KAZALIŠNA KRITIKA

'Dobro je dok umiremo po redu' donosi potresnu i preciznu sliku napola urušene obitelji

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 24.09.2019 11:14
  • Objavljeno 24.09.2019 u 09:35
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZKM

U Zagrebačkom kazalištu mladih u subotu je praizveden izvrstan tekst Ivora Martinića 'Dobro je dok umiremo po redu' u režiji Aleksandra Švabića, u kojem taj mladi, ali odavno etablirani i uspješni 35-godišnji autor preko precizne slike napola urušene obitelji progovara na inovativan, mudar i lucidan način o obiteljskim i partnerskim odnosima, roditeljstvu i smrti, tjerajući nas pritom da pogledamo u svoje živote i da se upitamo što smo propustili ili krivo učinili

Predstava 'Dobro je dok umiremo po redu' praizvedena u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih prema tekstu mladog, ali odavno etabliranog dramatičara Ivora Martinića u režiji Aleksandra Švabića, kojim je ZKM započeo novu kazališnu sezonu, veliko je pojačanje u repertoaru tog kazališta. Riječ je o komornoj i sažetoj, ali vrlo promišljenoj, potresnoj, lucidnoj, poetičnoj, snažnoj i suvremenoj predstavi, koja donosi rekapitulaciju života, uspjeha i promašaja sedam likova, a posebno teme roditeljstva, sublimirane u poznatom pitanju 'u čemu smo pogriješili?'.

Ivor Martinić (35) najpoznatiji je po predstavama 'Drama o Mirjani i ovima oko nje' i 'Moj sin samo malo sporije hoda', a njegove dramske tekstove krase mudrost stogodišnjaka, suptilnost i iskustvo u karakterizaciji likova te lucidnost njegove generacije. Zbog toga se praizvedbe njegovih drama uvijek očekuju s velikim zanimanjem jer se zna da će ponuditi neki novi diskurs ili otkopati neki aktualni problem koji svi skrivamo i guramo pod tepih. To se potvrdilo i njegovim najnovijim izvrsnim tekstom 'Dobro je dok umiremo po redu', u kojem je psihološki precizno, suptilno i duhovito progovorio o obiteljskim i partnerskim odnosima, roditeljstvu, ljubavi, bolesti i smrti, pokazavši dileme modernog života.

Martinićev tekst je promišljen, snažan, prožet vrlo britkim zapažanjima, sočan, životan, ponegdje lucidan i duhovit te suvremen. On u njemu detektira, a zatim i secira odnose unutar obitelji, dakle između bivših i sadašnjih partnera, roditelja i sina, sina i bivše djevojke, sina i djeda, oca i njegovih prijatelja te u konačnici između žena i muškaraca općenito. Međutim, ne upada u banalno stereotipiziranje, nego gradi vrlo uvjerljive, životne, mesnate likove, koji se ogoljuju i pred gledatelje iznose svoju nemoć.

  • +9
  • +6

Dobro je dok umiremo po redu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZKM

U središtu su tajkun Janko i njegova nova djevojka Nikolina, koji su te večeri trebali otvoriti restoran, međutim zbog velike kiše i poplave slavlje se odgađa pa ta tišina, praznina i godoovsko čekanje postaju okidač za rastvaranje likova i njihovih kompliciranih odnosa. Predstava nam zapravo nudi voajerski pogled u prijelomnu životnu situaciju obitelji koja se raspala – tajkun započinje novi posao, sin odlazi u Ameriku, djed umire, ostavljena žena svodi račune, a pritom su svi osuđeni na čekanje. Međutim, radnju pokreću oni koji se ne pojavljuju na sceni - sin i djed - dok oni koji ostaju i čekaju doživljavaju katarzu, shvaćajući da će se 'jednom ovome smijati'. Predstava bi se mogla nazvati i feminističkom jer su ženski likovi fantastično precizno oslikani, a ulozi žene u braku ili partnerskom odnosu dana je velika važnost. Također se demistificira pojam muževnosti (prizor otvaranja boce pića), što predivno pojašnjava lik Elze kad kaže da svaka žena u jednom trenutku svom suprugu postaje majka, a vrijedan spomena je i društveno-angažirani element – motiv odlaska sina u Ameriku, čime se više nego očito upozorava na egzodus mladih iz Hrvatske.

Među najsnažnijim dijelovima predstave ističu se tri krucijalna monologa. Prvi je Elzin monolog u interpretaciji Doris Šarić Kukuljice, u kojem ona bez okolišanja, autoironično, kao da govori o nekom drugom, pljuje po sebi i svom karakteru. Drugi je Jankova tirada, u kojoj taj tajkun u žestokoj interpretaciji Pjera Meničanina progovara o svom (ne)odnosu sa sinom Pavlom, karakterizirajući ga kao 'govno-sin' i 'egoistični majmun', pritom zaboravljajući da su roditelji ponajviše odgovorni za ponašanje svoje djece. I na kraju eksplozija Nikoline (Nataša Dangubić), čini se, jedinog realnog lika u predstavi, kada ona puca po šavovima i izgovara jednu od mudrijih poruka komada: 'Život se vježba'.

Tekst je režirao mladi pulski redatelj Aleksandar Švabić, poznat po predstavi 'Doručak šampiona' o Mati Parlovu, koji se u toj komornoj predstavi fokusirao na likove, dopuštajući glumačkom ansamblu ZKM-a da u potpunosti iskaže svoje umijeće. U ulozi ostavljene supruge Elze briljirala je Doris Šarić Kukuljica, ovogodišnja dobitnica nagrade Orlando, koja je svoj lik 'zločeste žene pune mana', koja 'ne prihvaća koncept života u dvoje' i 'nikad nikome nije rekla volim te', a opet tragične heroine, pune iskustva i mudrosti, izgradila vrlo uvjerljivo i snažno, na granici autoironije, neke čudne ludosti i ranjivosti, pokazujući iznova svoj raskošan glumački talent.

Pjer Meničanin je s lakoćom i velikom energijom i strašću utjelovio tajkuna Janka, Elzinog bivšeg supruga te oca koji je davno digao ruke od sina, kao i sin od njega, dok je Nataša Dangubić kao nova Jankova djevojka Nikolina pokazala metamorfozu svog lika od šutljive ljepotice do moćne, snažne i emancipirane žene. Mlada Milica Manojlović bila je dobra u ulozi ostavljene djevojke Lucije, dok Jankovi prijatelji - Maro Martinović, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina - premda prisutni samo u prvoj sceni, nisu bili tek kulisa nego su svojim glumačkim minijaturama i 'svojim dlakama u ušima, različitim političkim uvjerenjima i trbusima' uvelike pridonijeli oslikavanju teme prijateljstva.

Scenografkinja Ana Savić Gecan dizajnirala je jednostavnu, ali vrlo upečatljivu scenu novog restorana na kojoj dominiraju neotpakirane nove stolice i stol, umotani u najlon, a postavljeni na nove parkete te 'ukrašeni' čašama i visokim bocama nekog alkoholnog pića. Kostimografkinja Marta Žegura svojim je kostimima vjerno predočila karaktere likova, od elegantne i stilski sofisticirane Nikoline do Lucije kao pripadnice nove i mlade generacije. Predstavi su glazbom i ponajprije čudesnim zvukovima uvelike pridonijeli Alen i Nenad Sinkauz, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek te Petra Hrašćanec, 'oživjevši' glumce pokretom, mimikom i plesom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!