sam razgovarala s Martinom, on je imao svoju viziju Medeje, ja svoju, ali odmah smo se prepoznali. Nije nam trebalo puno riječi. Rekla sam mu: za mene je Ana iz Stoneova teksta – Medeja. I Medeja iz Müllera je i dalje Ana. To je isti lik. Kod Müllera sam je doživljavala kao Munchov "Krik" – ta unutarnja slika me pratila kroz cijeli proces. Žena čiji je vapaj neizdrživ, toliko povrijeđena i izranjavana da joj ostaje samo krik. Taj je krik upućen svijetu, društvu, onima koji bi možda mogli čuti. Nažalost, što je glasnija, to je se manje čuje.

Što sve to govori o društvu u kojem se ženu lakše označi kao histeričnu nego se ozbiljno sasluša njezina priča?

Upravo o tome stalno govorim – žena je preemotivna, histerična, naporna. To su prvi refleksi društva. I to ne govorim iz teorije. U Drvenim pticama Lidije Deduš igrala sam Zdenku – ženu koja je prošla pakao: roditelji ubijeni u logoru, sirotište, batine, zlostavljanje, slomljena zdjelica, izbijeni zubi, nemogućnost da ima djecu. Udala se za liječnika koji je zlostavljao druge žene. Znala je – i šutjela. Sve do sprovoda, kad pukne. Naravno da taj glas ne može biti tih. Njezin glas mora boljeti.

Nakon izvedbe, jedan muškarac mi je rekao: "Zašto toliko vičete? Zašto niste mogli jednostavno ispričati priču?" A ja pitam: Kako točno zamišljate da žena koja 40 godina šuti treba ispričati svoju priču? Tiho? Smireno? Zar očekujete da ni tad ne pukne? Kakvo smo mi to društvo? Kad radite takve predstave, uđete u neke druge dimenzije i svašta imate prilike vidjeti.

Kako se nosite s pritiskom, očekivanjem da reagirate?

Tada više ne razmišljam o sebi kao o Heleni Minić, glumici, nego o sebi kao čovjeku. Nema tu glume, barem ne onako kako se kod nas ta riječ često shvaća, gotovo pogrdno. U engleskom je to playing – igranje – i taj izraz puno bolje opisuje slobodu, prirodnost, ljudskost nego riječ acting. Kad stanem na scenu s takvim likom, mislim samo jedno: Neka je u gledalištu barem jedna žena koja je to proživjela. Samo jedna. I tada osjećam ogromnu odgovornost. Svaka emocija, svaki ton mora biti promišljen, ne da impresionira, nego da ne povrijedi. Igram za nju.

Ne mogu vas ne pitati je li vas strah da će publika učitavati vas kao osobu u lik koji igrate?

Ne. Danas ne. Danas sam u tome vrlo mirna. Ali to nije oduvijek bilo tako. Od malih nogu imam ogroman manjak samopouzdanja, s time sam se borila čitav život, i sve što sam oduvijek željela bilo je samo: volite me, volite me, molim vas, volite me. Što su me više odbijali, više sam se trudila, više prilagođavala, više molila za ljubav. Danas sam, zahvaljujući dugogodišnjem radu na sebi, terapiji i raznim procesima kroz koje sam prošla, došla do točke prihvaćanja sebe takve kakva jesam. Netko će me voljeti, netko neće, i to je u redu. Ako me netko, gledajući predstavu, želi čitati kroz lik, ima pravo na to. Ali ja više nemam potrebu to ispravljati, opravdavati se, objašnjavati tko sam. Ja znam tko sam. Kad završim predstavu, kad legnem u krevet i kad se ujutro probudim, točno znam tko sam. I više se ne moram nikome opravdavati, i nikome objašnjavati što sam i tko sam i što se meni događa unutar moja četiri zida.

Zanimljivo je da ste unatoč toj nesigurnosti i manjku samopouzdanja krenuli upravo putem glume, što se ne čini kao najlakši izbor.

Zapravo nisam svjesno birala glumu – ona je došla meni, rano i spontano. Imala sam samo šest godina kad sam krenula u dramski studio u Puli, tadašnjem Pionirskom domu. Nismo imali pravo kazalište, ali čim sam stala na scenu, znala sam da je to prostor u kojem mogu postojati. Dramski studio je, po meni, nešto predivno, čak i za one koji se kasnije neće baviti glumom. Tamo učiš kako upoznati sebe, izraziti se, govoriti pred drugima bez straha. Gluma može biti put do samopouzdanja, prisutnosti, hrabrosti – i to vrijedi, čak i ako nikad ne postaneš glumac.

U ovoj predstavi prvi put je jasno izražena prisutnost djece, koja više nisu samo apstraktan motiv, već likovi koji postoje u prostoru i vremenu. Pitanje koje se neminovno otvara jest: kakav svijet toj djeci ostavljamo? I što možemo učiniti da im ostavimo nešto bolje?

Strašan svijet. Meni se čini da svijet nezaustavljivo tone – formalno napredujemo, ali u onome najvažnijem, ljudskosti, empatiji, slušanju, idemo unatrag. Ljudi su otuđeni, frustrirani, bešćutni, kao da se pretvaramo u krvoločne zvijeri. To me zaista plaši. Ne znam rješenje, osim da krenem od sebe. Vjerujem da promjena može doći jedino iznutra, ako svatko za sebe nešto ne promijeni, nema nade ni za kolektiv. I premda nisam pesimist i zapravo se najviše trudim kroz život gledati pozitivno – u suprotnom, ne znam gdje bih danas bila – sve što se događa oko nas izgleda sve mračnije.

Ponekad se tješim mišlju da možda živimo kraj neke epohe. Jer, kroz povijest, uvijek kad stvari dosegnu vrhunac krize, nešto mora puknuti da bi se moglo ponovno roditi. Možda smo upravo sada na tom procijepu, na rubu nečeg što tek treba eksplodirati da bi se pročistilo. Ali zasad tog kraja nema. I svake godine pomislim: sad je možda došao kraj nečemu, nekoj fazi. Ali ne – ide dalje, dublje, mračnije. Kontaminirani smo. Dovoljno je da se ujutro probudiš i ne otvoriš ni novine ni portale, već si preplavljen stravičnim informacijama. Kao da živimo u septičkoj jami. I gušimo se, gušimo.

Kada ulazite u novu ulogu, to nije samo studija lika, nego i dubinska promjena nekih unutarnjih režima. Rekli ste da lik uvijek pokušavate izgraditi u sebi, neovisno o tome slažete li se s njim. Kalibrira li se pritom i vaš osobni pogled na svijet? Je li vam se ikad dogodilo da vas neki lik počne oblikovati na neočekivanim mjestima, izvan scene?

Apsolutno. Kada uđem u neki proces, počnem živjeti u koordinatama tog lika. Naravno, ako igram narkomanku, ne počnem se drogirati, ali počnem razmišljati njezinim mislima, braniti njezine postupke iznutra. Kad otvoriš te ladice u sebi, nikada ne znaš što ćeš pronaći. To može biti zastrašujuće. U ovoj predstavi dogodio mi se panični napad nakon probe. Potpuno me preplavilo. Mislila sam: gotovo je, gubim se, pucam. Srećom, bila sam okružena divnim, iskusnijim kolegama koji su me umirili i uvjerili me da to samo znači da sam na pravom putu. Jer koliko god mislimo da poznajemo sebe – ne poznajemo. Ja sam deset godina na psihoterapiji i sjećam se faze kad sam pomislila: "Evo ga. Sada vidim jasno. Sad sam top." A onda se sve urušilo. I shvatila sam – nisam ono što sam mislila da jesam. I onda vas ta perspektiva pukne, kad padnete na koljena i zapravo shvatite tko ste. I to je trenutak kad stvari stvarno mogu krenuti. Neke spoznaje ostanu zauvijek, pa i one koje bih voljela iščistiti. I stalno se pitam: čistim li ih kroz glumu i lik, ili mi trebaju i drugi alati da ih izbacim?

U kontekstu svega što ste dosad rekli, koliko vam je važno da kroz lik ne progovarate samo o pojedincu, nego o nevidljivim mehanizmima koji oblikuju naše živote, a da toga često nismo ni svijesni?

To mi je isključivo važno. Zapravo, najvažnije. Upravo zato mi je drago da je lik Ane u Simonovoj verziji zapravo Medeja, žena koja je – da, psihički pukla. I što ćemo sad? Što ćemo sad? Pitanje koje mene zanima nije što je napravila, nego što je do toga dovelo. Što se moralo dogoditi u njezinu životu, u sustavu oko nje, u odnosima, da bi čovjek uopće došao do takvog ruba? To nitko ne pita; što je uzrok, što je sve prethodilo, kakvi su procesi doveli do pucanja. Upravo zato, drago mi je da mogu tražiti i braniti drugačije stvari. Da bih mogla igrati takav lik, moram gledati cijelu njegovu psihologiju. Moram tražiti: otkud to ide, što se čovjeku dogodi da dođe do takvih stvari. Tako da, da, to što ste pitali meni je zapravo prvenstveno važno.

Govorimo o ženama koje šute i od kojih se stalno očekuje da šute dostojanstveno, da budu razumne i odmjerene: što zapravo gubimo kao društvo kad žene pristanu na šutnju?

Nikad nije dobro. Šutiš – problem. Ne šutiš – opet problem. Što god napraviš, sve je krivo. Kao da ne postoji prostor da se nešto istinski čuje i prizna kao važno. Zašto ne možemo imati suprotna mišljenja i sjesti za isti stol, saslušati se, pokušati vidjeti stvari iz tuđe perspektive? Zar smo toliko izgubili zrelost i kapacitet za dijalog? Napredovali smo tehnološki, ali u onome što je ključno – nismo. Djecu učimo svemu osim životu. Ne učimo ih nositi se s emocijama, odnosima, gubicima. A onda očekujemo da će to znati sami od sebe. Neće. Fokus nam je na krivim vrijednostima. Trošimo se na nebitno, a zanemarujemo ono najvažnije – da budemo dobro. Mirni. Stabilni. Tek iz toga možemo pomoći drugome, biti svoji, graditi nešto smisleno. Ako smo izranjavani, preplašeni, traumatizirani, iz toga izlazi samo frustracija, mržnja, bijes. Gnoj. I mi taj gnoj hranimo. Tražimo još. Još mraka, još ružnoga. Još. Još.

Znači, još uvijek, tisućama godina nakon Medeje, govorimo o istim temama. A istovremeno, društvo se sve više konzervatizira. I ono što je posebno zabrinjavajuće: i mlade žene na to pristaju. Kako to objašnjavate?

Nikako. Zaista, nemam više nikakvo objašnjenje. U jednom trenutku pokušavaš nešto razumjeti, čini ti se da si možda došao do nekakvog uvida, da si shvatio… A onda već u sljedećem trenutku shvatiš da ne znaš ništa. Da ništa ne razumiješ. I da uopće ne možeš uhvatiti ni to zrno iz kojeg sve to kreće, ni oblik u koji sve to prerasta.

Pričamo, zapravo, i o istini u kazalištu. Koliko je danas uopće moguće govoriti istinu – bilo umjetnički, bilo osobno – a da se ona ne interpretira kroz tuđe projekcije, motive, kalkulacije? I koliko to mijenja osjećaj slobode u javnom prostoru?

Imam dojam da se sve više pokušava nametnuti ideja da neke stvari ne smiju biti izgovorene. Da neke teme ne bi trebale izaći van. Ali ako to prihvatimo, gotovi smo. Ako izgubimo slobodu da kroz umjetnost govorimo ono što jest, onda možemo zaključati kazalište i reći: hvala, doviđenja. Već sada osjećamo pritisak: "pazi što kažeš", "pazi na reakcije", pazi…. A to je smrt za umjetnost. Ona mora biti slobodna – da provocira, uznemiri, rasplače, razbjesni ili raznježi. Mora ostati prostor u kojem je moguće sve. Ako to izgubimo, što nam ostaje?

Je li vam važnije da kazalište bude prostor empatije ili suočavanja?

I empatije i suočavanja. Jedno bez drugog ne ide. Imala sam sreću da u posljednje vrijeme radim sa Senkom Bulić, koja promišlja projekte na takav način – otvara teške teme, ali uz dozu razumijevanja i topline. To je za mene živo kazalište. Ako uspijemo izazvati promjenu, ako netko izađe iz dvorane i barem na trenutak promisli o onome što je vidio – mi smo uspjeli.

Postoji li trenutak kada kazalište prestaje biti i luksuz i terapija i postaje čin otpora?

Itekako. I to često nije ni luksuz ni terapija – to je rudnik. Rudnik u koji ulaziš svakog dana. Izvana možda izgleda lagano: "igra, kostim, pozornica", ali to zna biti silno težak, zahtjevan proces. Moraš biti jak da bi to iznio, pogotovo u predstavama poput Medeje. Ljudi često nemaju osjećaj koliko je to mukotrpan rad iza kojega stoje ogromna predanost, svakodnevno otkopavanje i suočavanje. Da bi uopće nešto moglo funkcionirati – bez obzira na to hoće li to na kraju biti dobro ili ne – moraš ući u taj rudnik. A kad dođe dan premijere, kad tu predstavu predamo publici, onda se dogodi nešto što je naša vlastita katarza. I tad ipak postane malo lakše.

Kako se nosite s kritikama, i kad nisu dobre?

Znate kako… Naučena sam da me biju, a ne da me vole. Grozno, ali istinito – lakše se znam nositi s neuspjehom nego s uspjehom. O tome se rijetko govori. Uvijek raspravljamo o kritikama, ali rijetko o tome kako se nositi s uspjehom. A on sa sobom nosi ogroman teret: očekivanja, stres, odgovornost. Svi zamišljaju da, kad ti ide, sve je super – a zapravo može biti užasno teško. Razmišljam često o svjetskim zvijezdama, ljudima pod reflektorima – pa naravno da pucaju. Tko to može izdržati? Tako da, da, mogu se nositi s kritikama, ali naučila sam razlikovati čije me mišljenje zanima. Ne može me više svaki udarac pogoditi. Umorna sam od udaraca. Dosta je. Ne dižem ruku ni na koga i ne želim da se diže na mene. Želim samo biti iskrena u onome što radim i propuštati kroz sebe ono što osjećam da moram. I da – učim se nositi s uspjehom. To mi je sad nova kategorija rada na sebi.

Igrali ste vrlo različite uloge, od snažno emocionalnih, poput sad Medeje, do suptilnijih i psihološki složenijih likova. Kako ste kroz tu širinu gradili svoj glumački identitet? I jeste li uspjeli izbjeći da vas publika poistovjeti s određenom vrstom energije, jednim tipom uloge?

Oduvijek me najviše privlačila različitost – nikad se nisam bojala pasti, razbiti se. Volim igrati sve: od pučke komedije, dječje predstave, do performansa i najdublje dramske uloge. Upravo ta lepeza uloga i pristupa najviše me veseli. Nikad nisam imala isključiv stav prema ulogama, jer mislim da se time zatvaraš. Ovako stalno nešto novo učim, proširujem svoj alat, otkrivam nove nijanse zanata. Oduvijek sam bila radnik. Šljaker. Najstroža prema sebi. Nitko me ne može satrati kao ja samu sebe. Taj bič koji ponekad zamahnem – strašan je. Ali u zadnje vrijeme učim biti nježnija. Treba se svaki dan zaliti, kao cvijet, reći si: "Bravo, cvjetiću dragi." I to učim. Sve te različitosti naučile su me širini. Da idem, pokušam, padnem, razbijem se, ustanem, nastavim. I ono gdje sam pala, negdje drugdje mi otvori prostor. Uvijek su mi stariji kolege govorili: kad pomisliš da sve znaš – ključ u bravu i doma. Jer u ovom poslu nikad ne znaš sve. I upravo to me najviše raduje i privlači.

Nikad vas ne umori to što u kazalištu svaki put krećete ispočetka? Svaka uloga, svaka proba, sve je iznova. To vas nikad ne obeshrabri?

Ne, jer ja volim procese; najradije bih bila samo u procesima. Uopće ne bih igrala predstave. Imam tu vrstu energije – nekad kreativnosti, nekad muke, ali meni je to sve... Zaljubila sam se u kazalište kao djevojčica od šest godina upravo zbog procesa, a ne zato što sam htjela biti glumica. Proces me zaljubio u teatar. I zato me Martin Kušej u ovom radu potpuno kupio. Jer događale su se stvarno intenzivne stvari. Sjećam se jedne probe kad je rekao: "Evo zašto sam u kazalištu. Danas smo svjedočili nečemu što publika možda nikad neće vidjeti. Ali mi jesmo. I zato sam ovdje." Eto. Tako i ja mislim. Upravo to.

Dakle, kazalište mora najprije postojati za vas, da bi uopće moglo postojati i za nas?

Pa da. Jer ako vi ne dođete do sebe, ako ne dođete do istine, što uopće imate za dati? Što možete dati, a da nije lažno?

S čim biste željeli da publika izađe iz kazališta nakon što gleda vas na pozornici?

S mirom. S nekim unutarnjim mirom. S osjećajem da će sve biti u redu. Da ima izlaza za sve.

Zanimljivo, pogotovo u kontekstu ove predstave.

Da, za svakoga postoji izlaz!

Imate li osjećaj da se u kazalištu možda napokon stvara prostor za ženske likove koji nisu ni idealizirani ni prokazani, nego jednostavno – ljudski?

Hvala vam na tome, upravo to sam čula od mnogih žena i kazališnih ljudi, da se možda otvara prostor za jedan drugačiji pogled. Jer čim kažeš "igram Medeju", odmah se podrazumijeva neka veličina, arhetipska težina. A mene je kod Simona Stonea odmah pogodila ta jednostavnost. Od prve sekunde mi se okrenula utroba – toliko me dirnuo tekst. Znala sam da tu Medeju želim igrati. I Martin Kušej je upravo to tražio, da pristupimo tom liku ne kao mitskoj figuri, nego kao stvarnoj ženi, ženi od krvi i mesa. Jer nikad ne znaš što u kojoj od nas čuči, što može puknuti. Kad likovima pristupiš s prevelikim respektom, često se blokiraš. A zapravo trebaš ići u jednostavnost – i tek tada se sve počinje graditi. A Martin Kušej ima vrlo jak, precizan redateljski potpis. Kod njega nema odstupanja – sve je na milimetar. Milimetarski ugođeno. A onda ti kao glumica moraš pronaći način kako da u tom milimetru ipak oživiš nešto stvarno. I to mi je bio ogroman izazov – ali i najveće zadovoljstvo.

Dobro, a što ćemo onda s tim muškarcima? Mora li se stvarno doći do kraja da bi se išta pokrenulo?

Ma ne. Naravno da ne bi trebalo. Sami znate da pričamo o začaranom krugu, i da smo već odavno u njemu. Ali možda, da bismo ga spriječili, trebamo reagirati puno prije nego što do njega dođe. Ne čekati da pukne, nego na vrijeme detektirati stvari. Na vrijeme ih čuti. Na vrijeme ih priznati.

Ali to je lako reći naknadno. U stvarnosti to tako ne funkcionira, nitko to ne radi.

Zato kažem – to je u mojoj idealnoj verziji. Ali stvarnost je dijametralno suprotna od toga. I ne vidim neko poboljšanje. Iskreno, vidim samo pogoršanje. Sve dublje. Ali barem mogu pokušati unutar sebe. To je ono što stalno govorim: kad bi svatko krenuo od sebe... Ljudi misle: "Ma što ja mogu? Što znači to što ja jedna ili jedan nešto pokušavam?" Ali kad bi svatko pomislio: "Evo, ja – jedna. Ja – jedan"... Možda bi se onda nešto i pomaknulo. A ovako, ni ne pokušavamo. Živimo u vremenu u kojem čim otvoriš usta – gotovo je. Gotov si.

Zato što je muškarcima i dalje dopušteno ono što ženama nije.

Tako je. I dalje živimo isto kao oduvijek. I dalje je sve identično. I dalje smo mi maknute u stranu. I dalje je pitanje: otkud ti pravo? Otkud ti pravo da tako razgovaraš? Da tako plačeš? Da se tako smiješ? Da se tako ljutiš? Da tako nešto izgovoriš? Otkud ti pravo? Što ćeš biti u životu? Hoćeš li biti majka? Hoćeš li biti karijeristica? Zašto imaš djecu? Zašto nemaš djecu? Zašto imaš djecu i radiš? Zašto imaš djecu i ne radiš? Zašto nemaš djecu – sebična si. Što god napraviš – ništa nije dobro. Što god. Konstantno smo u toj poziciji. Konstantno.

Na kraju, kad sve otpusti – sigurnost, status, objašnjenja – što vama ostaje kao orijentir?

Umjetnost. Valjda baš zato što mi je gluma nekako došla sama, pa sam, i ne planirajući, izgradila taj mehanizam, da preko scene mogu izražavati emocije koje u svakodnevnom životu možda ne bih mogla. I ta me scena i danas centrira. Rasturi me, baci me u petsto razina, ali me na kraju ipak vrati natrag i kaže, dobro, idemo vidjeti što ćemo sad. Stalno me preispituje kao čovjeka. I to mi je najvažnije. Jer sve drugo dođe i prođe. Doći će nova predstava, novi projekt. Ali pitanje je što ja, kao Helena, nosim iz svega toga? Što sam unutar toga naučila, spoznala, da bih mogla dalje djelovati? I kao majka troje djece. I kao prijateljica svojim predivnim prijateljicama. Što s tim mogu donijeti, dati?

I, što nosite iz Medeje?

Slobodu. Slobodu izražavanja, bez obzira što to značilo i koliko ponekad grozno zvučalo. Samo slobodu da ono što jesi pustiš van.