Od početka takozvanog zlatnog doba televizijske fikcije – kada smo svi bili poludjeli za ’Sopranosima’ i ’Žicom’ – prošlo je već više od dvadeset pet godina. Godina 2025. je na izmaku, u međuvremenu smo svi odavno s klasične televizije prešli na streaming, a serija ima toliko da čak i najzagriženiji bindžeri mogu gledati Netflix, HBO, Disney, Sky Showtime i tko zna što sve još od jutra do mraka (a i u noćnoj smjeni), a da se pritom nikad ne sretnu na istoj seriji. Hiperprodukcija je odavno probila sve razumne granice: Netflix štanca kao da pokušava snimiti po jednu seriju za svakog stanovnika planeta, algoritmi istodobno prate našu nezajažljivu glad za novim sadržajima i neumorno je potiču, a u Hollywoodu svatko tko je netko ima svoju seriju. I Julia Roberts i Nicole Kidman i Reese Witherspoon i David Fincher i Steven Soderbergh i Mark Ruffalo. A to su samo oni koji ih imaju najmanje dvije.

U takvoj bujici sadržaja sve teže stvaramo odnos prema onome što gledamo – jedva da išta uspijemo pošteno provariti prije nego što nam se već servira sljedeći naslov. Teško je i izgraditi kriterije: gledamo li nešto zato što je doista dobro ili zato što smo istrenirani da mislimo da jest? Mogu li se serije u doba algoritama uopće doživljavati kao umjetnička djela, čak i kad to jesu – i hoćemo li ih pamtiti dulje od petnaest minuta, odnosno do trenutka kad nam oko zapne za foršpan novog contenta? Pitaj Boga.

No čak i u toj nepreglednoj streaming džungli, i ove su se godine neke serije iskristalizirale kao bolje od ostalih. Neke zato što su ponudile nešto novo, neke zato što su nas natjerale da zastanemo s neumornim gutanjem ekrana i na trenutak se zadubimo u misli o onome što smo pogledali. Neke su se istakle time što su bile urnebesno zabavne, neke zato što su glumci u njima briljirali u formatima u kojima ih dosad nismo gledali, a neke jednostavno zato što ih je lijepo gledati. I takvih je serija toliko da će se vrlo teško ijedna dva kritičara složiti oko istog popisa deset najboljih serija 2025., ali primijetit ćete da se neki naslovi ponavljaju na gotovo svim listama. Pa evo jedne:

10. Bijeli lotos, 3. sezona – HBO (vidi osvrt)

Hrpetina ljudi ove je godine kenjkala da je treća sezona ‘Bijelog lotosa’ loša, da se ‘ništa ne događa u šest od osam epizoda’, da ima previše majmuna u džungli oko odmarališta, da je glazba na najavnoj špici lošija, da je Mike White izgubio oštrinu i tralalala. U redu – i meni su prve dvije sezone bile jače (vidi osvrt na prvu i vidi osvrt na drugu). I meni je diglo živac što onaj klinac na kraju nekim čudom preživi ispijanje otrovnog šejka iz blendera koji je u dvije epizode (ili više?) visio nad pričom kao Čehovljeva puška na zidu. Ali dajte me nemojte – i dalje govorimo o jednoj od najboljih serija godine, miljama iznad 99 posto nebuloznog streaming smeća koje svakodnevno gutamo.

Osim što su me Parker Posey i Walton Goggins kupili samom svojom ikonskom pojavom, svojim vrlo upečatljivim likovima (ona komičnim, on tragičnim) i osim što mi je muzika zapravo totalno cool, Mike White posebno me razoružao pričom o tri prijateljice koje glume Carrie Coon, Michelle Monaghan i Leslie Bibb. Na opće iznenađenje i zbog lukave Whiteove varke pri pisanju ta priča nije završila općim raspadom i 'čerupanjem sredovječnih ljubomornih kokoški', nego pomirenjem, bliskošću i nekom tišom, zrelijom ljubavlju. I to nas zapravo nije trebalo iznenaditi: Mike White, ma koliko njegove serije bile opore, tužne i nemilosrdno kritične prema svojim privilegiranim zapadnjačkim protagonistima, uvijek pokazuje iznenađujući nerv za toplinu, ljudskost i nadu da onaj cvijet koji još uvijek pušta latice duboko u čovjeku – ipak može cvasti. Pa ako mene pitate – i 'Bijeli lotos' je cvao u svojoj trećoj sezoni pa zaslužuje mjesto na ovom popisu.

9. Proizvođač stolca, 1. sezona – HBO (vidi osvrt)

Na papiru, ‘The Chair Company’ zvuči kao apsurdna šala. Serija o liku čiji se život raspada zbog toga što je pao sa stolca pred ljudima? Stvarno? No u praksi, riječ je o iznimno preciznoj i mučno smiješnoj studiji jednog abnormalno anksioznog karaktera, koji unatoč svim svojim američkim srednjeklasnim povlasticama i trudu da bude good guy iz susjedstva, gubi kompas i razum pod pritiskom vlastite nesigurnosti i sistema koji ga melje.

Autor i glavni glumac Tim Robinson svojim prepoznatljivim stilom neugodne, nervozne, gotovo histerične komedije gradi priču koja je istodobno nevjerojatna i prepoznatljiva kao situacija u kojoj naizgled uspješan, normalan i prosvijećen čovjek puca kao kokica te se odjednom nađe okružen čudnim ljudima, sumanutim okolnostima i paranojama koje se dobrim dijelom ispunjavaju kao samonametnuta proročanstva. Humor ovdje nije ukras, nego alat – i to vrlo oštar. Kako sezona odmiče, serija se iz komedije nelagode pretvara u tjeskobnu priču o moralnoj eroziji i pritisku vlastitih očekivanja od samoga sebe. Smiješno je. I neugodno. Upravo kako treba biti.

8. Ukratko, 1. sezona – Netflix (vidi osvrt)

Sa svojom 'prljavom' 2D animacijom, filmski i serijski već arhetipskim opisom srednjeklasne američke židovske obitelji, njezine disfunkcije i humorom koji pogađa ravno u srce ljudskosti – ‘Ukratko’ je serija koja podsjeća zašto animacija često govori više o stvarnosti nego najskuplje igrane produkcije. Iza vizualnog kaosa krije se iznimno precizno promišljanje o odnosima, identitetu i emocionalnom umoru suvremenog čovjeka.

Ova serija ne moralizira, ne docira i ne glumi dubinu – ona je jednostavno duboka. Jednako je sposobna nasmijati vas do suza i u sljedećem trenutku ostaviti s knedlom u grlu. ‘Ukratko’ je rijedak primjer sadržaja koji izgleda kao da je nastao iz kreativne slobode, a ne algoritamske kalkulacije, i baš zato djeluje tako živo, iskreno i blisko. Jedna od onih serija koje ne gledate samo očima, nego i želucem.

7. The Lowdown, 1. sezona – FX (vidi osvrt)

U seriji ‘The Lowdown’ Ethan Hawke glumi Leeja Rayborna, karizmatičnog, samouvjerenog i pomalo samodopadnog novinara/antikvara-sveznalicu i vejpajućeg osobenjaka iz Tulse, koji se u urbanoj, ali još poprilično zadrtoj sredini na američkom jugu upušta u razotkrivanje niza sumnjivih događaja. Serija je strukturirana kao triler s detektivskim okvirom, ali njezin autor, Sterlin Harjo, kao i u svojim dosadašnjim djelima (fenomenalni 'Psi iz rezervata'), u to je utkao bogate slojeve svojeg osebujnog stila .

Kako Rayborne u seriji kopa dublje u središnji misterij priče, ‘The Lowdown’ se pretvara u zanimljiv prikaz sindroma bijelog spasitelja – lika koji je uvjeren da djeluje u interesu zajednice, ali pritom ne vidi vlastite privilegije, motive i granice. Istraga lokalnih političkih i poslovnih moćnika tako postaje i istraga njegova ega, potrebe da bude onaj koji će ‘ispričati priču’ i dati joj značenje. Serija vješto spaja triler, komediju, društvenu kritiku i osobnu dramu, stalno postavljajući pitanje tko ima pravo govoriti u ime drugih.

6. Platonic, 2. sezona – Apple TV+ (vidi osvrt)

Druga sezona ‘Platonica’ potvrđuje ono što se zapravo vidjelo već i u prvoj (vidi osvrt) - da je riječ o elegantnoj, pametnoj komediji koja se ne boji tišine, nelagode i emocionalne konfuzije. Seth Rogen i Rose Byrne i dalje imaju u serijama rijetko viđenu međusobnu kemiju, koja ne počiva na romantičnoj napetosti, nego na stvarnom, PLATONSKOM prijateljstvu koje je istodobno iskreno i iscrpljujuće.

Ono zbog čega je ova sezona još bolja jest razvoj priče i odnosa Sylvije i Willa ne samo kroz njihov odnos, nego i njihove odnose s drugim važnim osobama iz njihova života, čime se još jasnije, ali i zabavnije ocrtavaju njih dvoje kao osobe, njihovu potrebu za bliskošću, način na koji doživljavaju intimnost i ljubav. Druga sezona pokazala je da 'Platonic' točno zna što je i kakva je serija – duhovita, ali ne isprazna; lagana, ali ne površna. Rogen je ove godine, bez pretjerivanja, car serija, a ‘Platonic’ jedan od dokaza da komedija može biti odrasla, duhovita, ha-ha smiješna i emocionalno precizna.

5. Poker Face, 2. sezona – Peacock (vidi osvrt)

Natasha Lyonne jedna je od mojih omiljenih glumica i jedna od najdražih mi pojava u streaming povijesti zadnjeg desetljeća. Obožavam njezinu frajersku, raščupanu, pomalo pohabanu, napola rokersku personu i hrapavi pušački alt s nježnim šuškanjem sibilanata. Istina je da često glumi varijacije istog lika, ali u 'Poker Faceu' (a zapravo i nigdje drugdje) to nije mana.

‘Poker Face’ u svojoj drugoj sezoni nastavlja sa svojom howcatchem forom iz prve sezone (vidi osvrt) ilitiga s pričama o ubojstvima u kojima misterij nije tko je ubojica (whodunit), nego kako ga je uhvatio središnji detektiv u priči. Ovdje je to Charlie Cale (Lyonne), simpatična i nesređena lutalica s parapsihološkom sposobnošću preciznog detektiranja laži. Autor serije, genijalac Rian Johnson (nedavno nas je oduševio i novim izdankom svoje filmske krimi-franšize 'Nož u leđa' – 'Wake Up Dead Man') u ovoj sezoni dodatno potvrđuje koliko se može igrati žanrom, karakterima i tonom, a cijelu priču i format podiže na novu razinu, naravno, višu. Od pametno ukomponiranih glazbenih numera (koje su dio Johnsonova humora i stilskih izražajnih sredstava – ipak je čovjek i glazbenik), preko posveta klasicima krimi, triler, pa čak i horor žanra pa sve do čitave lepeze gostujućih sjajnih glumaca, ova serija pokazuje kako se jedan 'stari' žanr televizijske fikcije može prikazati u novom, svježijem ruhu prikladnom suvremenom trenutku televizije i društva. I zaboli me što ima onih koji ovu seriju smatraju bedastom, isforsiranom i trivijalnom – po mojem su mišljenju u dubokoj zabludi i ne vide ono što ona nudi u svem svojem šarenilu, inteligenciji, dubini i urnebesnom humoru.

4. Pluribus, 1. sezona - Apple TV+

O ovome još nisam pisala osvrt pa evo ovdje malo duže. Kad sam počela gledati ‘Pluribus’, na događaje iz prve epizode isprva sam reagirala dubokim uzdahom, kolutanjem očima i tiho promrmljanim: ‘ajme majko’. Još jedna serija koja pokušava biti velika i apokaliptična, a pritom mi nekoliko epizoda zaredom ne želi reći što se zapravo dogodilo. To mi obično ide beskrajno na živce. Idi si budi Jozo Misteriozo doma mami u ćušpajz, ne troši mi vrijeme.

No ovo je Vince Gilligan. A za Vincea vrijede druga pravila, čak i kod mene. Čovjek je već pokazao da može sve, ako nigdje drugdje, a onda u svojim remek-djelima 'Breaking Bad' i 'Better Call Saul' (vidi osvrt). Tako da me kolutanje očima i ovdje prošlo prije nego što sam se od vrtoglavice srušila pred televizorom.

Uglavnom, priča serije je sljedeća: neka sila iz dalekog svemira pojavljuje se niotkuda, opiči čovječanstvo posred mozgovlja i, iako neke ubije, većinu pretvara u mirnu, sretnu kolektivnu svijest raspoređenu po vitalnim tijelima i nasmiješenim licima pojedinaca. Koji ostaju pojedinci samo po tim tijelima i licima, ne i zapravo. Glavna junakinja Carol Sturka (Rhea Seehorn, znate je iz 'Better Call Saula') jedna je od rijetkih imunih. Ostaje pojedinac i samostalno ljudsko biće i nakon što joj partnerica pogine u najezdi nove svijesti iz svemira i upravo zato izaziva poseban interes novog ljudskog 'kolektiva', koji vjeruje da je postigao savršenu harmoniju. Svijet bez sukoba i boli sada svim silama pokušava i posljednje ‘otpadnike’ uključiti u zajednički um. Čini to ljubazno. Mirno, nenasilno, simpatično čak. Ali…

Vince Gilligan ovdje postavlja zanimljiva pitanja – što je zapravo individualnost i koja je njegova vrijednost? I jesu li sloga, odsutnost konflikta, apsolutno razumijevanje i gotovo savršen sklad među ljudima – doista ideal i sloboda? ‘Pluribus’ je u tom kontekstu briljatan: mračan, duhovit, intrigantan i vrlo pametan. Ne igra na prvu loptu i ne popuje samo o tome kako savršen mir i sklad dolaze s cijenom identiteta, nego burgija i puno dublje, pitajući se što je zapravo taj identitet, koja je njegova svrha i je li doista tako vrijedan i plemenit.

3. Adolescencija, mini-serija – Netflix (vidi osvrt)

‘Adolescence’ je serija koju su neki od nas jedva preživjeli, a svi duboko proživjeli. Priča o 13-godišnjem dječaku koji, naizgled ni zbog čega, izbode svoju školsku kolegicu kuhinjskim nožem do smrti, duboko je potresna, precizno napisana i još preciznije odglumljena studija nemoći društva, njegovih instrumenata, zajednice i obitelji da obuzda svoje maligne manifestacije u svojoj djeci. Mladi Jamie (nevjerojatno spektakularan mladi glumac Owen Cooper) nije samo ubio djevojčicu. On se pred očima svih nabrojanih pretvorio u utjelovljenje otrovnog društva, njegove toksične muževnosti i patrijarhata u najgorem obliku (ikada čuli za incele?), a da mu se u obitelji i neposrednoj zajednici koja ga okružujue nije dogodilo ništa posebno užasno (nikakvo nasilje, zlostavljanje i slične stvari). No nitko nije ni PRIMIJETIO da se događa nešto užasno s Jamiejem. I u četiri epizode ove serije – svakoj u jednom aspektu – prikazano je koliko su i 'organi reda i mira' i roditelji i psiholozi i zapravo svi – nesposobni čak i razumjeti to što se zbilo, a kamoli sebe i ostale zaštititi od toga.

Serija ne nudi ni miligram utjehe. Udara vas u lice tom istinom, tom nemoći, vašim (zapravo našim) vlastitim pasivnim nerazumijevanjem, činjenicom da nije normalan ni zdrav taj neprobojni generacijski jaz zbog kojeg se događaju ovakve stvari. Taj jaz, to nerazumijevanje, to slijepo slijeđenje 'procedura' i obrazaca zbog kojih ne vidimo jedni druge, pa čak ni vlastitu djecu, ne postoji samo u današnjem, 'strašnom' suvremenom društvu. On postoji oduvijek. Sada je možda samo malo jače eskalirao. 'Adolescencija' ga samo glasnije i jasnije podvlači. I to neumoljivo, bez daha, snimljeno u jednom kadru...

2. Pittsburška bolnica, 1. sezona – HBO (vidi osvrt)

Sjećate li se 'Hitne službe', jedne od najboljih 'doktorskih' serija svih vremena? Naravno da se sjećate. A sjećate li se Noaha Wylea, koji je u toj seriji prije trideset godina glumio mladog stažista Cartera, koji do kraja serije postaje šef hitne službe? E, pa ‘Pittsburška bolnica’ vam je skoro pa isto to, samo s trideset godina iskustva. Ne samo trideset godina iskustva koji su potrebni da bi se mladi dr. Carter pretvorio u prekaljenog, supersposobnog, ali i životom te radom izranjavanog dr. Michaela ‘Robbyja’ Rabinavitcha iz 'The Pitta', nego i trideset godina televizije, koje su omogućile da 'Hitna služba' postane ovakva serija.

Strukturirana u 15 epizoda, od kojih svaka prati jedan sat smjene u hitnoj službi velike pittsburške bolnice pod vodstvom ‘Robbyja’ Rabinavitcha, serija je istodobno prikaz života i rada u suvremenoj hitnoj, skup malih ljudskih drama koje se odvijaju na takvim mjestima, gdje sekunde često znače život i smrt, briljantna studija karaktera, kako djelatnika hitne, tako i pacijenata, te na kraju poražavajuća kritika američkog (a i ne samo američkog) zdravstvenog sustava. Zbog nevjerojatno preciznog, brzog, ali vrlo dubokog prikaza svega što se u hitnoj događa ljudskim tijelima i dušama, plejadi izvrsnih glumačkih ostvarenja koja kroz samo petnaest sati prikazuju čitave živote svojih likova – hype oko ove serije nije nimalo pretjeran. Ovo je doista jedna od najboljih serija godine.

1. The Studio, 1. sezona - Apple TV+ (vidi osvrt)

Mnogi se ne bi složili s time da je ‘The Studio’ bolji od 'Pittsburške bolnice' ili 'Adolescencije' – i možda i nije – ali autorica ovih redaka slaba je na komediju, u stanju je gledati apsolutno sve što nosi egidu 'humoristična serija', a kada je još k tome riječ o pametnoj seriji koja je ozbiljno smiješna, a pritom nosi i ozbiljna značenja koja nisu tu samo zato da bi nas nasmijala – onda nema dileme. To će biti najbolja serija godine i točka.

Seth Rogen, već sam spomenula pišući o seriji 'Platonic', ovogodišnji je car duhovitih serija (igra i zapaženu, vrlo upečatljivu ulogu liberalnog rabina u seriji 'Nitko ovo ne želi'), a i inače se posljednjih godina poprilično izdigao iznad tipizirane bromedije s kakvom je postao popularan. U seriji 'The Studio' glumi Matta Remnicka, producenta koji je upravo došao na čelo filmske kuće Continental pa svojim idealizomm, iskrenom ljubavlju prema filmovima i željom da omogući snimanje što boljih – zapravo izaziva hrpetinu problema i, u urnebesnom nizu događaja, zapravo ometa njihovo stvaranje. Deset epizoda ove serije koncipirano je tako da je svaka priča za sebe (osim zadnje dvije), a u svakoj vidimo kako se ni Matt ne zna nositi s Hollywoodom niti Hollywood s njim, pri čemu je i svaka od tih epizoda hommage nekom klasičnom hollywoodskom filmskom žanru – od noir trilera pa do 'Mamurluka' u Vegasu. Savršeno napisano, izvrsno snimljeno, urnebesno smiješno, a usput i oštro kritično prema današnjim tvorcima 'medijskih sadržaja', prirodi visokog biznisa, mijenjajućem svijetu filmske i televizijske produkcije pa i prema vlastitim autorskim pretenzijama, ovo je serija koja humoristični žanr na streamingu diže u nove visine i jednostavno se ne smije propustiti. Pa nemojte!