KAZALIŠNA KRITIKA

'Žrtve za život': Gorka satira Mirana Kurspahića lucidno gađa domoljublje, crkvu i nogomet

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 23.09.2019 10:23
  • Objavljeno 19.09.2019 u 15:04
Sven Jakir, Miran Kurspahić i Dean Krivačić

Sven Jakir, Miran Kurspahić i Dean Krivačić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Silvija Dogan

Deset godina nakon predstave 'Žrtve zemljopisa 2: povratak žrtve' u Tetaru &TD, ista ekipa na čelu s glumcem i redateljem Miranom Kurspahićem praizvela je dvorani Gorgona u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti novu epizodu tog projekta nazvanog 'Victims4Life –Žrtve za život'. U njoj glumački trojac u formi svojevrsne katoličke liturgije i ponešto modificiranih osobnih ispovijesti donosi duhovitu, gorku društvenu satiru na temu domoljublja, nogometa i crkve, a istodobno i autoironični prikaz vlastitih života

Miran Kurspahić je već na Akademiji dramskih umjetnosti dokazao da ga zanima društveni angažman i da ima kritički odnos prema hrvatskoj stvarnosti, a to pokazuje u gotovo svim kasnijim projektima ('Vrijeđanje publike', 'Sad kad je komunizam mrtav, moj život je prazan', 'Fikus je smokva', 'Carstvo radosti', 'Pad', 'Lijepa naša' te nagrađivani 'Potop'). Jedan od njih bila je i predstava 'Žrtve zemljopisa 2: povratak žrtve', praizvedena prije deset godina u koprodukciji Teatra &TD i münchenskog Spiel art festivala, u kojoj su se autori i izvođači fokusirali na predrasude, sliku Balkana i naš odnos prema Europi. Predstava je među mlađom publikom postala hit, obišla je Europu, a njene autore, dramaturginju Ronu Žulj i redatelja i glumca Kurspahića, koji je uz to i TV voditelj, promovirala kao umjetnike koji misle svojim glavama, a to čine na lucidan i samosvojan način.

Danas, deset godina nakon 'Žrtava…' ista autorska i glumačka ekipa - Kurspahić, Sven Jakir i Dean Krivačić realizirala je svojevrsni nastavak, društvenu satiru 'Victims4Life –Žrtve za život', u kojoj u formi katoličke liturgije i ponešto modificiranih osobnih ispovijesti donosi duhovitu, gorku društvenu satiru na temu domoljublja, nogometa i crkve, a istodobno i autoironični prikaz vlastitih (ne)uspjeha. Predstava je zapravo neka vrsta rekapitulacije bitnih zbivanja i promjena u njihovim životima i u Hrvatskoj u zadnjem desetljeću, koja je ispričana prepoznatljivim Kurspahićevim kazališnim jezikom (multimedijalnost, interaktivnost) s idejom da prikaže novonastalu kulturnu paradigmu i duh vremena u Hrvatskoj. Pritom ni naslov nije izabran slučajno: sintagma 'Žrtve za život' očito se referira i pritom ironizira pokrete tipa 'Za obitelj', 'Hod za život' i slične.

  • +8
  • +5

Victims4Life - Žrtve za život

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Silvija Dogan

Predstava počinje uvodnom video špicom 'Predstavu odobrili' u kojoj vidimo da su predstavu odobrile mnoge braniteljske udruge, policija i ostale službene državne institucije, nastavlja se nizom kraćih slika naslovljenih 'Pokajanje', 'Gdje si bio '91.' 'Dani ponosa i slave', 'Requiem' i 'Katarza', u kojima se trojac osvrće na neke od važnih i aktualnih institucija, kao što su Ministarstvo kulture (financiranje projekata), Akademija dramske umjetnosti (odnos glumaca i redatelja-predavača prema mlađima - Helena Buljan, Ozren Prohić) i Teatar &TD (gušenje Kulture promjene i izbacivanje Kurspahićevih projekata), a završava domoljubnom budnicom 'Još Hrvatska ni propala'.

Dakle, prvo se polazi od propitivanja hrvatske kulturne politike, zatim se fokus prebacuje na istraživanje vlastitog statusa unutar hrvatske kulturne zajednice, koja je određena i limitirana politikom, krizom i mentalitetom građana, a onda se prelazi na politička, geopolitička i društvena pitanja, suptilno naznačujući neka od aktualnih mjesta novije hrvatske povijesti (Glavaš, Norac, Praljak, HOS, Vukovar, Thompson, INA, Agrokor, Trg Maršala Tita). A pritom 'žrtve zemljopisa' kritički istražuju pitanje osobnog, umjetničkog identiteta, a potom i onog kolektivnog, nacionalnog, te na tom putu od osobnog do kolektivnog nastoje iznova pronaći svoje mjesto. U toj potrazi dokidaju neke kazališne konvencije i uspostavljaju komunikaciju s publikom ne samo na verbalnoj razini nego joj nude delicije poput pršuta (ili šunke) te kave i vode.

Što se promijenilo u zadnjih deset godina u njihovim životima i glumačkim karijerama, zašto nisu nakon dragocjenog iskustva u Europi ili na institucionalnim kazališnim daskama (Sven Jakir je surađivao s redateljem Janom Fabreom, a Dean Krivačić s enfant terribleom domaćeg teatra Oliverom Frljićem, dok je Miran Kurspahić režirao u Strasbourgu u Nacionalnom kazalištu TNS predstavu 'Outrage ou public') postali etablirani umjetnici u Hrvatskoj, razbija li se angažiranost i kritičnost umjetnicima o glavu, kako privući publiku u kazalište, kako financirati predstavu, gdje i kako pronaći mecene te treba li u kazalište prenijeti model skupljanja novca kao u Crkvi, samo su neka od pitanja koja 'žrtve' postavljaju u ovoj dinamičnoj predstavi gdje se užasno ozbiljne i važne teme rastvaraju na satiričan i zabavan način.

Možda je najveća vrijednost predstave u njezinoj (pseudo)dokumentarnosti. Naime, glumci polaze od svojih iskustava i donose svoje priče u kojima se, bez obzira na dramsku nadogradnju i dramatiziranje, potpuno razotkrivaju i ogoljuju, donoseći emociju iskrenosti što je neizmjerno značajno i što publici omogućuje da se i sami lakše nose s vlastitim nedaćama. Drugim riječima, osim što donose presjek desetljeća, Kurspahićeve nove 'žrtve' usmjeravaju gledatelje na njihove vlastite živote, tjerajući ih da se zapitaju jesu li ostvarili sve što su htjeli i jesu li zadovoljni svojim položajem u društvu, te mogu li još nešto bitno promijeniti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!