Tekst njemačkog dramatičara iz prve polovice 19. stoljeća govori o Francuskoj revoluciji, pisan je djelomično i kao ono što bi danas opisivali kao dokumentarnu dramu, a djelomično je i, kako su mu tadašnji kritičari spočitavali, tek romantizirana povijest.

Ali za Büchnera je upravo povijest, točnije Povijest, jedina prava i nezaustavljiva pokretačka sila, koja je i zbiljske junake i 'junake' Francuske revolucije svela na ljudsku mjeru odvodeći ih pod giljotinu jednog po jednog.

Nije drukčije ni s njegovim likovima, od naslovnog Dantona do njegovog antipoda Robespierrea, zagovornika Revolucije koji se u detaljima nisu mogli složiti, s obzirom na to da je jedan zagovarao kraj terora i, unatoč priličnoj malodušnosti u pogledu na općeniti ljudski napredak, slavljenje života u svim njegovim pojavnostima, a drugi je bio rigidni pristalica vrline, strogosti i principa.

No bilo bi pogrešno 'Dantonovu smrt' svesti samo na sukob dvojice povijesnih likova.

Prvi dramski tekst autora koji je umro vrlo mlad, ali je ostavio četiri drame od kojih dvije, 'Dantonova smrt' i 'Woyzeck', ulaze u svaku antologiju svjetske dramske književnosti, puno je više od toga, jer je riječ o sukobu dviju koncepcija života, morala i ljudskosti.

Najvažnije je možda što se u njemu pronalaze i cinici i gorljivi zagovornici, bez obzira na to što je to oko čega se ne mogu složiti.

Zato je ovaj komad poželjan kao dio svakog repertoara, osim možda kad ga se postavi upravo i samo kao suhu povijesnu slikovnicu, kao prije par godina na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Da Oliver Frljić ne namjerava ništa slično, dokaz su već njegovi raniji iskoraci na domaćim ljetnim festivalima.

Priča o skandalu s radikalnom interpretacijom Euripidovih 'Bakhi' na Splitskom ljetu 2008. već je dobro poznata, ali ni Moliereov 'Škrtac' u sklopu Riječkih ljetnih noći godinu kasnije, odigran kao posveta cijeloj tadašnjoj vladajućoj garnituri u posrnulom škveru 3. maj, nije bio mišljen ništa manje kao kazališni odgovor na zbilju.

U svojem prvom radu na Igrama, Frljić je 'Dantonovu smrt' postavio na tvrđavu Sv. Ivan, dakle izvan gradske vreve, ali i iznad nje, kako bi Dubrovčani i ostala publika mogli svoj Grad pogledati iz neke druge perspektive, možda i revolucionarne ili barem revolucionarnije.

Naravno, ova 'Dantonova smrt' reći će ponešto i o Dubrovniku samom, današnjem i prošlom, s obzirom na to da je nasljeđe Francuske revolucije donekle i Napoleon, a s njime i višestruko opjevani kraj Dubrovačke Republike.

Da je ponovno riječ o radikalnoj interpretaciji, jasno je iz podatka da je predstava, nastala po prilično opširnom komadu u četiri čina, bitno skraćena pa predstava od premijere 20. sve do 24. kolovoza igra dva puta po večeri.

Razlog je specifična scenografija koju potpisuje Igor Pauška, a u kojoj je svakom, ali doslovno svakom gledatelju glava 'na panju'. Stoga se ne preporučuje osobama mlađima od 16 godina te onima koji pate od klaustrofobije ili tankih živaca.