U trenutku kada hrvatsko društvo i dalje teško pronalazi zajednički jezik oko vlastite recentne prošlosti, kada su revizionizam i nacionalni mitovi često glasniji od činjenica, dokumentarni film Mirotvorac Ivana Ramljaka djeluje kao nužan, precizan i potresan kontrapunkt. Portretirajući Josipa Reihl-Kira, osječkog načelnika policije koji je uoči izbijanja rata dosljedno zagovarao dijalog i mirno rješenje sukoba, zbog čega je u srpnju 1991. mučki ubijen, Ramljak rekonstruira ne samo jedno politički motivirano ubojstvo, već i atmosferu u kojoj razum i umjerenost više nisu vrijednosti, a nasilje postaje sve "razumljivije".

Za taj film, koji je od premijere izazvao snažne reakcije publike i kritike, Ramljak je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film, zajedno s producentom Nenadom Puhovskim, scenaristima Dragom Hedlom i Hrvojem Zovkom te produkcijskom kućom Factum, a Zlatna arena za montažu dodijeljena je Damiru Čučiću. No Mirotvorac je daleko više od festivalskog uspjeha: riječ je o duboko angažiranom, precizno strukturiranom dokumentarcu koji otvara pitanje političke odgovornosti, institucionalnog zaborava i kolektivnog potiskivanja. U njegovu središtu nije samo Reihl-Kir kao tragična figura, nego i društvo koje takve ljude najprije ignorira, zatim prešućuje, a potom (ako prežive) simbolički kooptira ili rehabilitira tek kad postanu "bezopasni".

Od osobnog do kolektivnog

Ramljakov autorski opus već godinama sustavno istražuje rubne točke kolektivnog sjećanja i prostore koje društvo najradije zaboravlja – od osobnog i emotivnog O jednoj mladosti, posvećenog prerano preminulom prijatelju, preko El Shatt – nacrt za utopiju, filma koji rekonstruira gotovo izbrisanu epizodu o dalmatinskim izbjeglicama u Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata, do Doma boraca, koji mapira ruševine sustava koji je nekoć imao ideju zajedničkog dobra. Svaki od tih filmova bavi se onim što više ne postoji – ljudima, institucijama, mjestima – ali pritom inzistira na emocionalnoj prisutnosti, na tragovima koji su ostali u prostoru i pamćenju.

U ovom intervjuu Ramljak govori o tome zašto mu je osobno važno baviti se temama koje se uporno guraju pod tepih, zašto još vjeruje u moć dokumentarnog filma, gdje vidi granicu između razumijevanja i opravdavanja, a otkriva i kada ćemo moći pogledati njegov novi dokumentarac, kriminalistički found footage film Pozdrav iz Sekretarijata, sastavljen od fotografija pronađenih u napuštenoj policijskoj postaji.

U Mirotvorcu rekonstruirate jedno konkretno ubojstvo, ali istodobno razotkrivate širi društveni mehanizam koji zločine čini gotovo legitimnima. Što vam je bilo teže – razumjeti taj mehanizam ili ga prikazati gledateljima na način koji ih se tiče i danas?

Najteže mi je živjeti u društvu koje je, čini mi se, i dalje žrtva tog mehanizma. Nije ga teško racionalno razumjeti, političari su ga uvijek koristili za dolazak ili ostanak ili učvršćivanje svoje vlasti. Zvali se oni Tuđman, Bush, Trump ili Netanyahu, razlike nisu velike. Čak je i veliki "europejac" Plenković odlučio zaboraviti kakvi su se zločini radili pod uzvikom ‘Za dom spremni’, jer je očito u strahu od desne frakcije HDZ-a, pa je procijenio da se treba prikloniti Thompsonu. Ono što je meni osobno najveća tragedija vezana za ovaj film je spoznaja da naše sudbine već 34 godine ovise o tome koja frakcija u HDZ-u trenutno prevladava. I Kir je izgubio život pokušavajući naći balans između te dvije frakcije.

Film tematizira smrt jednog profesionalca, jednog 'normalnog' čovjeka u nenormalnim okolnostima. U kojem trenutku ste shvatili da ne snimate (samo) film o Josipu Reihl-Kiru, nego i o zemlji koja je već bila duboko zatrovana logikom rata? Koliko vam je bilo važno da Mirotvorac ne ostane samo kronika jednog zločina, nego i studija o tome kako društvo racionalizira nasilje koje mu ide u korist?

Od početka rada na ovom projektu bilo mi je jasno da ću teško napraviti biografski film o čovjeku o kojem postoji toliko malo vizualnih materijala, kao i da ću teško otkriti odgovor na vječno pitanje o postojanju eventualnih nalogodavaca. Ali ubrzo sam shvatio da je zapravo bitnije priču u Kiru uklopiti o širi narativ o tome kako se pripremao rat, kroz pokušaj odgovora na pitanje kako je uopće moguće da se stvori situacija u kojoj jedan šef policije biva ubijen usred bijela dana, u naseljenom mjestu, pred 15-tak svjedoka, i onda se ubojica slobodno odšeće s mjesta zločina.

Priča o Kiru je i priča o sukobu profesionalaca obrazovanih u prošlom sistemu i onih koji su se smatrali oštećenima zbog tog sistema. Njihov je odgovor bio poticati i iskoristiti ratni kaos za osobno bogaćenje i osobne osvete. Državna vlast na to je žmirila jer je, da citiram aktualnog njemačkog kancelara Merza, netko trebao za njih napraviti prljavi posao, a ti su im ljudi donosili i glasove na izborima. Problem je u tome što nam nijedno nasilje kao društvu dugoročno ne može koristiti, zato što nužno proizvodi daljnje nasilje.

U kontekstu ubojstva koje se, kako i sami napominjete, dogodilo usred dana, pred svjedocima, a koje ni tri desetljeća kasnije nije do kraja razjašnjeno, koliko vas zanimaju granice dokumentarizma? Ima li on uopće kapacitet razjasniti "istinu", ili je njegova funkcija danas više etička nego forenzička?

Mislim da dokumentarna forma ima nebrojeno puno mogućnosti i funkcija. Bilo je u povijesti dokumentaraca koji su ponovo pokretali sudske procese i mijenjali ljudske sudbine, kao na primjer slavni Tanka plava linija Errola Morrisa, ili serijal Jinx Andrewa Jareckog. Bilo je i onih koji su davali priliku zločincima da objasne razloge svojih postupaka, pa čak i da se hvale s njima, kao Čin smaknuća Joshue Oppenheimera. Posljednji primjer dokumentarca koji ima i etičku i forenzičku funkciju je Jedina zemlja palestinsko-izraelske grupe autora, koji na vrlo jednostavan način pokazuje što se i kako događa u tom dijelu svijeta, usput promovirajući dijalog i suradnju, nasuprot nasilnom rješenju problema.

U Mirotvorcu se pojavljuju ljudi koji su aktivno sudjelovali u kreiranju ratne psihoze, a danas su ili u političkoj mirovini ili medijski rehabilitirani. Koliko vam je bilo važno ne demonizirati, nego razumjeti – kako zlo nastaje, kako se širi, kako se racionalizira? I gdje je, u tom kontekstu, granica između razumijevanja i opravdavanja?

Bez obzira na sve neljudske stvari koje su neki pojedinci ili grupe činile na ovom svijetu, i dalje ne vjerujem u to da su neki ljudi inherentno zli. Potreba da se ostvari vlastita korist, pa makar i na štetu drugih ljudi, uvijek proizlazi iz nekog osjećaja zakinutosti; problem je uvijek u nejednakosti. Ili se radi o nekoj vrsti osobne psihopatologije, uzrokovane tko zna kakvim traumama. No, postoje i drugi načini nošenja s tim, koji nemaju veze s agresijom i nasiljem. Ali za rad na sebi treba hrabrosti, strpljenja i upornosti. Puno je lakše i jednostavnije istresati se na druge.

Kad je riječ o temi iznimno politički i emocionalno nabijene povijesti – a ovaj film doista evocira i fizički osjećaj mučnine i gorčine – kako kao autor balansirate između nužnosti emocionalnog angažmana publike i etičkog opreza da ne skliznete u manipulaciju ili eksploataciju trauma?

Svaki film, pa i dokumentarni, u određenoj je mjeri manipulacija, a rasprava o etici u dokumentarizmu stara je koliko i sama filmska umjetnost. Već je i čin okretanja kamere u ovom ili onom smjeru politička odluka redatelja da vam pokaže ili sakrije ono što on smatra bitnim. Ili, u mom slučaju, to je primjerice odabir arhivskog klipa ili rečenice iz trosatnog intervjua s protagonistom. Istovremeno, cilj mi je proizvesti emocionalnu reakciju kod gledatelja. Pokušavam svoje filmove sastaviti od informacija koje predstavljaju sukus onoga što su mi rekli neposredni svjedoci događaja, i što nakon nekoliko godina istraživanja smatram najbližim istini.

Paralelno, pokušavam graditi dramaturgiju zbog koje će ljudima film biti uzbudljiv u svih 100 minuta trajanja. Moje osobno istraživanje granica moguće eksploatacije – anketiranjem kolega i prijatelja – rezultiralo je spoznajom da to najčešće ovisi o dojmu pojedinog gledatelja. Neki bi imali dojam da neki film u određenoj mjeri eksploatira svoje protagoniste, neki ne bi; ovisno od slučaja do slučaja. U ovom filmu, zbog prirode mjesta, vremena i događaja, mučninu i gorčinu teško se moglo izbjeći, čak i da sam to htio.

S obzirom na vašu opasku da se najlakše manipulira preko straha i mržnje, koliko vjerujete da dokumentarni film – osobito ovakav – može danas djelovati protiv tog mehanizma? Ili čak dugoročno utjecati na i oblikovati kolektivnu memoriju?

Nadam se da moj film barem donekle objašnjava mehanizme korištenja straha i mržnje u kreiranju atmosfere koja vodi prema nasilju. U idealnom slučaju, mogao bi pomoći ljudima da osvijeste da se njima manipulira, u trenutku kad se to događa. U svijetu u kojem ljudi većinom funkcioniraju unutar echo chambera društvenih mreža u kojima su okruženi uglavnom ljudima koji misle isto kao i oni, to je jako teško. A na oblikovanje kolektivne memorije ipak vjerojatno najviše utječe obrazovni sustav – zato bi bilo dobro da ovakvi filmovi uđu u edukativne programe. Dnevnik Diane Budisavljević krenuo se prikazivati po školama, ali je to nakon napada s desnice, nažalost, brzo zaustavljeno.

Jedna od najupečatljivijih stvari u filmu je šutnja institucija, zaborav, prešućivanje. Je li vas tijekom istraživanja više frustrirala institucionalna šutnja ili društvena ravnodušnost prema priči poput ove? Možete li još uvijek vjerovati u ideju humanizma, i što ona uopće znači u zemlji koja ni vlastite mirotvorce ne zna prepoznati?

Mene frustrira šutnja i pasivnost Hrvata kao naroda. Ako pola milijuna ljudi (iako ne vjerujem da ih je na Hipodromu bilo više od 300 tisuća) toliko preplaši Plenkovića da se požuri slikati s Thompsonom, što bi bilo da mu dođu na Markov trg tražiti reformu zdravstva, ili sudstva? Za početak bilo bi dobro da ljudi izlaze na izbore. Već 20 godina imamo 70 posto građana koji su nezadovoljni smjerom u kojem zemlja ide, ali koji i dalje puštaju da im ovih preostalih 30 posto siše supstancu i eksploatira ih, jer im se ne da izaći na izbore. To su stvari koje me frustriraju.

A humanost Hrvata nije nestala, ona se pokazuje kad dođe do prirodnih katastrofa. Mislim da je glavni problem needuciranost. Da ljudi imaju više informacija o osobama poput Kira, shvatili bi da postoje i drugi načini nošenja s problemima, makar je taj slučaj završio tragično.

U Puli ste rekli da vam, unatoč brojnim nagradama, ni jedan film nije prikazan na javnoj televiziji. Smatrate li to simptomom šireg problema – odbijanja institucija da se suoče s temama koje ne pašu dominantnom narativu?

Nije prikazan nijedan od moja tri dugometražna dokumentarca, koji su svi dobivali najznačajnije domaće nagrade – od dva Oktavijana za najbolji dokumentarac godine Društva hrvatskih filmskih kritičara (O jednoj mladosti, El Shatt - nacrt za utopiju) preko nagrade Vladimir Nazor (El Shatt - nacrt za utopiju), do sad Velike zlatne arene. Prikazivao se Kino otok, ali to je kratki film snimljen prije devet godina.

HRT je više od desetljeća na svojim natječajima za otkup odbijao najznačajnije i najhvaljenije domaće dokumentarce, bez nekog suvislog objašnjenja. Neki insajderi tvrde da je to zbog potencijalne loše gledanosti tih filmova kad bi se pustili u programu, ali ja ne mogu vjerovati da tu nema političkih razloga, s obzirom na teme s kojima se ti filmovi bave. Nije li bizarno da je portugalska televizija otkupila moj film o El Shattu prije hrvatske? Posljednje informacije koje imam govore mi da se ipak stvari na HRT-u po tom pitanju mijenjaju; nadam se da su točne.

El Shatt, Dom boraca, Kino otok, sada i Reihl-Kir… čini se da vas privlače teme kolektivnog potiskivanja. Je li to osobna potreba da se ispravi nepravda, ili smatrate da je zadaća suvremenog dokumentarista upravo baviti se onim što društvo uporno gura pod tepih?

Moj glavni motivator za snimanje filmova najčešće je osjećaj da je nekom čovjeku, prostoru ili događaju učinjena nepravda. To ujedno smatram i svojim doprinosom društvu u borbi za neke univerzalne humanističke vrijednosti. Ne mislim da se suvremeni dokumentarist nužno mora baviti takvim temama. Gledam na dokumentarce kao na sve druge filmove – oni mogu biti inspirativni i vrijedni i ako su na primjer o životu na ribarskom brodu, ili o mačkama.

Kao dugogodišnji izbornik na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu imate izvrstan uvid u europsku i svjetsku produkciju. Kako iz te perspektive danas vidite hrvatsku kinematografiju, ne samo estetski, nego i u smislu tematske hrabrosti, društvene relevantnosti i međunarodne prepoznatljivosti?

Što se tiče dokumentarnog filma, mislim da se razvijamo u pravom smjeru, u skladu sa svjetskim strujanjima, i u estetskom i u tematskom smislu. Ono što nam nedostaje je bolja podrška HAVC-a, u smislu povećanja budžeta za produkciju. Prosječni dokumentarni film dobije sedam do deset puta manje novaca nego prosječni igrani, čak i kad u sebi sadrži igrane rekonstrukcije kao Fiume o Morte! Igora Bezinovića. Nužno je da se ti iznosi delimitraju. Pogotovo zato što su nam dokumentarni filmovi već godinama kvalitetniji i međunarodno uspješniji od igranih.

Ljudi možda ne razumiju da je pobjeda Fiume o Morte! na Rotterdamu možda i najznačajniji uspjeh nekog hrvatskog filma od 1991. naovamo, naravno, uz nominaciju za Oscar Čovjeka koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića. Drugi problem je nemogućnost da se dokumentarci distribuiraju u domaćim multipleksima. Jasno, njihovi su vlasnici privatnici i imaju pravo puštati što hoće. Ali ako se svaki domaći igrani film vrti u Cinestarovoj mreži pod egidom ‘ponosni na hrvatski film’, onda HAVC može napraviti pritisak da se tamo puštaju i najznačajniji dokumentarni filmovi. Jer apsolutno možemo biti ponosni na njih.

Iako tematizira iznimno mračnu epizodu hrvatske povijesti, u načinu na koji portretira Reihl-Kira kao čovjeka koji je do kraja vjerovao u dijalog, Mirotvorac ne ostaje posve bez nade. Je li vam bilo važno ostaviti prostor za neki tračak optimizma? Vjerujete li da još ima mjesta za takve ljude u današnjem društvu?

Nisam nikako htio završiti film intervjuom s Glavašem i Merčepom iz srpnja 1991., u kojem de facto najavljuju svoje skore zločine. Na svu sreću, u procesu rada saznao sam za profesoricu likovnog koja na svojim satovima u nekoliko slavonskih sela priča o Josipu Reihl Kiru, da bi ga djeca nakon toga crtala. Čujem da neki gledatelji misle da smo to režirali, ali te snimke su sto posto dokumentarne. Saznanje da postoje ljudi koji samoinicijativno šire priče o Kiru, kao i njegove ideje, za mene znače taj tračak nade. Da ne vjerujem u tu nadu, ne znam kako bi mogao živjeti.

Nedavno ste završili i svoj četvrti "arhivski" film. Možemo li uskoro očekivati njegovu distribuciju?

Četvrti arhivski film zove se Pozdrav iz Sekretarijata i sastavljen je od fotografija pronađenih u jednoj napuštenoj policijskoj stanici. To je kratki eksperimentalni dokumentarac koji se sad prikazuje na festivalima u regiji (Beldocs, Underhill, Dokufest, FEKK), a kod nas će se moći vidjeti početkom sljedeće godine, kad završimo distribuciju Mirotvorca.