Ako je Larry David kralj komedije nelagode ilitiga cringe komedije, Tim Robinson u 'Proizvođaču stolca' preuzima ulogu proroka novog komičarskog stila, stila epohe u kojoj ljudi više ne pate od gladi ni kuga, nego od tegoba koje bi i starogrčki tragičari odbili kao sadržaj za svoje drame jer su jednostavno - pretjerane. Znate ono kad je glavni lik toliko životno trzav, živčan i prepun glupih strahova da od muhe radi slona? E, pa to vam je Robinson u ovoj seriji, ali i u svojim dosadašnjim skeč-komedijama.

S Chair Company, koja se baš ovih dana odvrtjela na HBO-u, on je postao apostol anksiozne komedije – čovjek koji zna da suvremeni čovjek, nažalost, više ne kreće u križarske radove i pravedničke srdžbe zbog društvene nepravde, ratova i nejednakosti, nego – zbog svakodnevnih debilana koje ga žuljaju u njegovu preudobnom životu, za koji se stalno boji da će ga izgubiti. Drugim riječima, neće izaći na ulice zbog objektivnog tlačenja u društvu, ali će prevrnuti nebo i zemlju zbog loše sastavljene stolice na prezentaciji.

Dobar čovjek koji stalno strahuje

Ron Trosper, kojeg Robison glumi u ovoj seriji, prototip je američkog srednjeklasnog 'dobrog čovjeka' – rasterećen od prijetnji vlastitoj sigurnosti i egzistenciji, opremljen kreditima, prosvijećen dovoljno da podržava kćerkino vjenčanje sa ženom i dovoljno situiran da mu je najveći problem hoće li mu nove cipele ostaviti žulj dok bude držao prezentaciju projekta novog trgovačkog centra. To je, naravno, maska. Jer Ronova duša – kako nam autori serije, sam Robinson i Zach Kanin jasno pokazuju – više sliči filozofiji kasnog kapitalizma nego idealu prosperiteta: sve izgleda stabilno, sve je uredno, sve je građanski pristojno, ali ispod površine bruji kolektivni strah da se sve može urušiti u sekundi. I to ne zbog tragedije – nego zbog gluposti.

Incident koji Rona 'prehiti' – sitničava, banalna, blesava gluparija zbog koje bi normalan čovjek eventualno zaspao manje zadovoljan – za njega postaje dokaz zavjere. I tako kreće niz paranoičnih epizoda koje neodoljivo podsjećaju na ono o čemu je pisao poljski sociolog Zygmunt Bauman: čovjek je slobodan, ali ta sloboda dolazi s tjeskobom da se svaki trenutak može pretvoriti u katastrofu. Kapitalizam mu daje privilegije, ali istodobno ga drži u emocionalnom talačkom ropstvu. Ron je zato savršeni mučenik suvremenog sustava – i to mučenik apsurda, ne tragedije.

Autori nas pritom stalno navode da se pitamo – je li Ron napuknuo poput stolca koji se srušio pod njim ili se doista događa nešto čudno iza kulisa tvrtke za namještaj? Na trenutke – zapravo, više njih – uvjereni smo da Ron brije, da ga je njegova anksioznost srednjeklasnog američkog muškarca današnjice prebacila u paranoične deluzije, ali dobar dio drugih trenutaka iznose nam priču koja pokazuje da se fakat nešto valja iza brda i da je netko odlučio zapapriti Ronu. Ta narativna igra nije samo dramaturški trik, nego i analiza moći: sustav koji djeluje sasvim benigno zapravo vječno šapuće ljudima, posebno muškarcima srednje klase, da im se identitet, sigurnost i vrijednost mogu raspasti zbog jedne jedine pogreške. To je, naravno, recept za masovnu proizvodnju muškaraca s nervnim slomom – i televizijskih serija koje o tome govore iskrenije nego većina priručnika za mentalno zdravlje.

A onda dolazi Mike Santini.

Gadarije koje ne bi stale ni u psihijatrijski dnevnik

O, Bože, Mike Santini! Jedan od najzanimljivijih, najapsurdnijih, najsmješnijih, ali i najslojevitijih sporednih (?) likova u TV serijama koje sam vidjela u stvarno jako dugo vremena. U početku, Mike je komični ljigavko, moralno rastezljiv kadar koji služi kao kontrapunkt Ronovoj drami. No kako sezona napreduje, postaje jasno da Mike nije 'samo' neodgovoran, nespretan i amoralno fleksibilan – nego da je riječ o čovjeku koji je, bez trunke ironije, radio gadarije koje ne bi stale ni u psihijatrijski dnevnik. Ono što saznajemo o njegovoj prošlosti, životnim izborima i – osobito – onome što je napravio obitelji čovjeka čije mu je srce presađeno, izmiče iz žanra komedije i ulazi u teritorij u kojem se smijeh pretvara u kiselo grčenje želuca.

Ali Mike je sjajan dodatak ovoj seriji, čini je nemjerljivo dubljom, analitičnijom, bolno razotkriva što se sve krije iza lica naizgled mirne zajednice fino 'skrašenih' ljudi građanskog svijeta. Na kraju sezone, naime, Mike više nije smiješni side-kick, nego blatan lik, moralna lokva u koju ne želiš stati ni u gumenim čizmama. Njegova narativna linija, koja ispočetka izgleda kao bizarna groteska, pretvara se u nešto puno mučnije: komentar o tome kako sistemske privilegije i neodgovornost mogu godinama štititi muškarce poput njega – sve dok njihove gadarije ne postanu toliko velike da čak ni komedija ne može izdržati njihovu težinu.

Robinsona poželite i zagrliti i tresnuti po glavi

Tim Robinson u ulozi Rona briljira – toliko uvjerljivo utjelovljuje čovjeka koji tone pod težinom vlastitih neuroza da ga poželiš i zagrliti i tresnuti po glavi, ovisno o sekundi. Njegova anksioznost djeluje kao organski nastavak društvene kritike iznesene u ovoj komediji: muškarac koji je dobio sve pretpostavke za miran život ipak se ruši jer je sustav tako dizajniran – ne da bude stabilan, nego tako da se, kao njegov navodno najstabilniji akter, stalno preispituješ, sumnjaš, očekuješ najgore. Sustav koji je ženama oduvijek govorio da su krive za sve, sada taktički proširuje ponudu: i muškarcima se, po dizajnu, stalno ljulja tlo pod nogama. Demokracija u praksi. Ili samo još jedan dokaz da patrijarhat u kombinaciji s naprednim kapitalizmom – šteti svima.

'Proizvođač stolca' je zato briljantan hibrid trilera, komedije i društvene analize. On je duhovit, subverzivan, oštar i neugodniji nego što bismo očekivali od nečega što se naziva humorističnom serijom. On se ne boji reći da se naš svijet raspada ne zbog velikih sila, nego zbog malih pukotina – zbog stolica, nesigurnosti, neodgovornih muškaraca i društva koje se zapravo drži na paranojama, nervozama, strahu i panici. Na kraju sezone zato shvatiš nešto zastrašujuće jednostavno: nije problem u pucanju stolca niti u bilo kakvom drugom, sitnom, manifestnom pucanju jeftinih artikala iz svakodnevne, masovne proizvodnje. Problem je u tome što nas sve više živi na rubu pucanja. I što je to očito mehanizam kojim se današnje društvo uspješno hrani da bi opstalo.