Seth Rogen trenutačno je jedan od najhvaljenijih glumaca i autora u Hollywoodu. Ovjenčan Emmyjima za svoju doista briljantnu seriju ‘The Studio’ (vidi osvrt), na najboljem je putu ne samo da dobije još sezona tog projekta nego i da u međuvremenu progura gotovo svaku ideju koja mu padne na pamet dok producenti gorljivo kimaju glavicama kao one figurice pudlica koje neki ljudi stavljaju pod zadnje staklo automobila da klimaju u vožnji. No osim ‘The Studija’, Rogen se ove godine pojavljuje i u drugoj sezoni serije ‘Platonic’, gdje zajedno s jednako duhovitom i preciznom Rose Byrne glumi prijateljski par koji je svoje simbiotsko prijateljstvo skovao još na faksu, a sada ga održava u četrdesetima, među svim obvezama i zakučastim kompromisima odrasle dobi.

Prva sezona opisivala je reanimaciju tog odnosa: Will (Rogen) i Sylvia (Byrne) ponovno su se zbližili nakon zastoja u prijateljevanju uzrokovanog Sylvijinim neslaganjem s Willovom bivšom. U drugoj je pak sezoni, vidi vraga, Rogenov lik ponovno pred ženidbom, što odmah u atmosferu usađuje blagu tjeskobu, a Sylvia si za cilj zadaje, narodski rečeno, ne ponoviti gradivo – neće opet doći u sraz s njegovom budućom suprugom i tako riskirati gubitak prijatelja. Na tom papiru sve zvuči pitomo, no autori Francesca Delbianco i Nicholas Stoller iz jednostavnog postava izvlače niz komičnih zaleta i dovoljno pametnih zadrški da ‘Platonic’ ostane jasna komedija, ne tek još jedna dramedija koja se kune u humor, a smijeh jedva priziva u misli.

Iznenađujuće često smijanje naglas

Ta autorska dvojka – Delbianco i Stoller - i inače je dobro ‘potkovana’ u ovom stilu humora. Stoller se već dokazao u filmovima ‘Preboljeti Saru Marshall’ i ‘To je rock’n’roll’ (povezana likom urnebesnog britanskog rockera Aldousa Snowa u tumačenju Russella Branda), a s Delbianco je surađivao i na seriji ‘Friends from College’. U ‘Platonicu’ ponovno pokazuju snalažljivost u dijalogu i tempiranju pa im šale potječu iz karaktera i situacije, a ne iz pukog cinizma ili referenci. Istina, tu i tamo im koja fora cilja malo previsoko pa preleti iznad glava publike željne opuštanja poslije posla, no intelektualizam nikada nikome i nigdje ne namjeravam zamjerati jer ga ionako posvuda ima premalo, a i meni je pun nos baziranja humora na tome da je netko glup ili se podilazi najmanjem zajedničkom nazivniku shvaćanja. Osim toga, ova serija, unatoč tu i tamo pokojoj 'prezahtjevnoj' i kompliciranoj fori koja će možda ostati neshvaćena, ima i svu silu onih doista napadno smiješnih. Nasmijala me naglas, i to iznenađujuće često.

Po tome se ističe već i prva epizoda druge sezone. Will i Sylvia – zapravo, službeno samo Sylvia - organiziraju Willovu proslavu zaruka, koja od samog početka ima elemente začudnog, oboma im neugodnog i nespretnog, e da bi oboje udarili u zid kad shvate da im nedostaje pića. Odlučuju samo nakratko otići s fešte da bi nabavili još. Naravno da sve pođe po zlu: usputni šoping preraste u malu odiseju, njih dvoje nestanu s proslave na dovoljno dugo da se to protumači kao grijeh protiv protokola i još koječega drugog, a za finale, u prtljažniku Willova džipa spektakularno razbiju sve piće koje su jedva jedvice uspjeli nabaviti. Taj vatromet razbijenog stakla jest i komični pečat i sitni komentar: dvoje odraslih ljudi s najčišće platonskim odnosom u povijesti muško-ženskih odnosa i dalje se spotiče o najjednostavnije svakodnevne zadatke koje većina odraslih rješava bez padanja na nos sa sto prvog kata. A ako vas ne nasmije i istodobno u srce ne pogodi Willovo objašnjenje zašto se to s bocama dogodilo ('To je fizika… i krhkost života'), onda možda nemate što tražiti od jedne ovakve serije i svih serija ovog tipa.

Kemija vrijedna televizijskog zlata

Rogen ovdje igra u prepoznatljivom registru – i dalje je pomalo razbarušen, dobronamjeran tip koji se trudi biti bolji, ali mu iz ruku klizi sve što može kliznuti. Ono što izdvaja njegovu izvedbu i čini ga jednim od najboljih komičara i komičnih glumaca vlastite generacije jest sposobnost da u svakoj sceni uspostavlja svoj vlastiti, pomalo nepravilan i sinkopirani ritam mimikom, kratkim pauzama i onim njegovim ‘ma daj’ pogledom kojim priznaje nedjelotvornost vlastite tvrdoglavosti. Byrne, pak, glumi Sylviju kao ženu koja si dopušta biti i brižna i ogorčena, i kruta i zaigrana, a sve to često uspijeva ugurati u stanku između dvije replike. Ona je sidro koje drži priču prizemljenom, ali i motor koji je tjera naprijed kad bi se mogla pretvoriti u još jednu elegiju o krizi srednjih godina pripadnika američke srednje klase od kakvih nam se svima zijeva još od 2005. Njih dvoje zajedno imaju onu rijetku, televizijskog zlata vrijednu kemiju: prijateljsku, bratsko–sestrinsku, s dovoljno zajedničke povijesti da svaka sitna gesta odjekne dvaput.

Druga sezona malo odlučnije otvara i vanjske kružnice oko protagonista. Willova nova zaručnica nije karikatura, a Sylvijin obiteljski život (posebno suprug Charlie, koji više nije samo usputna misao i pojava) dobiva nekoliko finih podzapleta koji ne služe samo kao pauza između skečeva, nego kao prirodan izvor komedije i sukoba. Kada Sylvia, recimo, pokuša biti najbolja prijateljica Willovoj zaručnici pa pretjera u uljudnim kompromisima, serija iz toga ne vadi moralnu pouku, nego komični ritam narušene mjere. Stoller i Delbianco pritom su vrlo disciplinirani: epizode su oštre, bez viškova, a scene znaju kada se povući prije nego što poentiranje postane samodopadno.

U vizualnom i tonalnom smislu ‘Platonic’ je onaj dobro poznati Appleov hibrid: elegantno snimljeno, glazbeno potkrijepljeno i oku ugodno, ali bez pretencioznosti i sjaja koji bi tražili vlastiti aplauz. Ta se platforma ionako već specijalizirala za takve, elegantne (ali smiješne, ne umišljene) komedije srednjeg intenziteta. Los Angeles nije razglednica ni kulisa za instant–citate, nego stvaran grad u kojem se – zamislite – likovi znoje, kasne i rade gluposti. Upravo tu normalnost serija koristi kao pozornicu za smijeh: redovito se smijete prizorima koji bi nekoj ambicioznijoj (a mo'š mislit) komediji bili ispod časti, a ovdje sjajno funkcioniraju jer se naslanjaju na prepoznatljive situacije iz života.

Serija koja igra na sredini terena

Naravno, valja reći i ovo: ‘Platonic’ nije revolucionaran niti je riječ o seriji koju ćete dugo pamtiti kao neki poseban proboj nove televizijsko-serijske estetike. Jest, nema vidljivih mana, odnosno, teško joj je nešto ozbiljno zamjeriti, ali nema ni onu jednu veliku scenu ili koncept nakon kojeg poželite stati i reći: ‘E, ovo ću citirati godinama.’ Serija igra na sredini terena i dobiva utakmicu sigurnom igrom, ali to zapravo, pogotovo u današnjoj eri dramedija, koje ne znaju žele li biti duhovite ili teške, dolazi kao pravo olakšanje. Kad se već smijeh tako rijetko čuje naglas, lijepo je naći seriju koja ga isporučuje bez previše muke.

Iako autori ponekad zamijene sofisticiranost s dosjetkom koja traži da prepoznate baš taj esej iz 'New Yorkera' ili baš onu referencu na češku komediju iz osamdesetih, prave su proporcije uglavnom pogođene. ‘Platonic’ najčešće komunicira jasno i inteligentno, a kad se Rogen i Byrne upuste u u razmjenu brzih replika, malih izdaja i brzih pomirenja – serija pokazuje i zašto je to dvoje glumaca duet koji biste s radošću gledali i u manje zahtjevnom tekstu.

Kad se sve zbroji i oduzme, druga sezona ‘Platonica’ potvrđuje da je serija pronašla svoj glas i fino ga podesila. Ne trči prema velikim temama da bi nas uvjerila u vlastitu važnost, ali ne bježi ni od toga da život u tijelu i duši odraslog čovjeka može boljeti i da je baš zato prijateljstvo ponekad najpotrebniji, najzdraviji oslonac, ma koliko proizvodilo i svakodnevne sulude disfunkcije. I hvala bogu na jednoj seriji o muško-ženskom prijateljstvu u kojem nema onog već napornog tropa o tome hoće li se to dvoje napokon ili neće. Zasad izgleda da neće i ja se molim svim božanstvima televizije i streaminga da tako i ostane.

Zaključak: ‘The Studio’ je trenutačno najbolje što Rogen radi za streaming – ako ne i najbolje što na streamingu trenutačno postoji – ali ‘Platonic’, iako ne tako visoko plasiran, definitivno igra u istoj ligi. Nije tako urnebesan ni tako ambiciozan, no kvalitetan je i solidan, i podsjeća nas da Seth Rogen (više) ne snima gluposti i bezvezarije. Što bi rekli u Starom Hollywoodu: dobar par i dobar tekst čine dobru sezonu. Tražiti više od toga znači da vam ostaje samo 'The Studio' i još možda jedna ili dvije humoristične serije.