IVICA ĐIKIĆ

Autor 'Novina' otvoreno o Novom listu, Ježićevoj prevari i Hasanbegovićevoj osveti

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 14.11.2016 19:42
  • Objavljeno 14.11.2016 u 19:42
  • +10
  • +7

Ivica Đikić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgic

Dugo se jedna domaća serija nije tako brzo uvukla pod kožu gledatelja kao 'Novine' u režiji Dalibora Matanića, za koju je scenarij napisao novinar i književnik Ivica Đikić, ujedno i idejni začetnik projekta. U razgovoru za tportal Đikić je otkrio mnoge zanimljive detalje o seriji te privatnom i profesionalnom životu koji su utjecali na scenarij. Prvi put Đikić je progovorio o odnosu s Robertom Ježićem, tajkunom u čijem je vlasništvu bio Novi list dok je on bio glavni urednik, objasnio je što najviše zamjera bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću te govorio o obitelji i opsesiji pisanjem koje ga, zaključio je, u životu jedino zanima

Novinar i nagrađivani književnik, 39-godišnji Ivica Đikić, novinarstvom se bavi od svoje 15. godine, kada je zahvaljujući falsificiranju svog datuma rođenja u ratnim vremenima postao dopisnik HINA-e iz rodnog Tomislavgrada. Gubitak oca i obilazak ratišta u to vrijeme u ulozi ratnog dopisnika, ostavili su na njega neizbrisiv trag. Prvo novinarsko iskustvo stječe u Slobodnoj Dalmaciji, a dokazuje se konačno u Feral Tribuneu gdje je napredovao do pozicije zamjenika glavnog urednika. Na poziciji glavnog urednika bio je u Novom listu i Novostima, gdje danas radi kao novinar. Njegovi romani osvojili su nekoliko nagrada, među kojima i tportalovu nagradu roman@tportal.hr za roman 'Sanjao sam slonove', a redatelj i Oskarovac Danis Tanović snimio je film 'Cirkus Columbia' po Đikićevu istoimenom romanu. Pisanje tog filmskog scenarija ohrabrilo ga je za kasniji projekt, seriju 'Novine' koja se trenutačno prikazuje na HRT-u. Đikić je u njoj odlučio reći ponešto o onome što najbolje poznaje - svijetu novinarstva u kojem egzistira već 25 godina. Hrvatska javnost, a posebno novinarski milje, nije ostala ravnodušna.

Serija 'Novine' napokon je na malim ekranima, o njoj se priča, čita, raspravlja na forumu. Dobili ste što ste htjeli – glasnu reakciju publike. Kako objašnjavate toliku zainteresiranost javnosti za seriju?

Jest, reakcija je tu, to mi je i bio cilj, kad se baviš ovim poslom, pišeš i objavljuješ, to je najvažnije. No unatoč glasu koji me prati, nisam čovjek koji voli biti u središtu konflikata, sukoba, polemika. Puno puta sam bio i uvijek mi je bilo teško nositi se s konfliktom. Svaka svađa mi uništi dva-tri dana u životu, izbaci me iz takta. Nisam čovjek koji se voli sukobljavati, no puno puta sam to morao da bih zaštitio vlastiti integritet. Puno puta sam i izbjegao svađu i polemiku kad sam mogao, ili možda trebao, polemizirati, kad su me napadali i vrijeđali. Neće mi biti drago ako oko 'Novina' bude neka prašina koja će biti krivo usmjerena.

I nakon dvije epizode mnogi su radnju u seriji povezali s vašim novinarskim i uredničkim stažom u Novom listu u Rijeci, gdje ste 2009. postali glavni urednik prihvativši ponudu Roberta Ježića, tadašnjeg vlasnika Novog lista i bliskog prijatelja bivšeg premijera Ive Sanadera. Nameće se zaključak da ste temelj za seriju uzeli iz vlastitog iskustva? Zbog toga se diglo najviše prašine, posebno među novinarima.

Ljudi vole u nekim fiktivnim likovima prepoznati stvarne osobe, razumijem taj poriv, razumijem i famu koja se oko toga stvorila. No da zaključimo – nakon gotovo 25 godina u novinarstvu, progovorio sam o nekim stvarima s kojima sam dobro upoznat, koje sam iskusio, o međuljudskim odnosima u redakciji, o propadanju profesije kojom se bavim. To sam uzeo za temelj serije, svoje cjelokupno novinarsko iskustvo, ne samo svoj rad u Novom listu. Nisam htio nikoga preslikati, moj cilj je bio uvjerljivo prikazati generalnu atmosferu u novinarstvu koju sam doživio i koju još doživljavamo. Ne samo ja, nego i mnogi drugi.

Koji je bio prijelomni trenutak da ste prije tri godine odlučili o tome napisati scenarij?

Dugo sam to vrtio po glavi, gledao dosta serija, to me počelo interesirati. Pisanje scenarija blisko je pisanju romana, sve je to pripovijedanje. Jest, drugačije su tehnike, drugačiji je ritam pisanja, no bit je ista. Kako sam iza sebe već imao iskustvo s pisanjem scenarija za film 'Cirkus Columbia' Danisa Tanovića, okuražio sam se i shvatio da to mogu. Godinu i pol dana sam sebe gurao i pisao. Od prvog dana to je bio scenarij za seriju. Stvari su se u pisanju jedna na drugu nadovezivale i shvatio sam da imam dobru priču o čovjeku koji kupuje novine, a da o njima ništa ne zna. To je univerzalna priča svugdje u svijetu. Kad sam vidio da to drži vodu, sve ostalo je dolazilo samo od sebe. Imao sam u dorađivanju scenarija u završnoj fazi i veliku pomoć Tene Štivičić i Mislava Brumeca.

Zašto je odabir pao na Dalibora Matanića kao režisera? Svidio vam se njegov prijašnji rad?

Pogledao sam sve njegove filmove, sve su to dobri filmovi, no u nekima od njih mi je nešto falilo. Kao režisera sam ga uvijek jako poštovao, a nakon 'Zvizdana' ga poštujem i kao scenarista. Kad smo razmišljali koga odabrati, došli smo do Matanića jer za druge nismo bili sigurni koliko su sposobni u jednom cugu snimiti 12 epizoda u devedeset dana. Nije to mali zalogaj. Zaključili smo da Matanić ima najviše energije i snage za taj projekt. Dado je radišan i talentiran čovjek, o tome govori njegov opus i nagrade koje ima. Nije to bilo najvažnije, ali trebali smo redatelja koji može izdržati tempo od 12 sati snimanja tri mjeseca. A zanimljivo je da su ga producenti iz Drugog plana – Nebojša Taraba, Miodrag Sila i Sanja Nikić – angažirali nekoliko mjeseci prije nego što je dobio nagradu u Cannesu. Pokazalo se na kraju da je s Matanićem napravljen pun pogodak jer je savršeno odradio svoj posao. Trebaš biti i dobar psiholog da bi bio dobar redatelj. Matanić je uspijevao tri mjeseca biti dobro raspoložen, učiniti da svi budu dobre volje i da sve dobro funkcionira na setu.

Matej Grgić

Matej Grgić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić


Ekipa na setu 'Novina'

Koliko je s vaše strane bilo intervencija na režiju serije?

Ne, ja sam se držao samo scenarija. Imao je Matanić puno sjajnih ideja, od one scene uranjanja lica u vodu koju su svi zamijetili do one guranja stolca na kolegiju Trpimira Jurkića. Nisam ulazio u njegov posao, imao sam samo par sugestija, uglavnom oko glumaca.

Tko je predložio Branku Katić za ulogu glavne junakinje?

To sam bio ja. I Dragana Despota. Trpimira Jurkića, koji je po meni najbolja uloga u seriji i meni najveće glumačko otkriće, predložio je Matanić. Što se tiče Branke Katić, koja posljednjih godina živi u Londonu, pamtim je iz Dragojevićevih i Kusturičinih filmova i iz filma 'Ubistvo s predumišljajem' Gorčina Stojanovića, i oduvijek sam je jako cijenio. Razmišljali smo i o nekim hrvatskim glumicama, no Branka nam je i po godinama odgovarala. Trebao nam je netko tko će glumiti ženu koja iza sebe ima veliko životno iskustvo, koja je prošla dosta toga u novinarstvu i od te je profesije umorna i razorena.

Mnogi u glavnoj junakinji Dijani Mitrović vide puno od novinarke Jasne Babić?

Ima u tom liku mnogih novinarki i novinara, ima i mene malo u njoj. Ima me i u Andreju kojeg glumi Goran Marković, ponajviše možda u Jurkiću koji glumi lika koji se na najbolji mogući način pokušava nositi sa svim dobrim i lošim u novinarstvu, koji pokušava pomiriti nepomirljivo i ostati pošten i prema sebi, i prema profesiji, i prema drugima, ma koliko je to ponekad nemoguće. Ta uloga u seriji, po meni, najbolja je i najbolje napisana.

Tko je odabrao Rijeku kao mjesto događaja, s obzirom na to da u scenariju to niste konkretizirali?

Rijeka je bila Matanićeva ideja. Nije se vodio time da sam radio u Rijeci u Novom listu, već ju je odabrao zato što je taj grad dobro poznavao, dovoljno je fotogenična za snimanje, a dosad nedovoljno iskorištena, ni snimljena kako treba. Na kraju smo zahvaljujući njemu, jer ja nisam neki vizualan lik, dobili predivnu vizuru grada, vrlo privlačnu i atraktivnu. Odmah sam prihvatio njegovu ideju.

Kakve su reakcije kolega novinara iz Novog lista?

Puno mi se ljudi javilo. Imam puno bliskih prijatelja u Novom listu. Sviđa im se serija, misle da je dobra i uvjerljiva. I oni pokušavaju prepoznati tko je tko, koga sam skinuo. Nisam protiv toga da to rade, pogotovo novinari. Ipak je to priča o njima. No nisam očekivao da će toliko uzeti maha to dešifriranje, to je sad u prvom planu. A to mi nije bio cilj.

Ispada da ste napisali seriju s ključem?

Nažalost, neki to tako vide, da.

Je li vam netko od kolega nešto zamjerio?

Nije bilo zamjerki. Ne može se nitko sto posto prepoznati u nekom liku. Uglavnom su reakcije pohvalne, kritike su dobre, jako sam zadovoljan. Naravno da ima i ljudi kojima se ne sviđa, ne može se svima sviđati. Zasad je, ako sumiram reakcije i kritike nakon dvije epizode, ocjena četiri ili četiri minus. Ipak je to ozbiljan zalogaj, puno je vremena utrošeno u taj projekt. Nije bilo lako to napraviti.

Dali ste ljudima detaljnu sliku početka propadanja novinarske profesije, koja je u tom svom padu usko povezana s politikom, kriminalom i crkvom?

Da, htio sam ljudima na uvjerljiv način približiti taj svijet.

Kako danas gledate na tih godinu dana svog života u Rijeci na mjestu glavnog urednika Novog lista? Naime, vrlo je znakovita ona scena kad tajkun Kardum novinarki Dijani Mitrović nudi mjesto glavne urednice Novina, no ona ga odbija. Vi ste, pak, Ježićevu ponudu prihvatili. Kajete li se danas zbog toga?

Pomiješane su emocije na to razdoblje. Većim dijelom se kajem. Mogao sam pretpostaviti što me čeka, nije da nisam znao tko je Robert Ježić, kakve su njegove veze i kakav je on čovjek. Neke me stvari kasnije jesu iznenadile. U biti, podlegao sam tada svojoj taštini. Imao sam 32 godine, ponuđena mi je prvi put pozicija glavnog urednika uglednog dnevnog lista. Teško je to bilo odbiti. Možda ne bi bilo teško onom koji ima malo jači karakter od mene i manje taštine. Da mi danas dođe Robert Ježić s tom ponudom, sigurno bih ga odbio. Bio je to pogrešan potez generalno gledajući, no donio mi je s druge strane neka vrlo važna iskustva u životu. Vrlo dragocjena u novinarstvu. Biti glavni urednik dnevnog lista vrhunac je u novinarstvu, onom pisanom. To je za mene maksimum koji se može dostići. Tada, s toliko godina, možda nisam imao ni dovoljno mudrosti ni pameti to odbiti. Sve je tu bilo malo pogrešno, no mislio sam da se takva prilika ne pruža često. Kad se podvuče crta, žao mi je i kajem se, ali nije sve bilo tako crno.

Matej Grgic

Matej Grgic

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgic



Što je kumovalo vašem odlasku s pozicije glavnog urednika Novog lista?

Glavni urednik sam postao u svibnju 2009., a otišao u travnju 2010. Otišao sam jer je Ježić imao puno svojih zamisli kako treba pisati i kako neke stvari treba pratiti. Stvari su se zakomplicirale i nisam više mogao niti mi se više dalo igrati tu ulogu. Bavio sam se svime samo ne novinarstvom. Biti urednik dnevnog lista je za mene tada bio više birokratsko-psihološki nego novinarski posao. To me brzo počelo frustrirati.

Koliko vas je frustriralo što kao glavni urednik niste mogli pomoći prijatelju Viktoru Ivančiću kojem je od prvog dana zaposlenja u Novom listu bilo zabranjeno pisati. Naime, bio je plaćen da ne piše dok je Ivo Sanader bio na vlasti.

Kad sam prihvatio ponudu da budem glavni urednik, moj jedini uvjet Ježiću bio je da Viktor Ivančić konačno počne pisati. Naime, Viktor je bio tamo već osam mjeseci bez objavljenog slova. Postao sam glavni urednik uz Ježićevo obećanje da će tu stvar brzo riješiti, no od toga nije bilo ništa. Odugovlačio je iz tjedna u tjedan, dok nisam shvatio da je riječ o prevari i političkoj namještaljci. Sve je bilo duboko povezano sa Sanaderom, čim je on otišao s vlasti, Ježić je Viktoru dozvolio pisati, no Viktor to više nije želio i odlučio je otići.

Jeste li pomišljali na ostavku?

Jesam, već nakon tri tjedna, kad sam shvatio kako stvari stoje. Nisam znao što napraviti. Ako dam ostavku nakon tri tjedna, ispast ću nezreo i neozbiljan prema redakciji i široj javnosti. Nije bilo lako ni doći na tu poziciju jer su svi članovi uredništva Novog lista, osim njih dvoje-troje, tada potpisali peticiju da me ne žele za glavnog urednika. Bez nekih dobrih argumenata, glavni prigovor je bio da nisam iz Rijeke. Došao sam na neprijateljski teren, neke sam ljude u toj nimalo ugodnoj situaciji uzeo za suradnike koji su se time zamjerili ostalima u redakciji. I sad nakon svih tih komplikacija priznati poraz nakon mjesec dana, dovesti njih u još goru situaciju, nije bilo rješenje koje sam smatrao dobrim. Nisam dao tada ostavku iako sam možda i trebao. Smatrao sam to kukavičlukom, iako bi – gledajući iz današnje perspektive – to bila hrabra odluka.

Ta godina dana u Novom listu bila je najteže razdoblje u vašem životu?

Najteže i najstresnije u cijelom životu, posebno ta prva dva mjeseca. Svi su urednici, ta stara garda, bili protiv mene. Bilo je puno sukoba, svađa, jako teških odluka, laži, lažnih obećanja, političkih pritisaka. Ali i financijskih jer je to razdoblje kad je tiraža novina počela ozbiljno padati, kao i broj oglasa u njima. Užasno razdoblje. Malo se promijenilo nabolje kad je Sanader otišao, bilo je jednostavnije. Ponosan sam jer u tom kaosu uz sve pritiske nisam nikom dao otkaz, ma koliko su me na to tjerali.

Ipak, u tom teškom razdoblju dogodilo se i nešto lijepo. U redakciji ste upoznali današnju suprugu koja je također novinarka.

Da, izrodilo se iz toga i nešto lijepo. Danas imamo troipolgodišnju kćer Maru.

Nakon uredničke pozicije kratko ste opet bili novinar Novog lista u Zagrebu, a onda ste mnoge iznenadili kad ste krajem 2010. prihvatili ponudu Milorada Pupovca da postanete glavni urednik Novosti. Ponuda je uslijedila kao rezultat vašeg prijateljstva ili… ?

Nismo nikad bili prijatelji, no dobro smo se poznavali kao novinar i sugovornik. Puno puta sam s Pupovcem radio intervjue, radio sam i s njegovom suprugom Slavicom Lukić u Slobodnoj Dalmaciji. No nikad nismo bili bliski prijatelji. Odmah sam prihvatio ponudu, nisam se previše dvoumio. Osim toga, tada je u Novostima bila i većina novinara iz Ferala koje sam dobro poznavao i cijenio.

Dok ste bili na poziciji glavnog urednika Novosti, započela je i priča o ministru kulture kojoj je uvelike pridonijela i naslovnica Novosti na kojoj je njegova fotografija iz 1993. s HOS-ovom kapom na glavi. Mislite li da je upravo to bio razlog što vam kasnije nije odobrena potpora Ministarstva kulture za knjigu 'Beara' koja se bavi genocidom u Srebrenici? Vidite li taj potez kao Hasanbegovićev osobni obračun s vama?

Što se naslovnice tiče, samo želim reći: da je trebalo pojesti i više g***** i primiti još više udaraca samo da to bude objavljeno, ja bih pristao. To je bila odlična vijest i svaki urednik bi je objavio, a to što su zbog toga desničari na mene digli hajku jer sam kao 15-godišnjak htio pristupiti HOS-u u Tomislavgradu, nije me iznenadilo. Od toga ne bježim niti se svoje prošlosti sramim, a niti se time hvalim. Bio sam dijete koje je ostalo bez oca s majkom i dvojicom mlađe braće, svašta mi se rojilo u glavi. Tako je bilo i ja to ne negiram. A što se moje knjige tiče i njegove odluke, to smatram nekom njegovom osobnom osvetom meni. Ne znam zbog čega jer o njemu osobno nisam mislio ništa loše ni apriori imao neki negativan stav, pročitao sam i Hasanbegovićevu knjigu o muslimanima u Zagrebu i mislim da je to, ako se zanemari vidljiva mrzovolja prema partizanima i Narodnooslobodilačkoj borbi, relativno dobra knjiga. Pa nisam objavio tu naslovnicu jer sam imao nešto protiv njega, već zato što je to bio moj posao i mnogi urednici na mojoj poziciji bi napravili isto. Nisam vodio nikakav osobni rat protiv njega, kako je on to shvatio. To osobno shvaćanje svog posla proširio je i na moju knjigu 'Beara' koja se bavi genocidom u Srebrenici. Ne mislim da Hasanbegović prema Srebrenici treba biti senzibiliziraniji zato što je musliman, no on sam inzistira na svom muslimanstvu i svojoj vjerskoj dimenziji. I onda odbije prijedlog stručnog povjerenstva da mi se dodijeli književna stipendija za tu knjigu. Na kraju, kad je knjiga izišla i nakon svih pozitivnih recenzija i pohvala, Ministarstvo je otkupilo najmanji broj od 20 primjeraka, a u praksi je da se otkupljuje osamdeset ili dvjesto primjeraka. Zamjerio sam mu jer nije bio sposoban odvojiti privatno od poslovnog. Cijelo vrijeme se bavio nekom vrstom ideološke osvete prema ljudima koje je detektirao kao svoje neprijatelje. Bio je ogorčen i bijesan i ljut na sve oko sebe, a zašto? On je cijelu svoju dosadašnju karijeru živio od javnog novca, a proglašava se žrtvom i druge naziva proračunskim parazitima.

Mislite li da s novom ministricom Ninom Obuljen dolazi jedno svjetlije razdoblje za hrvatsku kulturu?

Bit će sigurno svjetlije s obzirom na Hasanbegovićevo, koje je bilo previše mračno. Ne gajim neke iluzije kad je Nina Obuljen u pitanju, s obzirom na njezino političko opredjeljenje. Ona taj posao sigurno puno bolje razumije od Hasanbegovića. On taj posao uopće nije razumio. Nina Obuljen je puno racionalnija osoba, upućenija u taj posao i vjerujem da će biti bolja ministrica, a to nakon Hasanbegovića nije uopće teško.

Još jedna naslovnica Novosti dok se bili glavni urednik podigla je buru,  ona kad ste prošle godine u kolovozu objavili satiričnu pjesmu 'Lijepa naša haubico' u vrijeme obilježavanja 20 godina Oluje. Ta satira protumačena je od nekih kao ruganje hrvatskih Srba 
hrvatskoj himni

Nisam očekivao da će ta satira izazvati toliki problem. Nisam ni dvojio hoćemo li objaviti tu pjesmu Nikole Bajte i smatrao sam da je obilježavanje Oluje dobar tajming. Počele su stizati tužbe i kaznene prijave, bilo je svega. Najveći problem bio je taj što je pjesma objavljena u novinama Srpskog narodnog vijeća koje se financiraju iz državnog proračuna. Da je objavljena u Večernjem listu, ne bi bio problem.

Jeste li sad mirniji nakon što ste opet postali novinar?

Jesam. Tih šest i pol godina, kad se zbroje Novi list i Novosti, bile su naporne, predugo je to. Bilo bi lako da sam bio glavni urednik novina početkom osamdesetih ili devedesetih, kad su tiraže cvjetale, a ne u najtežem razdoblju za novine.

Najavljena je i druga sezona Novina. Pišete li scenarij za drugu sezonu?

Da, već sam daleko odmakao, napisao sam više od pola. Ovo što sam napisao čini mi se puno bolje od prve sezone, napetije je, punije i kompaktnije. U fokusu je nakon medija politička scena, ali u igri ostaju novinska redakcija i likovi iz prve sezone.

Čita li supruga vaše scenarije prije objave, poslušate li neki njezin savjet?

Čita i savjetuje me, ali čitaju ono što napišem i mnogi moji prijatelji prije nego što pošaljem izdavaču. Imam tu nesigurnu crtu u sebi, nisam uvijek siguran u to što radim, trebam često potvrdu i mišljenje ljudi kojima vjerujem.

Vaša majka je također novinarka, zbog nje ste se jednim dijelom odlučili za ovu profesiju. Kako ona gleda na sve što vam se dogodilo u životu i na vaše odluke?

Mnoge moje odluke nisu joj bile drage, ali nije se u njih miješala. Majka ima 62 godine, živi u Duvnu i dalje piše, ima svoj mali lokalni portal. Podržala je moj odabir profesije, no mnogi moji izbori unutar novinarstva joj se nisu sviđali, ali ih je poštovala.

A mlađa braća?

Oni su u Zagrebu i bave se ugostiteljstvom na vrlo ozbiljnoj razini, uspješniji su i pametniji od mene.

Matej Grgic

Matej Grgic

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgic




Biti 25 godina u novinarstvu, uglavnom na prvoj crti bojišnice u toj profesiji, nosi veliki stres. Što vam je ispušni ventil, kako se očistite od negativne energije koja se nakupi u tom poslu?

U životu me nikad ništa nije zanimalo osim čitanja i pisanja. Otkad imam kćer, najviše me ona zanima, no uz nju pisanje i čitanje, nemam vremena ni za što drugo. Sad sam u fazi da mislim da imam puno toga ispričati, nakupilo mi se gradivo. Dovoljno sam zreo, puno su mi jasnije neke stvari koje želim staviti na papir. Najsretniji sam kad sam doma, kad čitam i pišem.

Kako supruga gleda na to?

Nije to baš neko devijantno ponašanje pa da bi ga trebalo osuđivati. Zamjera mi što sam više od 20 godina u Zagrebu, a nikad nisam bio na Sljemenu. Od planina sam pobjegao. Ne privlače me ni more, ni sport, ni neke šetnje prirodom. Priznajem. Zbog kćeri se natjeram otići u park ili na Jarun, ali da se mene pita, ja bih stalno kod kuće čitao i pisao.

Ljudi je dosad bilo mnogo u vašem životu. Neki vam zamjeraju da ste sa svima dobri?

Da sam sa svima dobar, sigurno ne bi bilo toliko udaraca koliko ih je bilo. U životu sam se družio s različitim i svakakvim ljudima. Kad si novinar, to je normalno. S nekima se više povežeš, s nekima manje. Poslom sam se družio s ljudima u rasponu od Stipe Mesića, čiju sam biografiju pisao, do raznih ljudi iz crne kronike. Sjedio sam puno puta s pokojnim Vjekom Sliškom, s pokojnim Klicom, Pripuzom, Vladom Rajićem, sjedio sam s njima, ali nikad prijateljevao. Nisam postao dio tog svijeta niti sam htio to postati. I ova serija ima momente iz tog miljea, vidjet ćete u kasnijim epizodama. Dobar sam i s Milanovićem, bio sam dobar i s Karamarkom i mnogim drugima.

I u čijem vam je društvu od svih tih sugovornika tijekom novinarske karijere bilo najugodnije?

S Danisom Tanovićem je uistinu bilo lijepo surađivati. Zahvaljujući njemu prvi put sam se susreo s pisanjem filmskog scenarija. To iskustvo mi je jedno od najposebnijih u životu. Uvijek mi je ugodnije biti u društvu ljudi koji se bave umjetnošću. Danis je jedna od boljih osoba koje sam sreo u životu. Zbog te njegove energije i snage da izgura ono što želi. I kod njega i kod Matanića fasciniraju me ta upornost i energija, fokusiranost na ono što rade. S tim da se jako razlikuju po umjetničkom senzibilitetu. Kod Matanića je sve nabrijanije, kod Tanovića je sve puno smirenije. Od njih sam naučio da je važno konstantno raditi i stvarati, bez obzira na to što će neki reći i kako će na to reagirati.

I dalje ćete glavom kroza zid?

Pa nije da sam uvijek išao kroz život baš tako. I dalje vjerujem kad objavim neki dobar tekst, da je to važno, ne očekujem nikad da će se dogoditi nešto strašno. Ključ dobrih stvari u životu je iznevjeriti očekivanja. Tako danas razmišljam. To je glavni moment kreativnosti i slobode.

Prema tome, još puno toga zanimljivog možemo od vas očekivati. Imate li ideju za novi roman?

Imam neke bilješke, skice. Potpuno je neuobičajena tema, jedna povijesna priča. Zanima me jako egzodus, odnosno spašavanje gladne hercegovačke djece preseljenjem u Slavoniju 1917. - 1918. pod vodstvom fra Didaka Buntića. Radi se o tome da su obitelji u Slavoniji preko župnih ureda udomili zbog gladi oko 17 tisuća djece iz Hercegovine, od kojih se neka nakon godinu-dvije-tri života tamo nisu htjela vratiti kući. Zaokuplja me ta priča, vidjet ćemo što će biti.

Matej Grgic

Matej Grgic

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgic

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi