FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA

Feminizam kao nesputana golotinja

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 28.09.2012 10:53
  • Objavljeno 28.09.2012 u 10:53
Feministička predstava bez naslova

Feministička predstava bez naslova

Izvor: tportal.hr / Autor: www.zagrebtheatrefestival.hr

Mlada nada njujorške kazališne scene predstavila je zagrebačkoj publici šest izvođačica koje na pozornici svojom nesputanom golotinjom onemogućuju gledateljskom pogledu da ne bude stigmatiziran voajerizmom, a interpretaciji da se pravi neutralnom

Young Jean Lee jedna je od važnijih gošća ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta. Takozvanih 'novih zvijezda' bilo je i prije, ali uvijek iz europskog konteksta, dok ona dolazi Iz New Yorka gdje stvari malo drukčije funkcioniraju i gdje je proboj radikalne umjetničke kreacije nešto teži nego u Europi koja svoje talente još uvijek donekle voli.

No koliko je kvalitetno i na koncu produktivno predstavljanje slavnog imena iz potpuno drukčijeg konteksta započeti možda i najradikalnijim odmakom u njegovom, ili u ovom slučaju, njezinom, opusu? Produkcijske okolnosti idu na ruku, jer jedan od koproducenata 'Feminističke predstave bez naslova' je i festival Steirischer Herbst iz Graza, pa su Amerikanke već bile u dovoljnoj blizini da ih se može dovesti i u Zagreb. I to nije loše, naravno, ali loše je to što se autorica, koja je slavu ipak stekla dramama, zagrebačkoj publici predstavila predstavom čije je primarno izražajno sredstvo tijelo i pokret.

Young Jean Lee još uvijek je relativno mlada nada njujorške kazališne scene, čija je strelovita karijera sad već prepoznata i u međunarodnim okvirima. Dramatičarka i redateljica korejskih korijena bez dlake na jeziku uvijek progovara o problemu koji je muči, ali to čini tako da se najprije pita što je ono zadnje na svijetu čime bi se bavila, a onda nekako ispadne da je to uvijek neka tema koja u njoj potajno tinja i kojoj, paradoksalno, tek to udaljeno pitanje daje legitimitet ili je izvlači iz tajnih odaja psihe.

Nakon intrigantnih naslova u kojima se bavila uvijek prisutnim rasizmom, ispitivala svoju izvedbenost ili pak ruglu izvrgla institucionaliziranu vjeru, kao u tekstu 'Crkva' koji je u Zagrebu prije dvije godine postavio Saša Božić, otišla je korak dalje i napravila predstavu koja u naslovu ima beznaslovnost, dok u drami nema – riječi.

Proces rada na 'Feminističkoj predstavi bez naslova' navodno je počeo željom da konačni rezultat bude niz iskaza, poput predstave-predavanja, ali se od teksta na kraju u potpunosti odustalo i ostale su iznimne osobnosti u ulogama izvođača, s koreografijom koju nose srčano, ali jedva. Ostala je čista dramaturgija, povezana s 'kućom bitka', ali i sasvim odijeljena od nje. Predstava zato funkcionira na nekoliko razina, među kojima je i implicitna kritika rasizma, jer među šest izvođačica samo je jedna tamnoputa, i jedina je čije tijelo donekle odgovara uobičajenim zahtjevima scenske golotinje.

Međutim, predstava funkcionira i kao zakonom spojenih posuda pogleda i tijela zadana introspekcija u odmak koji su izvedbene umjetnosti uspjele napraviti od svojih revolucionarnih početaka prije gotovo pola stoljeća, ili kao jednostavni voajerski izazov samoj strukturi izvedbenosti i pripadajućoj politici pogleda. Šest izvođačica na pozornici svojom nesputanom golotinjom onemogućuju gledateljskom pogledu da ne bude stigmatiziran voajerizmom, i interpretaciji da se pravi neutralnom.

Riječ je, jednostavno, o tijelima koja izlaze iz uobičajene slike tijela na pozornici ili tijela voljno izloženog pogledima uopće.

Moguća zamka 'slobode' i 'nesputanosti' nije ono u što je lako uletjeti, već oprobanost koncepta 'slobode' i 'nesputanosti' u izvedbenom kontekstu. Suvremeni gledatelj je već toliko naviknut na golotinju da ona više i nema učinak kakav je nekad imala, a možda više nema nikakav. Ta konvencija samo je jedna od onih koje ova predstava pokušava razbiti, jer nudi tijela koja su u potpunosti prirodna, a ako su vještinu i imala u nekom prošlom životu, danas je ili više nemaju ili ih više nije briga. Predstava stoga namjerno nalikuje amaterskoj vježbi iz pokreta i koreografije, jer iako izvođačice jesu zabavljačice i performerice u off klupskoj i underground sceni, svoj nastup grade na hinjenoj, treningom i tehnikom netaknutoj 'prirodnosti'. U scenama koje su parodija mjuzikla, upeglanih i visokoproduciranih glazbenih spotova ili lascivne koreografije go-go barova, takav spoj izaziva nelagodu, a u trenucima raspuštenosti i prelaska rampe i strah.

Young Jean Lee htjela je, navodno, 'feminističku predstavu, a ne predstavu o feminizmu'. Za nju je feminizam onda, sudeći po viđenom, tek vježba iz provokacije, čin odmaka od očekivanog, ali s očekivanom reakcijom.

Nekoliko dosjetki, poput kritike normativnosti bajki ili ofucanih mitologema o idealu 'kurve u krevetu, dame izvan kuće i sjajne domaćice' možda i jesu feminizam, ali rudimentaran i odavno apsolviran, nažalost s obje strane. Tijelo je primarna zadatost i nepromjenjiva kategorija, čak i u vrijeme kad je estetska kirurgija poželjna i dostupna gotovo svima.

S učincima te nepromjenjivosti ova se predstava nastoji igrati, ali tako da o njima ne progovara, jer kao da ni sama o njima nema stav. I zato je zaista zanimljivim tijelima kojima barata oduzela ne tek riječ, nego i moć da budu i funkcioniraju izvan stereotipa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi