Moram priznati da sam s velikom pozornošću pratio na kakvu će reakciju naići istraživanje što su ga o stavovima nereligioznih roditelja prema vjeronauku u školi početkom tjedna predstavili članovi Foruma za slobodu odgoja i udruge Protagora. Pitao sam se hoće li se, kao i toliko puta dosad, rasplamsati ideološka rasprava o tome treba li vjeronauk izbaciti iz škola i hoće li hrvatski javni prostor, osobito onaj medijski i internetski, ponovno preplaviti ideološke etikete koje ljude dijele na 'zatucane klerofašiste' s jedne i 'komunjare' s druge strane barikade. Sa zebnjom sam promatrao i hoće li onaj vjernički dio hrvatskoga društva (kojemu, usput budi rečeno, i sam pripadam), koji se i tijekom nedavno okončane predizborne kampanje s raznih strana plašilo 'povratkom crvenih' (premda, valja to primijetiti, manje negoli u nekim ranijim sličnim prigodama), zbog javne prezentacije spomenutog istraživanja zaključiti: eto, nije dugo trebalo pa da novi pobjednici pokažu svoje pravo lice i namjere!?

Začudo, ništa se od toga nije dogodilo, barem ne u mjeri u kojoj bi to bilo spomena vrijedno. Začudo, ali i, dodao bih, nasreću! Da li zbog aktualne krize, u kojoj većinu more neke sasvim druge brige, a ne pitanja poput vjeronauka u školi i odnosa Crkve i države? Dio razloga izostanka dosad uobičajene javne svađe kad god su se potezala slična pitanja zasigurno leži i u tome. Je li relativno mirnome ozračju pridonijelo i to što se Forum za slobodu odgoja i Protagora ovaj put i nisu toliko bavili samim vjeronaukom (premda je dio ispitanika tijekom istraživanja izražavao svoju odbojnost prema prisutnosti vjeronauka u školi, pa i prema religiji kao takvoj), nego su u fokus stavljeni problemi i potrebe onih koji na vjeronauk ne idu? Vjerojatno i u tome ima nešto istine. No meni se čini da glavni razlog izostanka bure valja tražiti u – SDP-u.

Valjda poučena iskustvom iz 2007, kad je - dijelom i zbog pretvaranja pitanja izbacivanja vjeronauka iz škola u središnje pitanje završnice tadašnje predizborne kampanje - uspjela izgubiti unaprijed dobivene izbore, ta se stranka ovaj put nije dala uvući u već viđenu predstavu. Premda je i ovaj put bilo pokušaja da se to pitanje ponovno stavi u središte pozornosti, SDP-ov se čelnik Zoran Milanović nije dao navući na tanak led. I onda kad su tu stranku pojedini simpatizeri po internetskim društvenim mrežama prozivali za nedovoljno odlučan stav prema Crkvi, pa ni nakon što su pojedini čelnici SDP-ovog strateškog kukuriku partnera HNS-a otvoreno isticali da bi oni odnose s vjerskim zajednicama 'drugačije riješili', Milanović i njegovi suradnici uvijek su davali isti odgovor: vjeronauk se neće ukidati, njegov je status reguliran međudržavnim ugovorom sa Svetom Stolicom koji nije lako mijenjati. Uostalom, ionako je izborni predmet i SDP to pitanje ne smatra presudnim.

Je li takav stav bio tek posljedica političke pragmatičnosti, po kojoj se uoči izbora nije baš mudro zamjerati većini onih od kojih tražiš povjerenje, ili je Milanović uistinu odlučio ne produbljivati ionako već preduboke ideološke podjele u hrvatskome društvu, teško je sa sigurnošću procijeniti. No ako je suditi po njegovom govoru u Muzeju suvremene umjetnosti u noći izborne pobjede, u kojem je i onima koji mu nisu dali svoj glas obećao biti 'dobar premijer', a sve koji žele doprinijeti velikome poslu koji pred Hrvatskom stoji, bez obzira na svjetonazorske razlike, pozvao da mu se u tome poslu pridruže, onda se ovaj put možda uistinu ne radi tek o političkoj pragmi, nego o svjesnome strateškom opredjeljenju.

Bilo kako bilo, barem kad je riječ o pitanju vjeronauka u školi, Hrvatska je doživjela (još jednu) vidljivu promjenu. Umjesto besplodne rasprave o tome treba li ukinuti jedan izborni predmet - kojega uostalom i punih 20 godina od vraćanja u obrazovni sustav ne samo izabire, nego je s njime i zadovoljna velika većina učenika, i koji svojim programima promovira (i) mnoge društveno korisne i poželjne odgojno-obrazovne ciljeve (kako to primjerice svjedoči prošle godine objavljeno istraživanje Centra za ljudska prava) - fokus je napokon stavljen na pitanje: kako riješiti probleme i stvarne potrebe onih koji taj predmet ne pohađaju.

Još je jedna tema, dakle, na najboljem putu da se iz isključivo ideološke sfere spusti na razinu jedne obične, ljudske i rješive dimenzije. Možda to i nije kolosalna promjena u nekoj, za budućnost Hrvatske i svijeta presudnoj temi, no potpisnika ovih redaka svejedno veseli. Osobito ako na kraju tog puta koji je ovih dana možda, ma kako skromno, ali ipak započeo, mognemo svjedočiti stanju u kojem će pokazivanje i izražavanje svog (vjerskog, ateističkog ili bilo kojeg drugog) identiteta biti povodom i razlogom međusobnog upoznavanja i iskrenoga suživota, a ne omalovažavanja i sukoba. Ne znam hoće li biti previše ukoliko zaželim da se u nekoj bliskoj budućnosti te naše (ljudske) različitosti neće samo tolerirati (podnositi), nego i iskreno prihvaćati i uvažavati?