Poslije genijalnih ‘Pasa iz rezervata', koji su bili prva prava serija o američkim starosjediteljima u rezervatu u Oklahomi – i ujedno jedna od najinventivnijih i najzabavnijih serija na televiziji i streamingu u o-ho-ho vremena – Sterlin Harjo vraća se sa serijom ‘The Lowdown’. Ovaj mu put fokus nisu autohtoni američki narodi iz rezervata, ali ostaje vjeran teritoriju rodne mu Oklahome, točnije – Tulse. A u Tulsi pronalazi simpatičnog ekscentrika, ali i kaotičnog narcisa Leeja Raybona (Ethan Hawke), koji se na svoj osebujan način bori protiv nepravde, rasizma, skinheadsa, zlih kapitalista i svega što je krivo u modernom svijetu – napose Americi, a još više na američkom jugu, pa konkretno i u Tulsi. A Lee, kao očito i Sterlin Harjo, kakav god bio, voli Tulsu i bori se za to da ona postane bolje mjesto. Hrabro, ali glupo, suludo, ali plemenito, smiješno, ali s ozbiljnim namjerama, često krivo i naopako, ali - bori se.

Nakon što za lokalne novine (pardon – ČASOPIS S DUGIM ČLANCIMA, kako bi nas ispravio sâm Lee) napiše članak o korupciji u obitelji Washberg, čiji se jedan član natječe za guvernersko mjesto – drugi član, Dale Washberg (fenomenalan i iz mnogih nam filmova braće Coen poznat Tim Blake Nelson) izvrši samoubojstvo. Lee biva pozvan u fensi klub – ne samo zbog svojih napisa o moćnoj obitelji, nego i zato što ‘kopa’ po poslovima korporacije Akron, koja kupuje biznise čiji su vlasnici pripadnici manjina u određenom dijelu Tulse. Ušutkavanje slijedi gotovo refleksno, a i urednici u časopisu su nervozni, odvjetnici vjerojatno već bruse olovke – ali Lee se ne da.

Prosvjetljenje bez moraliziranja

Odlazi na aukciju na kojoj se rasprodaju stvari nesretnog samoubojice (što je, usput, jedan od onih harjovskih 'čekaj malo' trenutaka – zar stvarno drugi dan sve ide na bubanj?) i ondje potajno mazne knjigu – krimić u kojem je pokojni Dale ostavio pismo s dijelom tragova koji bi mogli raskrinkati pokvarenu obitelj. Lee kreće u akciju, što u prijevodu znači niz sumanuto riskantnih poteza, nepromišljenih odluka i genijalnih improvizacija koje završavaju neočekivanim prosvjetljenjima. Ukratko: tipičan dan u životu idealista bez plana i bez ušteđevine.

Harjo, kao i u ‘Psima iz rezervata’, ni ovdje ne moralizira, ali i bez truda prosvjetljava. On Leeja promatra s toplom ironijom – kao da nam namiguje i poručuje: 'dobro, bijeli čovječe, kad nas već moraš spašavati, pokušaj barem ne pogoršati stvar.' Lee je, naravno, pun svih mogućih bjelačkih gluposti: pokroviteljski je nastrojen, ali neorganiziran i kaotičan, egocentričan je i narcisoidan te sumnjivo uvjeren da zna što je najbolje za sve osim za sebe. Ali je i smiješan, ranjiv i – najvažnije – svjestan da nije savršen. Nije to više klasični ‘white savior’ iz hollywoodskih lekcija o empatiji, nego lik koji bi na pola puta do spasenja izgubio ključeve auta i otišao doma pješice.

Uvjerljivi i slojeviti Hawke

Ethan Hawke kao da je rođen za tu ulogu. Imajući iza sebe karijeru koja je sve samo ne uredna (ali impresivna i očigledno obilježena velikim trudom da održi dobar odabir uloga s dobrim ukusom) – u ‘The Lowdownu’ se potpuno opušta. On je i kauboj i propali filozof, i propovjednik i čudak, i tip koji će vas iznervirati dok mu istodobno želite skuhati juhu. Harjo mu daje arsenal sitnih idiosinkrazija: kaubojsko vejpanje crnog e-uređaja koji izgleda kao Clint Eastwoodova tanka, dugačka cigara presađena u moderan svijet USB-punjenja (i time pomalo kastrirana). On šnjofa flomić prije pisanja po ploči, vozi stari bijeli kombi zbog kojeg ga rođak zaposlenice u trgovini rijetkim knjigama zove pedofilskim perverznjakom i u njemu održava takav nered da se čovjek začudi što još naokolo ne vozika i štakore i – naravno – nosi kaubojski šešir. Nema par mamuza od zlata, ali kao da ih ima. I nije ih očistio od tridesete, što je evidentno bilo prije više od dvadeset godina.

Ipak, ispod svih tih ekscentričnosti, Hawke stvara lik koji je uvjerljiv i emotivno slojevit. Njegova ljubav prema kćeri, bivšoj partnerici, prijateljima, Tulsi i – iznad svega - ISTINI stvarna je i krhka, ali velika. Njegov je ego – svemirski i ima gravitacijsko polje crne rupe. Ukratko: pohabani bedak sa srcem na pravom mjestu i sto mana kakve nitko priseban ne bi pripisao nikome s titulom spasitelja. No upravo u tome i jest fora. Harjo kroz Leeja pokazuje da ‘bijeli spasitelj’ nije moćan ni nepogrešiv, ali da i takav može biti saveznik. Nije heroj, ali nije ni neprijatelj. On je tek jedan od onih tipova koji će sve zakomplicirati pa možda slučajno napraviti nešto dobro. I to je, zapravo, vrlo ljudski.

‘The Lowdown’ tako nastavlja ono što je Harjo započeo – dokazivanje da raznolikost u televizijskim pričama nije stvar političke korektnosti, nego svježine. Kad priču o bijelcu iz Tulse ispriča pripadnik naroda koji je desetljećima bio sveden na fusnotu, dobijemo nešto novo: drugačiji pogled, drugačiji humor, drugačiji svijet. A što nam drugo treba u serijama nego – nove, drugačije priče? Svaka takva priča mali je svemir. Možda i bolji od ovoga koji poznajemo.

Zato, ako vam se čini da više nema serija koje vas mogu iznenaditi, pogledajte ‘The Lowdown’. Ako ništa drugo – naučit ćete da i ‘bijeli spasitelj’ ponekad treba spas. I da u Tulsi, baš kao i svuda, prljavština može biti inspirativna – barem kad je snimi netko tko zna gdje se skriva istina