ZFF

Brazilski redatelj Gabriel Mascaro: Fanatične i nacionalističke agende šire se diljem svijeta

  • Autor: Jelena Pašić
  • Zadnja izmjena 13.11.2019 14:07
  • Objavljeno 13.11.2019 u 11:21
Gabriel Mascaro

Gabriel Mascaro

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo fotografije

Brazilski redatelj Gabriel Mascaro ('Neonski bik', 2015.) na ZFF se vraća s filmom 'Božanska ljubav', koji će biti prikazan u programu Ponovno s nama. Suptilna, ali uznemirujuća distopijska priča govori o svijetu bliske budućnosti u kojem neokonzervativne vrijednosti prodiru u sve pore svakodnevnog života. No, uspon radikalno desnog političara Jaira Bolsonara, čija je pobjeda na brazilskim predsjedničkim izborima koincidirala s dovršetkom filma, pruža zloslutno svjetlo na Mascarov fiktivni narativ.

Aludirate li filmom na trenutnu društveno-političku situaciju u Brazilu?

Brazil je, povijesno gledano, liberalna država; primjerice, emblematskim karnevalskim slavljem svake se godine ujedno slavi i otvorenost prema kulturnoj i društvenoj raznolikosti. No, proteklih su godina osnažene ultra-konzervativne struje koje su, uz podršku medija, inicirale proces kulturno-političke transformacije. U kongresu danas tako dominira ono što se naziva 'Bancada BBB' (Bulls, Bible, Bullets), čiji pripadnici zagovaraju agrobiznis, evangelizam i militarizam. U filmu se kroz alegoriju o budućnosti progovara upravo o sadašnjosti, no pritom se 'Božanska ljubav' – umjesto direktne kritike – fokusira na istraživanje pojma moći i kontrole u filozofskom aspektu. Važno je napomenuti i da se film ne dotiče samo brazilske situacije, već implicira generalni komentar na konzervativne, fanatične i nacionalističke agende kakve se šire diljem svijeta.

Kako ste oblikovali centralni lik Joane?

Joana utjelovljuje neobičnu anti-heroinu koja moralno upitnim metodama potvrđuje nepokolebljivost vlastite vjere. Kafkijansku birokracijsku aparaturu bilježničkog ureda, u kojem je zaposlena, Joana koristi da bi slijedila svoju religioznu misiju, manipulirajući sustavom javnog servisa kako bi na subverzivan i radikalan način ostvarila ideje koje smatra univerzalnima. Ipak, film nastoji nadići oštre binarnosti kakve obično zatječemo u distopijama, pa se rastuća snaga neokonzervativizma tumači i kroz aproprijaciju pop glazbe i gospela, svinganja, drive-in kapelica i strastvenih propovjedi, što inače puno strože religijske prakse čini mnogo primamljivijima.

U filmu je velik naglasak stavljen na tjelesno i erotično. Zašto?

Elementi kršćanstva u filmu se stapaju s erotičnim. Smještena između birokratske profesije i misionarske pobožnosti, Joana ispituje i ulogu tijela kao instrumenta vjere i ljubavi prema Bogu. Film je nazvan po religijsko-terapeutskoj zajednici s jasnim pravilima i ciljevima; koristeći ekstremne metode, oni nastoje očuvati tradicionalne obiteljske vrijednosti pod sloganom 'prava ljubav nikad ne vara, prava ljubav dijeli'. A Joana sve radi iz ljubavi, njezino je tijelo podvojeno – ono daje kako bi primilo. Ona predstavlja vrlo ambivalentan lik u kojem se stapaju karakteristike srednjovjekovnih mučenica, religijske ekstaze i erotskog užitka. Film pokušava artikulirati ideju odanosti, patnje i užitka kroz priču o vjeri, tijelu i žudnji.

Božanska ljubav

Izvor: Društvene mreže

Tema represije i državne kontrole važna je za distopijski žanr. Kako se ona reflektira u vašem filmu?

Film nadilazi pitanje religioznosti; jedna od njegovih premisa leži u stvaranju slike svijeta u kojem se tehnologijom vrši službeni javni nadzor nad ženskim tijelom. Namjera je bila istaknuti postojanje pukotina u državi kojom vlada bio-politička kontrola, pa film završava prizorom tek rođenog djeteta nad kojim država još nema kontrolu. U svijetu posvemašnje birokracije, anonimnost postaje političko pitanje.

Vizualna i glazbena komponenta filma, od neonskih boja do  synth melodija, elektronske glazbe i rave partyja, podsjeća na kulturu 1980-ih. Zašto ste odabrali ove utjecaje kao reference?

Estetika je posebno važna kada se govori o evengelističkoj kulturi o Brazilu, budući da predstavlja raskid s tradicijom kršćanske umjetnosti. Negiranjem tradicionalne ikonografije, u evangelistički imaginarij uvedeni su drugi elementi – zastori, snažni zvučnici, plastične stolice, glasne propovijedi, svjetovna odjeća… Stoga je naš cilj bio 'preispisati' te kodove i projicirati ih u blisku budućnost, no pritom izbjeći karikaturalizaciju religije. Pokušao sam razmišljati o tome kako bi se elementi progresivne kulture mogli prisvojiti u korist ultra-konzervativne agende.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!