FRANKA PERKOVIĆ

Dekanica ADU-a: Pobunila se protiv Hasanbegovića i rastala zbog referenduma

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 28.01.2017 15:42
  • Objavljeno 13.01.2017 u 11:30
Franka Perković

Franka Perković

Izvor: Pixsell / Autor: Anto Magzan/PIXSELL

Franka Perković, afirmirana i nagrađivana kazališna redateljica, osnivačica kazališnih skupina Kufer i RUPER, voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava i od jeseni nova dekanica Akademije za dramsku umjetnost, režirala je tekst Ivane Sajko 'To nismo mi, to je samo staklo', koji je premijerno izveden u četvrtak u Teatru &TD. Tim povodom smo razgovarali, a dotakli smo se nedavnog pozitivnog nalaza revizije u ADU te njenog aktivnog društvenog angažmana - od rastave od supruga koju je pokrenula radi referenduma o braku do potpisivanja peticije protiv bivšeg ministra kulture

Tekst je vrlo aktualan, a govori o 'djeci rata, djeci krize i tranzicije' i njihovim roditeljima, a preko toga i o svima nama koji osjećamo posljedice i krize i tranzicije. Predstava je postavljena u suradnji Umjetničke organizacije RUPER i Teatra &TD, suautori predstave su student Ivan Penović i Saša Božić, a u predstavi su nastupili mlade glumice i glumci Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini, Matija Čigir i Bernard Tomić.

U najavama za predstavu 'To nismo mi, to je samo staklo' piše da se tekst Ivane Sajko bavi posljedicama tranzicije u Hrvatskoj. Koje je probleme detektirala autorica u svom komadu?

Riječ je o sjajnom tekstu nepravedno izostavljenom s repertoara hrvatskih pozornica, koji je napisan još 2011. godine, međutim, još nije praizveden u Hrvatskoj, premda je izvođen vani. Čim sam tekst pročitala, odmah sam prepoznala istinitost u obradi teme. Tekst govori o dvije generacije ljudi – roditeljima i njihovoj djeci, koji danas žive posljedice apokalipse koju je donijela globalna ekonomska kriza 2008. godine.

Između njih je sraz - s jedne strane nemoć, a s druge strane bijes, koji pokazuje da se nešto radikalno promijenilo, jer ne radi se o pukom generacijskom jazu. U uvjetima financijskog sloma, nespremni na situaciju koju danas nazivamo dužničkim ropstvom, izgubljeni roditelji skrivaju se pred ovršiteljima, zazivaju Boga koji je nestao u zjapećoj praznini neba, ne znaju što bi sami sa sobom, a kamoli što bi s vlastitom djecom.

Rečenica iz teksta 'Roditelji ne znaju što da rade s nama, ne mogu nas čak ni prodati' za mene je neizrecivo bolna i okrutna. Djecu, s druge strane, Ivana direktno asocira s Bonnie i Clydeom iz filma Arthura Penna, kao pervertiranu verziju filmskih junaka, jer ne žude za apsolutnom slobodom, nego preziru svoje roditelje, jeftinu odjeću i žude za novom Adidas trenirkom.


Ivana Sajko u svojim tekstovima problematizira pitanje žene, kao što je učinila u tekstu 'Žena bomba', ali i društvenu situaciju. Što vas najviše privlači u njenim tekstovima?

Volim tekstove Ivane Sajko, inspirativni su, snažni, bespoštedni. Bile smo zajedno na Akademiji, kada sam radila njen tekst 'Naranča u oblacima', a nakon toga je svaka krenula svojim putem. Ponovno sam ju srela u njenoj drugoj fazi, u vrijeme 'Žene bombe', 'Medeje', 'Europe' i 'Rio bara', kada je radila autoreferencijalna čitanja gdje se na autentičan način poistovjećivala s vlastitim tekstovima koje je izvodila. To mi je bilo nevjerojatno fascinantno!

Kad počnem raditi na njenom tekstu, uvijek mi se čini da je najteže biti bolji izvođač od Ivane Sajko i nemoguće izvesti njen tekst drukčije nego što bi ga ona izvela. Na ovom tekstu trudili smo se od početka demontirati Ivanu Sajko, udaljiti je od sebe, izbrisati taj ritam koji je upisan u tekst. Dok sam ga čitala, stalno sam čula njen glas, kao da ga ona govori. U ovom tekstu ne bavi se pitanjem žene, no moguće je reći da se bavi feminizmom kao borbom za emancipaciju muškaraca i žena. Tu praktički nema lica, ona se pretapaju, nastaju i nestaju kroz poeziju teksta i u jednom trenutku se pitaš da li to govore roditelji ili djeca ili Ivana... U svakom slučaju, tekst je nemoguće postavljati unutar konvencionalnog kazališnog okvira.

Bogat i slojevit jezik Ivane Sajko nije lako postaviti na scenu. Kakav ste pristup izabrali i zašto ste se baš odlučili za Teatar Itd i mlade glumce?

Bilo mi je jako važno da pronađem prostor u kojem mogu raditi slobodno i suradnike, pogotovo glumce, koji su dovoljno otvoreni i zainteresirani da sa mnom uđu u područje koje je zaista trebalo istražiti, na način sasvim različit od uobičajenog pristupa nekom manje nekonvencionalnom tekstu. Postalo mi je dosta teško raditi u institucijama gdje su ljudi u ansamblima motivirani na drugi način od onih koji se okupljaju oko projekata, koji su zainteresirani da naprave nešto što će ih zapravo iznenaditi, a ne nešto unaprijed poznato i predvidljivo. A i meni je bilo potrebno da potražim neki novi vlastiti jezik. Teatar Itd je jedino mjesto gdje predstave mogu raditi potpuno slobodno i pozvati suradnike s kojima zaista želim raditi – nevjerojatno inspirativnog Sašu Božića, zatim izvrsnog mladog autora, studenta dramaturgije i redatelja Ivana Penovića, obojica potpisuju suautorstvo predstave. Radili smo zajedno, zaista kao kolektiv, i činilo se nekako formalno i krivo odijeliti naše 'kazališne funkcije'. I, najvažnije, Nataša Rajković je pristala da dovedem četvero mladih glumaca koji su bili moji studenti – Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini, Matija Čigir i Bernard Tomić.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Damir Žižić

Iako su, uvjetno rečeno, lica u tekstu Ivane Sajko Roditelji i Djeca, pa se redatelju kao logična nameće potreba da napravi podjelu s dva para – roditelje i djecu, to sam otklonila kao ideju. To mi se čini ključnom redateljskom odlukom. Odlučila sam da u predstavi igraju mladih ljudi koji su budućnost ove zemlje, kao što govori jedna rečenica u tekstu, jednako kao što su i ovi mladi glumci budućnost hrvatskog glumišta. Zbog toga sam se odlučila za tu sasvim mladu podjelu. Rad s njima bio mi je uzbudljiv i provokativan, vrlo smo različiti, udaljeni puno više nego generacijski. A opet, lijepo smo surađivali, zbližila nas je potreba za istraživanjem. Kad smo počeli raditi, dogovorili smo se da ništa ne znamo unaprijed, da ne znamo kamo idemo, čitali smo tekst osluškujući kako rezonira u nama, tražili intimne asocijacije na vlastito djetinjstvo, na vlastite roditelje, dopuštajući da postupno dođemo do jezika izvedbe.

Bili ste suosnivačica kazališne skupine Kufer, zatim voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava, radili brojne predstave, a sada ste i dekanica Akademije, druga u povijesti te institucije. Što vas je zapravo ponukalo da se upustite u taj dekanski posao, koji je više administrativan i organizacijski i nije toliko kreativan kao redateljski?

Svakih nekoliko godina dolazi do novog izbora za dekana i netko mora preuzeti odgovornost za te administrativne poslove. Mislim da je Akademija izuzetno kvalitetna škola, bez obzira na to što o njoj postoje neke predodžbe kao o zastarjeloj instituciji. To nema veze s istinom. Rezultati naših nastavnika i studenata pokazuju nešto sasvim drugo. Važno mi je da se ova škola razvija najbolje što može u uvjetima u kojima živimo. Uvjeti u visokom obrazovanju, a pogotovo u visokom umjetničkom obrazovanju, katastrofalni su i važno je da netko od nas, a svi smo umjetnici i nitko nije baš jako nabrijan na rad u kancelariji, ponese opterećenje dekanskog lanca.

Akademija je nedavno dobila pozitivnu ocjene državne revizije, što je odjeknulo u javnosti s obzirom na to da mnoge kulturne institucije i visokoobrazovne ustanove dobivaju puno lošije ocjene.

Ovdje na Akademiji rade vrijedni ljudi, imamo sreću što u administraciji imamo kvalitetne stručnjakinje, primjerice, naša šefica računovodstva Lela Šupek sa suradnicama je najzaslužnija za takav pozitivan nalaz državne revizije. Akademija, srećom, nikada nije imala dekana koji je bio sklon nekim financijskim eksperimentima i malverzacijama, uz to, s obzirom na odgovornost koju imamo prema budućnosti hrvatske umjetnosti i kulture, ne upisujemo studente 'za vlastite potrebe' kako bi se dokopali velikih vlastitih prihoda niti dijelimo dodatke na plaće. Sve nas je to sačuvalo od financijskih dubioza, no, ponavljam, najzaslužnija je naša gospođa Lela.

Potpisali ste inicijativu Kulturnjaci 2016., kojom se tražila smjena bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Koji je bio vaš stav o tome?

Kad je ministar imenovan, ja sam, kao i svi ostali, išla guglati da vidim o kome se radi, a ono što mi je Google otvorio nikako mi se nije svidjelo. Imam problem s relativiziranjem fašizma i zločinima iz tog razdoblja i ne mogu prihvatiti da se relativizira činjenica da je NDH država temeljena na zločinačkim idejama. To mi je potpuno neprihvatljivo. Mislim da se većina nas tada osjećala kao da smo se vratili u doba za koje smo mislili da je završilo. Bilo mi je logično da u takvoj situaciji jasno kažem ono što mislim. S druge strane, mi smo s Ministarstvom kulture u vrijeme ministra Hasanbegovića korektno surađivali i, kao dekanici, nije mi se negativno vratilo moje potpisivanje te peticije.

Među umjetnicima postoji razjedinjeno mišljenje o tome trebaju li se oni u takvim i sličnim situacijama politički izjašnjavati i opredjeljivati, što je pokazao slučaj Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Meni uopće nije jasno kako je moguće ne izjasniti se u takvoj situaciji, naime, mi i kao privatne osobe i kao umjetnici djelujemo u skladu s idejama u koje vjerujemo. Ne znam zašto bi čovjek prešutio nešto što mu je tako jako važno. Na kraju krajeva, o čemu umjetnici trebaju govoriti? O haljinama? Nikako se ne slažem sa šutnjom. Ja sam izišla iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika kada je vodstvo Društva odbilo reagirati na prijetnje smrću i silovanjem našoj kolegici. To nema veze s ikakvom ideologijom. Naravno da Društvo ne treba reći, kao što to radi Crkva, 'Glasajte za ove ili one!' ali kad se radi o vrlo konkretnim i jasnim stvarima, poput onih poštujemo li ili ne poštujemo antifašizam te trebamo li stati iza naših članova koje netko javno napada i prijeti im silovanjem i smrću, onda je logično da se trebamo javno izjasniti i opredijeliti te stati u njihovu obranu.

Antifašizam nije stvar ideologije, nego je pitanje, kako je netko rekao, dobrog odgoja i zdravog razuma. Još uvijek se jako čudim da se te stvari problematiziraju, a ljutim se na sebe jer znam da sam se davno trebala prestati čuditi. Ja to prepoznajem kao čistu patologiju, to su ljudi kod kojih njihove frustracije prevladaju elementarnu ideju humanosti.

Spomenuli ste Crkvu, koja se sve više miješa u našu svakodnevicu, od vjeronauka u školama pa do referenduma o braku. Vi ste se prije nekoliko godina solidarizirali s LGBT zajednicom, kada ste se službeno razveli od svog supruga Brune Gamulina, također nastavnika na Akademiji. Tom gestom neke ste zadivili, a druge zaprepastili. Kako ste se odlučila na taj potez?

To smo napravili iz očaja i nemoći. Kad smo čuli sramotne rezultate referenduma, nismo mogli vjerovati da u Hrvatskoj ljudi tako razmišljaju. Sada vidim da je to bio uvod u vrijeme koje je kasnije došlo. Situacija je bila nepodnošljiva. Nije mi padalo na pamet da će se toliko dovoditi u pitanje nešto što smatram elementarnim civilizacijskim dosegom. Ali, eto, dovodi se i na nama je da to obranimo. Nakon tog referenduma bilo nas je sram što smo u braku, osjećali smo se kao da smo privilegirani. Imali smo veliku potrebnu nešto napraviti i onda smo se u trenutku odlučili na taj korak, čak nismo imali potrebu dugo razgovarati o tome. Moram priznati da na sudu nije bilo jednostavno. Mislila sam da nam taj papir ništa neće značiti, jer smo svi odgojem upili brojne predrasude, ali na kraju se ispostavilo da je to bila jedna od pametnijih stvari koju smo napravili. Naša veza je dobila novu kvalitetu, postali smo odgovorniji jedno prema drugome i prema našoj vezi. Nedavno smo imali 25-godišnjicu bračnog, odnosno, vanbračnog odnosa, i odlično nam je bez papira.

Koliko kazalište može i treba li uopće utjecati na odgoj publike? Treba li na scenu izvlačiti probleme društva i pokušati time utjecati na osvješćivanje gledatelja? Je li to uloga kazališta?

U svakom slučaju, to je jedna od uloga kazališta, filma i glazbe, i umjetnosti općenito. Vremena su se danas promijenila, još ne znam kako i kakve će biti posljedice. Mene je formirala glazba koju sam slušala, zatim predstave i filmovi koje sam gledala, knjige koje sam čitala, dakle, kultura je itekako utjecala na mene i moj svjetonazor. Ako je kazalište živo, onda ne može i ne smije bježati od vremena u kojem živi. Inače nije živo i ne znam čemu takvo kazalište uopće služi.

U tom kontekstu, kakvi vas tekstovi privlače?

Trenutno sam u situaciji da sve manje želim raditi tekstove, nego predstave želim temeljiti na improvizaciji i dokumentarnim materijalima zato što ta naša stvarnost postaje vrlo uzbudljiva i puna dobrog kazališnog materijala. I to ne samo u političkom smislu. Što se tiče tekstova, privlače me oni tekstovi koji problematiziraju nešto što osjećam kao vlastiti problem, bez obzira na to radi li se o klasičnim ili suvremenim komadima.

Imate li povjerenja u novu ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek da će uspjeti podići standarde na području kulture i ispuniti očekivanja kulturnih djelatnika?

Nadam se da hoće. Mislim da nova ministrica ima iskustvo rada u tom sustavu, što je jako važno, poznaje našu umjetničku zajednicu jako dobro i ako bude imala podršku premijera, ne vidim razloga da ne uspije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!