TENA ŠTIVIČIĆ

'Englezi na ustašku ikonografiju reagiraju s nevjericom'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 27.04.2016 09:25
  • Objavljeno 27.04.2016 u 07:00
Tena Štivičić

Tena Štivičić

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Visnjic/PIXSELL

Nakon velikog londonskog uspjeha, a uoči zagrebačke premijere predstave 'Tri zime' autorica teksta Tena Štivičić u razgovoru za tportal govori o podijeljenosti hrvatskog društva koje se dotiče i njena drama te slikovito opisuje kako reagiraju Englezi kad im pokušava objasniti situaciju u svojoj zemlji

Zagrebački HNK zatvara kazališnu sezonu velikim dramskim hitom Tene Štivičić 'Tri zime', koji će u subotu na velikoj sceni premijerno izvesti ansambl HNK-a, predvođen odličnim glumcima, od Alme Price, Ksenije Marinković, Nine Violić, Dragana Despota i Jadranke Đokić do novih snaga poput Mislava Čavajde i Made Peršić. Predstavu je režirao ravnatelj Drame Ivica Buljan koji je s oduševljenjem prionuo uprizorenju tog, kako je ocijenio, fantastičnog teksta o Zagrebu, usporedivši događaj po značaju s premijernim izvedbama Krležinih i Begovićevih tekstova.

Naime, naša najuspješnija dramatičarka, autorica nekoliko knjiga i drama poput 'Fragile', 'Krijesnice' i 'Invisible' prema kojoj Danis Tanović snima film, u toj sagi prati sudbine četiri generacije jakih žena od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 2011. godine, pokazujući kako su prijelomni politički trenuci utjecali i mijenjali njihove živote. Međutim, glavna je junakinja kuća, stara austrougarska vila, vlasništvo endehaškog emigranta, u koju se neposredno nakon rata po partijskom ključu useljavaju tri partizanske obitelji. I premda se u drami pojavljuju zanimljivi likovi poput partizanke Ruže Winter, informbiroovca generala Ibrajtera, emigranta Teodora Amruša ili nacionalista Karla Dolinara Švabe, ta vila zapravo oslikava sve mijene hrvatskog društva, sve do posttranzicije.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK


Tekst 'Tri zime' praizveden je potkraj pretprošle godine u National Theatreu i igran je mjesecima s velikim uspjehom u tom prestižnom kazalištu, a kritičar The Guardiana čak ga je usporedio s Budenbrokovima. Autorica je za njega dobila uglednu Susan Smith Blackburn Prize koja se dodjeljuje za ženski tekst pisan na engleskom jeziku, a kako saznajemo, za njegovo postavljanje na scenu zainteresirana su kazališta širom Europe.

Iako je taj dramski tekst Tene Štivičić već praizveden u Londonu, može se reći da se u slučaju zagrebačke premijere zapravo radi o svojevrsnoj hrvatskoj praizvedbi jer autorica taj tekst nije samo prevela nego ga je i prilagodila specifičnostima hrvatskog jezika.

Jeste li uzbuđeni pred zagrebačku premijeru svog dramskog teksta u kojem ste opisali sudbine četiri generacije snažnih žena, od 1945. kada se jedna žena po partijskom ključu useljava u vilu bivšeg endehaškog emigranta pa do danas? Brine li vas recepcija priče kod hrvatskih gledatelja s obzirom na njenu aktualnost?

Vrlo sam uzbuđena. Naravno. Već nekoliko godina nisam imala predstavu u Zagrebu, a još nikad nisam imala predstavu koja je na taj način i u tolikoj mjeri o Zagrebu. Nevjerojatno je i svakako zastrašujuće da su motivi koji se spominju u drami, a koji se u ovoj ili onoj mjeri provlače kroz većinu obiteljskih povijesti na našim prostorima, aktualniji danas nego prije nekoliko godina kad sam pisala dramu. To govori o porazu državne politike koja je odgovorna i za ekonomsko i za moralno stanje u zemlji. No kad je već tako, kad smo ponovno upleteni u raslojavanje plemenskog tipa, kazalište ima mogućnost i zadatak da u tome sudjeluje na neki konstruktivan način. Ova predstava dodiruje neke traumatske fenomene na način koji pokušava biti plemenit i svakako nije huškački.

O Nagradi Susan Smith Blackburn

Nagrada je otvorila vrata američkim pozornicama i trenutno smo u pregovorima za američku praizvedbu 2017. U planu je već i njemačka izvedba iste godine, a drama je već prevedena na još nekoliko jezika, čini mi se češki, francuski, talijanski i norveški pa se nadam da će uslijediti i nove izvedbe.

Kazališni kritičar Guardiana u recenziji predstave apostrofirao je kao posebnu vrijednost vašeg dramskog teksta utjecaj politike na oblikovanje veza i odnosa među članovima obitelji te sposobnost žena da se prilagode političkim promjenama. Koliko je politika tijekom tih 70 godina oblikovala karaktere vaših likova i njihove sudbine?

Svakako jest, u velikoj mjeri. Zato što se svaka generacija prilagođava dramatično drugačijem sustavu vrijednosti. Mnogo je riječi upravo o tome - kolik je uopće ljudski kapacitet da se uskladi s novim vrijednosnim sistemom ako je pola života proživio vođen nekim drugačijim vrijednostima. Kakve to rascijepe izaziva u identitetu i međugeneracijskim odnosima. Ali drama ne pokušava dati objektivnu istinu, što uostalom nije ni moguće, a pogotovo nije moguće kod nas gdje je povijest konstantno iznova podložna manipulaciji. Željka Matijašević napisala je u popratnom tekstu za kazališnu knjižicu neke opservacije koje su mi se jako svidjele i koje precizno sažimaju i dramu i društvo. Rekla je da u ovoj drami povijesti uopće nema, ali postoji Povijest s velikim P, velika trauma koja se poput sablasti vraća, Realno koje nije simbolizirano. U Hrvatskoj treće zime postoje sablasti, manje na osobnim i obiteljskim razinama, a dominiraju u političkim diskursima koji prizivanjem sablasti guraju Hrvatsku u vječnu svagdašnjost, zemlju bez prošlosti, a time i bez budućnosti.

S obzirom na to da u tekstu pišete i o podijeljenosti hrvatskog društva na partizane i ustaše, a spominjete i NDH, kako iz londonske perspektive vidite aktualnu situaciju u Hrvatskoj?

Danas je neokonzervativni trend prisutan svugdje u Europi. Nacionalizam i ksenofobija vrebaju u svim europskim zemljama jer je svugdje teška ekonomska situacija i mediji stalno raspiruju paranoju oko migrantske krize. Ali ono što je šokantno jest normalizacija rječnika koji prati ovo silno ideološko raslojavanje u Hrvatskoj, a što je posljedica stalnog izbjegavanja da se s kontroverznim pojmovima raščisti, pa uopće i obrazuje ljude o njihovu značenju, nasljeđu i simbolici. Jer kad pokušate, recimo na engleskom, ispričati neke dijelove trenutačnog političkog diskursa i kontekstualizirati ih u odnosu na povijesne događaje iz kojih vuku korijene, sadržaj odjednom postaje skandalozan.
Danas nekom Englezu pokušati objasniti buđenje ustaške ikonografije u društvu i činjenicu da izostaju oštra i nedvosmislena osuda i sankcije, to je uopće teško izgovoriti jer je reakcija istinska nevjerica.

Ali ono što je zanimljivo jest to da sam, pišući dramu prije nekoliko godina, motive ideloških podjela smjestila u epizode 1945. i 1990., dok je 2011., pred ulazak u EU, godina određena posttranzicijskom stihijom, godina u kojoj više nitko ni u što ne vjeruje, godina u kojoj sudbinu diktira činjenica posjedujete li ili ne kapitalistički hiperindividualni instinkt za preživljavanje koji će se eklatantno manifestirati u političko-kriminalnoj sprezi. Ova najnovija faza ideološkog usijavanja možda je jedina logična posljedica.

Knjiga 'Tri zime' u izdanju Hena.com

Dramu Tene Štivičić 'Tri zime' usporedo s premijerom tiskala je nakladnička kuća Hena com. Drama je dobila odlične kritike, a među ostalima, The New York Times piše: Neke drame vam dopuste da upužete u njih, onako kako to čine i dobre knjige. Počnete nastanjivati takve predstave, toliko cjelovito da kada završe osjećate onu blagu ojađenost koja nastupi kad ste primorani odložiti roman koji vas je posve obuzeo za vrijeme vožnje vlakom ili avionom.


U drami 'Fragile' pisali ste još prije desetak godina o životu balkanskih imigranata u Londonu anticipirajući tom temom na neki način današnji veliki problem Europe – pitanje sirijskih, afganistanskih i inih izbjeglica. Kako vidite taj problem u svjetlu podizanja zidova i postavljanja žice diljem Europe? I kako je ta seoba naroda utjecala na život u Londonu, na Englesku?

Pa ne znam je li anticipirala. Izbjeglice su trajni problem suvremene Europe i ključna tema današnjice. A ta je kriza u zadnjih godinu dana poprimila takve razmjere da su se s njom morale suočiti i zemlje poput Hrvatske koje su dotad mislile da ih se sve to ne tiče. Očito je da trenutačno nema rješenja. Očito je da se val ne može zaustaviti i da ih neće zaustaviti ni patrole na zemlji, ni na moru, ni zidovi. Očito je, ali ipak mnogima to nije jasno, da je europska vanjska politika suodgovorna za navalu izbjeglica. Ne znam što mogu pisci u tome, osim stalno pokušavati neutralizirati štetu koju društvu čine desničarski mediji koji raspiruju ksenofobiju i pozivaju na linč.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi