Ako ćemo se na trenutak zadržati na vanjskopolitičkom planu, sam Zoran Milanović pridonio je 'zanimljivim vremenima' uglavnom svojim bizarnim statusom čudnjikavog ceremonijalnog šefa države s ruba Europske unije koji neobično zdušno relativizira rusku agresiju na Ukrajinu, a protokolarno se najčešće druži sa sličnima: na Pantovčaku je primio Slovaka Roberta Fica, putovao je upravo u Slovačku i u Mađarsku i, evo, ovog tjedna u Gruziju, gdje se čudio zašto tamošnju rusofilsku vladu, uz to i rubno diktatorsku, proglašavaju rusofilskom i rubno diktatorskom.

Istina, u međuvremenu je bio na primanju kod pape Lava XIV., malo se vrzmao po Balkanu, a skoknuo je i do Norveške – s kojom je nedugo potom izazvao diplomatski incident jer je javno predložio Amerikancima da umjesto Grenlanda obrate pažnju na njihovo otočje, strateški još važniji Svalbard.

Općenito se doima da nam je predsjednik uglavnom izoliran, ako ne i prezren u društvu kojemu pripadamo, ili barem smatramo da bismo trebali pripadati, možda i zato što od početka drugog mandata ionako traži inspirativniju, pomaknutiju i nestašniju ekipu.

Ako se na trenutak vratimo na njegov inauguracijski govor, možemo primijetiti da je prije godinu, minus četiri dana, Milanović upravo to i najavio:

Špartanje po hrvatskoj provinciji

'Dame i gospodo, dragi prijatelji, dragi građani, današnji svijet gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na svijet otprije 40 ili 50 godina, kada sam ja i mnogi od nas stasali i formirali se, on je u stvari neprepoznatljiv u odnosu na svijest od samo prije pet, najviše deset godina. Mijena traje i u ovom času. Iščezava jedno, a na horizontu se javlja nešto drugo što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa. Zvuči kao nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba iz kineske kletve. Čini se da su se pojavili i očito se javljaju novi gravitacijski centri globalne moći, koje se ne može ignorirati u oblikovanju slike budućeg svijeta. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim interesima u tom novom svijetu, u novom kontekstu, u novoj paradigmi. U tom poslu ne smijemo imati nikakvih ili barem ne previše predrasuda i dogmi.'

U svom tom vremenu – a i tri godine prije, još otkako je Putin navalio prema zapadu – Milanović je ostao jedini europski državnik, čak i ako uključimo notornog Aleksandra Vučića, kojega put nikako da navede do Ukrajine. A baš šteta, jer bilo bi zanimljivo čuti ga kako im objašnjava svoju inauguracijsku misaonu petlju da je 'pobjeda druga najgora stvar koja se može dogoditi u ratu'.

Ostavimo li postrani vanjskopolitički segment njegova djelovanja – a on je bitno sužen jer je Andrej Plenković kvalitetno procijenio da takvoj prznici ne bi bilo mudro dati u ruke ni djeličak diplomatske mreže, a kamoli kvotu koja uključuje važne geopolitički isturene položaje – prva godina Milanovićeva drugog mandata protekla je u protokolarnom špartanju po hrvatskoj provinciji, u kojoj je zblenutim načelnicima objašnjavao da treba izvući svaki euro iz europskih fondova 'jer sve je to naše i nitko nam ništa ne poklanja'.

Kad bi zagustilo jer ga tjednima nema u javnosti, pa su se novinari počeli raspitivati, oglasio bi se kakvim statusom na Facebooku. Kad je na dnevni red došlo uvođenje temeljne vojne obuke – jer ipak je lani u ovo doba govorio kako 'nema dileme da moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu' – nevoljko je pristao na inicijativu Vlade.

I to bi otprilike bilo to: Milanović, ranije najavljivan kao 'normalni', ali opet 'predsjednik s karakterom' koji će u drugom mandatu navodno eksplodirati, od svih mogućih onomatopeja 361 dan kasnije najpreciznije bi se mogao opisati zvukom mokre petarde.

Koja je, rječnikom ulice, 'prdnula'.

Rijeke pravde u koloru?

Za čovjeka koji je uporno tvrdio da ga funkcija predsjednika 'uopće ne zanima', a koji će upravo na toj funkciji provesti punih deset godina svoga, a bogme i naših života, to zapravo nije neočekivan razvoj događaja. Jer Milanovića pogoni nešto drugo: prkos, prezir prema političkoj sitneži – a to su valjda svi izuzev njega i pokojeg već rashodovanog visokog funkcionera – i ono što je sada već evidentno: gaženje procedura i institucija u pohodu na neke svoje osobne vrhunce. On se na Pantovčaku zapravo priprema za ponovni nalet na Banske dvore.

Ondje kuje taktiku i snuje postotke, kombinira i preslaguje, vrbuje i u isto vrijeme ponižava političke paževe. I ako je lani u ovo doba – doduše ne na vlastitoj inauguraciji, nego u pratećim, tada prepoznatljivim logoreičnim tjednim stand-upovima – rekao da ga ništa više ne inspirira i da nakon drugog mandata neće biti raspoložen, sposoban ili spreman za išta osim penzije, znajmo da će biti upravo suprotno.

Ovog tjedna obrisi tog plana prigodno su plasirani u javnost, točno na vrijeme kako se ne bi previše zaostajalo za HDZ-ovom objavom da 'kampanja za parlamentarne izbore traje iduće tri godine' i Tomislavom Tomaševićem, a on je eskalirao na ideološkom frontu oko Thompsona da bi za sebe zalijepio lijevi kontingent glasova. Milanović se oglasio da bi u idućem razdoblju bio tu negdje.

Doduše ne u SDP-u, stranci koja je nakon njega ostala u tolikim razvalinama da se njen današnji predsjednik Siniša Hajdaš Dončić doima potpuno beznadno kada najavljuje da će 'biti premijer', a ustvari boluju od štokholmskog sindroma i žude za time da se ovaj vrati, samo da ih dokrajči. To više govori o toj stranci i tom dijelu oporbe nego o njihovom vječitom 'dečku koji obećava', a zapravo skoro četvrt stoljeća mahnita i nekontrolirano devastira cijelu jednu stranu političkog spektra.

Ne, Milanović će ići na izbore, kao, sa svojom samostalnom listom – valjda s Mirandom Mrsićem, Ivom Josipovićem i sličnima – pa onda čekati da mu se svi ostali, uključujući SDP, kojemu će pokrasti ono malo jada od glasova što su mu preostali, poklone i potom mu se uklone. Poprilično je to neobična računica čovjeka koji je uspio izgubiti i od Ive Sanadera, i od Tomislava Karamarka, i od Andreja Plenkovića – dapače, dojam je da ga je ovaj zadnji pomoću Dragana Primorca zapravo gurnuo na Pantovčak da mu ondje manje smeta.

Sada bi Milanović trebao skratiti svoj mandat za godinu i pol ako doista na parlamentarnim izborima za tri godine želi nekako pokušati ponovno proizvesti 'Rijeke pravde', ali ovaj put u koloru, a pritom ne izrugati se ponovno Ustavu i zdravom razumu birača.

Premda bi se riješio gnjavaže Pantovčaka, na kojemu ga vjerojatno bole prepone, radi se ipak o popriličnom riziku za čovjeka koji, kako smo ranije vidjeli, mimo političke karijere može računati na to da će ga angažirati samo Stipe Latković, general Ivan Čermak i Albanci.

Ili je možda u međuvremenu impresionirao još nekoga?