Čitam ovih dana o intervjuu koji je isto ovih dana dao Dalibor Matanić i cijelo vrijeme mi na pamet pada jedna epizoda serije 'BoJack Horseman'. U njoj lik, nekad poznati glumac, ide na nešto što se zove apology tour ilitiga turneja isprike. U sklopu te turneje hoda naokolo po medijima i daje intervjue u kojima se ispričava i opravdava za svoje nekadašnje ponašanje, zbog kojeg je bio prezren u javnosti i zbog kojeg mu je propala karijera. Snimili su ga, naime, kako spopada policajku koja ga hapsi zbog pijane vožnje, on je pritom pokušava zašlatati, a kad ga ona obuzda, počne divljati i na kraju zaurla da mrzi Židove. Kad mu nakon toga još malo prokopaju po životu, ispostavi se da je lik i inače poprilična mrakača, koja je 14-godišnjoj kćeri ostavila poruku u kojoj je naziva prljavom droljom, ispostavi se da generalno mrzi žene, a u jednoj zapjenjenoj izjavi čak urla da mrzi Šveđane.

Nekoliko godina nakon toga lik se pokušava vratiti na scenu s tom svojom turnejom isprike, a mediji njegove napore komentiraju u stilu: 'Evo, Vance Waggoner još je jedan u nizu prezrenih celebrityja koji se nakon nekoliko godina pokušava vratiti, a mi jedva čekamo da mu oprostimo.'

Ta je satirička epizoda ove i inače vrlo cinične serije bila nadahnuta eskapadama Mela Gibsona, ali mene je cijela situacija s Matanićem svejedno podsjetila na to. On, naime, ovih dana također, čini se, ima svoju mini verziju apology toura ilitiga turneje isprike. Samo što njemu za pokušaj povratka i intervju u kojem se pokušava ispričati i opravdati, nije, kao liku u satiričnoj seriji, trebalo 'nekoliko godina', nego – samo godina i pol.

'To nisam ja, to je moja dijagnoza'. Kad prije?

Čovjeka jednostavno mora zadiviti koliko mu je brza i snažna moć rehabilitacije, regeneracije i reanimacije. Za rješavanje problema koji su, kaže, uzrokovali njegovo maltretiranje mladih žena većini su potrebne duge godine intenzivne terapije i introspekcije, a on se, eto, godinu i pol malo liječio, malo razmišljao, malo (očito) konzultirao sa stručnjacima za odnose s javnošću, pa onda otresao blato s odjeće i – hop, intervju! Totalno se kaje, ali moramo ga skužiti. 'To nisam ja, to je moja dijagnoza'.

E, sad. Nije da trivijaliziram dijagnoze, mentalne bolesti, ovisnosti, poremećaje ličnosti i generalno težak život Matanića sa samim sobom i pripadajućim problemima. Ne trivijaliziram ni njegove pokušaje brzinskog ozdravljenja, kao ni učinkovitost terapije kojoj se valjda podvrgao i koja ga je tako čudesno brzo rehabilitirala u novoprobuđenu, ispravnu verziju. Super je što postoje i moderna medicina i sve ostale metode koje takvo što omogućuju, a nije za ismijavanje ni komorbiditet superiorne inteligencije i sposobnosti samospoznaje, koji, čini se, postoji u Matanića kad je uspio sve to na sebi korigirati u godinu i pol. Malo sam iznenađena, ali respect (NOT).

Istinabog, možda me takav uzlet iz pepela i ne bi trebao čuditi s obzirom na to da junačina već ima novi film. I to – pazi ti hrabrosti – s temom seksualne eksploatacije. I to za pare koje su došle i iz naših džepova.

No svejedno me, unatoč toj njegovoj INSTITUCIONALNOJ rehabilitaciji, taj njegov intervju neugodno iznenadio i podsjetio na apology tour i cinično intoniranu epizodu satirične animirane serije. Nekako… manje boli kad sve to doživiš kao da se netko sprda i cijeli je scenarij smislio zato da zabavi ljude.

Osim što uopće nije zabavno i otvara barem tri pitanja.

Da, dio javnosti zbilja ne vidi problem

Prvo, zašto su Matanić i oni koji su ga očito savjetovali zaključili da je kucnuo pravi čas za 'turneju isprike'? Okej, nije baš turneja, dao je jedan intervju, ali zbog nečega sigurno jest zaključio da bi to u ovom trenutku bilo dobro za njega, zanimljivo za javnost i važno za općeljudsku dobrobit. Meni, za razliku od njega, ti razlozi nisu jasni i mogu samo nagađati u čemu je fora. Možda je čovjek nestrpljiv i želi svima što prije javiti da je sve skužio, ful se promijenio i 'majke mi, neću više nikad, sad vidim kakav sam kreten bio, sorry!' Možda mu je frka da mu bez takvog manevra neće dobro proći novo remek-djelo, a tijesno mu je s lovom pa želi opet dobiti potporu, možda ga i drma kreativni nemir, ali lovatorski svemir ne da pare za nove projekte dok si zločesti Dado ne opere ruke od blata.

A možda je i netko iz PR tima s kojim se savjetovao (ispravno?) zaključio da mu javnost zapravo želi oprostiti. Jer takva je kod nas raja. Kad je riječ o celebrityjima, pa makar i ne toliko estradnima, nego više 'umjetničkima', kao što je D.M. – raja naginje povratku na status quo, naginje rehabilitiranju onih koje je nekad smatrala kulerima jer javnost ne voli kad ispadne da je nekoga krivo procijenila. A i – da budemo posve iskreni – ne voli ni kada cijenjeni i popularni muškarci padaju pod optužbama žena. Ili, kako ih dio njih voli nazivati, histeričnih babetina.

Jer dio te javnosti, ma koliko zakon, moral, #metoo i razne udruge grčevito pokušavali dokazati suprotno – zapravo ne vjeruje da ono što je Matanić činio mladim glumicama nije okej.

Isprika koja to nije

Drugo, zašto se medij koji je objavio intervju s Matanićem odlučio na taj potez? Na prvu loptu objašnjenje je jednostavno. To se čita, to se gleda, to se klika. I dok je Matanić padao i sad kad ima pokušaj turneje isprike, raja se voli zabavljati time. Neki se ljute, neki shvaćaju ozbiljno, neki neozbiljno, ali to privlači ljude. A što ih je više koji pogledaju, pročitaju, kupe časopis, kliknu link – to ih više možeš prodati oglašivačima kao potencijalne konzumente popratnih reklama. Mediji danas opstaju gotovo isključivo na tome. Dakle jasno je, jedan kroz jedan, vrlo pravocrtno i nimalo komplicirano.

Osim što je kratkovidno. Priča s Matanićem, pa čak i njezine ozbiljne implikacije u smislu pokretanja rasprave o tome što se poznatim i donekle moćnim muškarcima tolerira u odnosu prema ženama i generalno manje moćnima od njih – relativno će brzo 'otpuhati' i neće se na njoj više moći skupljati ni klikovi ni grla za prodaju oglašivačima. A ostat će ti nezanemariv dio onih revoltiranih, koji više s tobom, odnosno tvojim medijem, neće htjeti razgovarati. I nalijepit ćeš si etiketu koje se svi respektabilni mediji nastoje otarasiti čak i kad svojim djelovanjem marno rade na njezinu održavanju.

I, da budem sasvim konkretna, ispast ćeš nazadan i neprosvijećen jer daješ glas sumnjivo rehabilitiranom zlostavljaču, a nisi se baš pretrgnuo dati glas njegovim žrtvama. Jer, naravno, žrtve ne zabavljaju ljude i posljedično – ne pumpaju reklame. I onda ćeš se morati ispričavati i posipati pepelom, tvrditi da ti je žao što ta predstava u kojoj se Dalibor M. pravda za svoja nedjela – vidi vraga – NIJE ispala pravedno suočavanje, nego je – morat ćeš javno priznati – 'kod žrtava stvorila novu traumu i otvorila rane koje su još svježe'.

Kako im nije neugodno?

To bi bilo i ono treće pitanje koje si čovjek mora postaviti uz Matanićevu varijantu apology toura. Narodski rečeno – kako im svima skupa nije neugodno pred tim ženama? Kapitalistički rečeno – gdje vam je sad ono 'društveno odgovorno poslovanje', kojim se svi redom volite busati u prsa kad furate prezentacije svojih firmi, časopisa i ostalih medijskih uprizorenja? To je u današnje vrijeme jako popularno i jako važno, čak se i fast food lanci u svojim reklamama hvale da postavljaju solarne panele, daju pare dječjim selima, sponzoriraju programe za mlade talente, kupuju opremu za bolničke odjele… Istina, široka raja voli popularno-humanitarne spike, a ne voli cancel kulturu, koja je NAVODNO Matanića skoro došla glave, ali ipak ostaje činjenica da on jest maltretirao mlade glumice zato što je mislio da sa svoje pozicije to može. Droga, mentalne bolesti ili ne – radio je nešto zbog čega je ne tako mala skupina žena traumatizirana. Gdje je njihova turneja po medijima?

Zasad se još možete oslanjati na 'staru gardu' koja voli opraštati kul frajerima koji su snimali kul filmove sve dok se par glasnih babetina nije drznulo otkriti da se u pozadini sve te kulerštine odvratno i opasno ponašao, ali već sutra će vam doći nova generacija koja će vas pljunuti zbog toga. Isprikama unatoč.

U toj novoj generaciji, naime, ima puno više onih koji su to zapamtili. Koje ne zanima vaš status quo. I koje su odgojile sve one 'histerične babetine'. Njih je ta generacija slušala i shvaćala dok je raja odmahivala rukom i laprdala o cancel kulturi kao najvećoj pošasti današnjice, kao da je gora od onoga što su Matanić i njemu slični radili.

A nije.

Sad će se sto posto javiti netko tko će pitati: 'Pa dobro, što sad taj čovjek mora učiniti da bi mogao nastaviti sa svojim životom? Zar smo ga osudili na doživotni cancel zbog toga što je bio munjen, drogiran, pijan, bolestan? Zar nema pravo na rehabilitaciju, oprost, iskupljenje, barem malo razumijevanja?'

I nisu ta pitanja bez veze. Ni odgovori na njih nisu ni jednostavno ni laki ni očiti, ma koliko se možda takvima činili.

Ljudi poput Matanića, naravno, imaju pravo na rehabilitaciju, kao što ga imaju i ljudi koji završe u zatvoru zbog teških kaznenih djela, kao što ga imamo svi, jer nitko od nas nije bez grijeha i prijestupa. No ljudi koji su učinili ono što je učinio Matanić NEMAJU PRAVO DIKTIRATI NARATIV svoje rehabilitacije sve dok taj narativ nije omogućen njihovim žrtvama. Seljačkije rečeno – ne može ON doći i reći 'evo, sad sam skužio di sam zeznuo, pa ajmo dalje'. To mogu samo oni koje je traumatizirao. I to se sigurno ne može dogoditi petnaest i pol minuta nakon što se sve dogodilo, a godinu i pol u kontekstu ove situacije otprilike je baš to – petnaest minuta.

Oprost ne funkcionira tako da istupiš pred ljude i kažeš da si shvatio što si krivo radio, sad si se promijenio i oprostio sam sebi. A Matanićev istup u intervjuu bio je upravo to. I nije okej što mu je to omogućeno.