Problem s krimi serijama - barem ako mene pitate - jest to što su uvijek tako nesnosno mračne i depresivne. Mislim, ima tu logike. Ubojstva, o kojima obično takve serije govore, nešto su najmračnije i najgore što čovjek može učiniti, a za sobom povlače i još mnogobrojna, nimalo laka ni lepršava pitanja o ljudskoj prirodi, međuljudskim i društvenim odnosima, koja također ne izvlače smiješak na lice. No iako vidim logiku u tom mračnjaštvu, vidim kvalitetu u potezanju povezanih ljudskih i društvenih problema - ipak moram priznati da osobno nisam neki fan takvih serija. Pogotovo onog noirea koji si osobno, za privatnu upotrebu, volim nazivati 'Fincher noirom', a zašto ga tako nazivam, bit će jasno svakome tko je ikad pogledao ijedan film Davida Finchera. Lik pogasi sva svjetla na setu pa snima jer, eto, tako on nama poručuje da je ono o čemu priča MRAČNO. O, kako suptilno.

No postoji i onaj jedan tip krimića, začet još negdje s Agathom Christie, koji igra na kartu iz špila s nazivom: 'Ako vas ubojstva već tako zabavljaju, e, pa onda ćemo ih učiniti zabavnima'. Ili će barem takvima učiniti istragu o njima. Ne, to nije sprdanje s ubojstvima, smrću, nasiljem i mračnim aspektima ljudske prirode, nego je jednostavno stilizacija. Brojni su izdanci takvih, šarolikijih, zabavnijih, 'lakših' krimi-serija, od legendarnog 'Poirota' s nezaboravnim Davidom Suchetom, pa sve do jednog od najuspješnijih iz posljednjih godina - genijalne serije 'Samo ubojstva u zgradi'. Serije su to, da se nadovežem na svoju prethodnu Fincher-foru, sa svim upaljenim svjetlima na setu, serije koje se ne boje suncem okupanih kadrova ni pokoje (ili mnogobrojne) šale. E, tu sam već mnogo veći fan. Što se mene tiče, kod krimi-serija - svaka čast Skandinavcima, ali enter Amerikanci.

Dobra žena, dobra bitka, dobar Elsbeth

Trenutno se na američkim streaming platformama vrte (ili su se netom odvrtjele) druge sezone dvije takve, silno mi simpatične serije. Jedna je djelo poznatog američkog showrunnerskog para Michelle i Roberta Kinga, koji su nam podarili hitove kao što su 'Dobra žena', 'Dobra bitka' i 'Zlo', odaziva se na naslov 'Elsbeth' i zapravo je spin-off 'Dobre žene' i 'Dobre bitke', s ekscentričnom i šareno odjevenom odvjetnicom Elsbeth Tascione, koja se pojavljivala u obje te serije. Glumi je svima nam dobro poznata Carrie Preston (iz 'True Blooda', dakako) i u ovoj se seriji iz Chicaga preselila u New York, gdje je angažirana kao nadzor policiji u legalnosti njihova postupanja.

Iako se u prvoj sezoni serija još pomalo tražila, cijela priča o nadzoru policije i otkrivanju unutarnje korupcije nije bila dovoljno razrađena i sve se malo previše oslanjalo na ekscentričnu i čudno odjevenu personu same Elsbeth (česta pogreška spin-offa u kojima epizodist postaje glavni lik), u drugoj je sezoni serija jednostavno procvala zajedno s Elsbethinom garderobom (ali ne nauštrb priče). Postala je pravi policijski procedural, odnosno serija u kojoj se u svakoj epizodi rješava po jedan slučaj, s tim da je sve koncipirano na howcatchem modelu. Za one koji ne znaju, postoje dva tipa krimi-zagonetki o ubojstvima. Jedna je takozvani whodunnit ilitiga 'tko je ubojica?', a druga je howcatchem ili 'kako su ga uhvatili?'. 'Elsbeth' funkcionira tako. Uvijek na početku vidimo ubojstvo, natukne nam se - iako ne baš jasno kaže tko je ubojica, a onda ostatak epizode gledamo kako Elsbeth i ekipa detektiva oko nje otkrivaju što se dogodilo.

Serija nije baš na razini remek-djela, nije zapravo ni na razini 'Dobre žene' i 'Dobre bitke', ali je silno simpatična i šarmantna, ima sjajnih epizoda, poput one o uličnom live-videozidu između New Yorka i malog mjesta u Škotskoj, preko kojeg jedan zgodan sreodvječni glazbenik spazi ubojstvo, ali i uspije šarmirati Elsbeth, a usto u epizodnim ulogama u seriji igra sva sila genijalnih glumaca, kao što su Mary Louise Parker, Nathan Lane, Laurie Metcalf, Matthew Broderick i Tracey Ullman. Nije vrhunac televizije, ne zadire duboko u pitanja ljudskog stanja i previranja, ali je pametno, šarmantno i zabavno.

Prva sezona 'Poker Facea' ubija. A tek druga...

Druga serija sličnog profila također je koncipirana na howcatcthem modelu (samo što nam se ovdje na početku VRLO JASNO pokazuje tko je ubojica) i također je u svojoj drugoj sezoni, ali je još za par kopalja bolja i u njezinu slučaju nemam ama baš nikakve ograde iz rubrike nemojte-previše-očekivati. To je serija 'Poker Face' autora Riana Johnsona, koji nas je na sličan način zabavio svojom 'Knives Out' (Nož u leđa) franšizom. Glavnu ulogu u njoj igra spektakularno cool i specifična Natasha Lyonne, koju znamo još kao tinejdžericu iz Woody Allenovih filmova, a u zadnjih nam je desetak godina najviše zaokupila pažnju u seriji 'Russian Doll' na Netflixu. Iako Natashi Lyonne i uloga u 'Russian Doll' i ova u 'Poker Faceu' pristaju kao salivene, činjenica jest da je Natasha Lyonne uvijek Natasha Lyonne, odnosno da uvijek glumi više-manje isti lik. Raskuštrana i pomalo pohabana rokerica u martensicama, sa sto prstena na prstima i neizlječivim bruklinskim naglaskom blago šuškavog "s" - nekima je fantastično cool i simpatična, a nekima nepodnošljiva. Ubrajam se u prvu skupinu pa sam odmah uletjela u obožavateljski krug.

No iako me već prva sezona oduševila i iako sam već tom prilikom izrazila frustraciju zbog popularnosti beskrajnog noirea kriminalističkih serija te oduševljenje time što se, eto, pojavila jedna koja nije takva - druga sezona me oborila na pod. Doista, druga sezona 'Poker Facea', u kojoj se nastavljaju pustolovine Charlie Cale (spomenuta Natasha), žene koja ima posebnu, gotovo vidovnjačku sposobnost preciznog detektiranja kada netko laže - ozbiljan je konkurent za jednu od najboljih serija godine. Iako, kao i sve serije iz sličnog žanra koje ovdje spominjem, vrlo stilizirana i pomalo stripovska u smislu ne baš naročite vjerojatnosti da Charlie kamo god stigne - naiđe na Agatha Christie-zagonetku, sve je to izvedeno jednostavno briljantno.

Gotovo je svaka epizoda visokokonceptna posveta nekom klasičnom filmskom krimi ili trilerskom žanru. Jedna je čak i posveta konkretnom filmu - 'Vrućini' Michaela Manna iz 1995., a scenaristi, redatelji i glumci toliko su na visini zadatka da sam imala dojam kao da svaku epizodu počinjem s udahom, a onda izdahnem tek na odjavnoj špici, koja, BTW, uvijek završava s nekom odličnom, tematski povezanom pjesmom. Poseban plus za uključivanje pomalo opskurne, ali za ton serije vrlo prikladne pjesme 'I Palindrome I' američkog benda They Might Be Giants iz doba dok još nisu bili bend za djecu.

Svačega tu ima - od posveta heist filmovima, preko klasične 'ženske' trovačine pa sve do lagane reference u obliku toga da Charlie ima svog 'anđela' - dobrog prijatelja (Good Buddy), čiji glas samo čujemo preko CB-radija dok Charlie autom putuje kroz Ameriku. A glas je - Steve Buscemi. I tu se u pojedinim epizodama pojavljuju pravi glumački i komičarski teškaši - Rhea Perlman, Gianciarlo Esposito, Kumail Nanjiani, John Mulaney, Awkwafina, Margo Martindale, Melanie Lynskey, Alia Shawkat... U deset dosad prikazanih epizoda nije bilo nijedne loše, nijednog pogrešnog koraka - samo se neke izdvajaju time koliko su superiorno genijalne.

Pogledajte zato ove dvije serije ako ste ljubitelj/ica krimića koji se ne moraju odvijati u vječnom skandinavskom mraku s težinom stotonskog šlepera punog ljudske patnje na leđima. A 'Poker Face' pogledajte bez obzira na to čega jeste ili niste ljubitelj/ica jer - ozbiljno vam govorim - riječ je o jednoj od najboljih serija godine.