S obzirom na to koliko se često u Hrvatskoj održavaju sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, Hrvatska je najsigurnija država od Zemlje do Mjeseca. Možda su je kao takvu percipirali i članovi posade NASA-ine svemirske misije Artemis II koji su upravo oborili rekord najudaljenijeg putovanja ljudi od matičnog planeta. I dok podvig četvero astronauta sigurno ulazi u povijest, možda će danas-sutra netko i rijetko održavane sjednice središnjega koordinacijskog tijela sigurnosnog sustava Republike Hrvatske, koje razmatra i procjenjuje sigurnosne prijetnje i rizike, doživjeti kao podvig.

Jer ako ovo Vijeće, čija je primarna zadaća donositi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti, nema potrebu za imalo redovitijim sjednicama, onda je zemlja u sjajnoj sigurnosnoj situaciji. I to ne samo zemlja, nego i sve oko nje. Vijeće, inače, čine predsjednik Republike, predsjednik Vlade, ministri obrane, unutarnjih poslova, vanjskih poslova i pravosuđa, savjetnik šefa države za nacionalnu sigurnost, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, predstojnik UVNS-a, ravnatelji SOA-e i VSOA-e, a u njegovu radu sudjeluje i predsjednik Hrvatskog sabora.

Tresla se brda…

Jasno je da su ključni članovi hrvatskog Vijeća za nacionalnu sigurnost prvi ljudi izvršne vlasti u zemlji, u aktualnim mandatima Zoran Milanović kao predsjednik Republike i Andrej Plenković kao premijer. I dok su njih dvojica u prvoj godini prvoga Milanovićeva mandata, dakle u pandemijskoj 2020. godini, bili na dvije sazvane sjednice, u ožujku i studenom, te na jednoj godinu kasnije, u studenom 2021., od tada do 1. travnja 2026. godine nije sazvana ni održana baš nijedna sjednica ovog tijela. Trebalo je dočekati Veliki tjedan 2026. da se ona održi, i to na znakoviti 1. travnja. Aktualna sjednica Vijeća ipak nije bila prvotravanjska šala, doista je održana, ali nakon nje niti su šefovi države i Vlade zajednički istupili pred medijima odgovarajući na njihova pitanja, niti je sjednica rezultirala bilo čim osim šturim priopćenjem.

U njemu se, među ostalim, navodi da se na Vijeću raspravljalo o aktualnim sigurnosnim pitanjima, konkretno o posljedicama rata na Bliskom istoku, utjecaju na cijene energenata te o drugim pitanjima od značaja za nacionalnu sigurnost. U istom je terminu održana sjednica Vijeća za obranu, na kojoj se, prema istom priopćenju, raspravljalo o jačanju obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske, s naglaskom na projekte opremanja i modernizacije Hrvatske vojske. Sjednice su zajednički sazvali predsjednik Milanović i premijer Plenković.

Tko o čemu, bivša predsjednica o - kontejnerima

Nekako se u isto vrijeme oglasila i bivša članica Vijeća za nacionalnu sigurnost, hrvatska predsjednica od 2015. do 2020. godine Kolinda Grabar Kitarović, koja je sjednici Vijeća u svom mandatu posljednji put nazočila u prosincu 2019. godi ne. Mada se ona, kako sama ističe, potpuno distancirala od politike, i nacionalne i lokalne, njezina objava na društvenoj mreži koja počinje riječima 'Šutim već godinama, ali ne mogu više. Danas mi je stvarno dosta', zazvučala je kao apel nekoga koga i dalje zanimaju međunarodni odnosi te vanjska i sigurnosna politika zemlje kojoj je bila na čelu. I čije je vanjskopolitičke interese zastupala kao svojedobna ministrica vanjskih i europskih poslova te kao veleposlanica u i dalje najmoćnijoj državi svijeta, Sjedinjenim Američkim Državama. Dapače.

Od ranije političarke s takvim funkcijama, koje uključuju i onu pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, nekako se očekuje da, neovisno o distanciranju od politike, izrazi svoje mišljenje o aktualnim prilikama u svijetu te o načinu na koji hrvatski politički vrh reagira na te prilike. Svi koji su se ponadali da će se Grabar Kitarović ovom prigodom referirati na sjednicu Vijeća nacionalne sigurnosti ili na bilo koji događaj relevantan za svjetski mir i hrvatsku sigurnost ostali su razočarani. Milanovićeva se prethodnica opravdano obrušila na odvoz smeća u Zagrebu i pripadajuće kontejnere.

I dok Milanović i Plenković, unatoč svojim osobnim i političkim nesuglasicama, nemaju potrebu u ime Ustava sustavno surađivati u oblikovanju i provedbi vanjske politike te znatno češće sazivati Vijeće za nacionalnu sigurnost, bivša se šefica države legitimno profilira kao style influencerica s društvenih mreža, bez namjere da svoje dugogodišnje iskustvo rada u vanjskoj politici pretvori u kredibilan utjecaj. Zašto i bi kada ni politički vrh države ne surađuje niti profilira Hrvatsku kao iole utjecajniji subjekt međunarodnih odnosa. Makar s načelnom politikom. Aktualni se šefovi države i Vlade razlikuju u gotovo svim vanjskopolitičkim pitanjima, od Europske unije, preko rata u Ukrajini, do ratova na Bliskom istoku. Tko onda predstavlja Hrvatsku i – što to predstavlja Hrvatska u vanjskoj politici?

Mala zemlja za veliku diplomaciju. Barem u teoriji

I Milanović, i Plenković, i Grabar Kitarović, i predsjednik Hrvatskog sabora Jandroković, svoje su političke karijere započeli kao mladi diplomati u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova u 1990-ima. Prateći njihova profesionalna iskustva i sadašnje dužnosti, s pravom bi se očekivalo da će hrvatska politika imati iznadprosječnog sluha za detektiranje, formuliranje i realizaciju nacionalnih interesa u međunarodnim odnosima, što čini bit vanjske politike. Mala zemlja poput Hrvatske ne mora nužno biti neprimjetnom u međunarodnim odnosima. Sve ovisi o kapacitetima njezine politike da sinkronizira vlastite i inozemne interese te sadržajno, kadrovski i inicijativama profilira zemlju kao vrijednu prijedloga i suradnje.

Hrvatska je posljednja članica Europske unije te jedina unutar nje koja ima istodobno iskustvo osamostaljenja nakon završetka Hladnog rata, vlastitog rata za neovisnost i teritorijalnu cjelovitost, poratne obnove te zahtjevnog puta integracija u samu Uniju i NATO. Usto, nalazi se na 'predziđu europejstva' prema i dalje neintegriranom dijelu zapadnog Balkana s bremenom različitih konflikata te je i zemlja koja, zahvaljujući prošlosti, razumije i Europu i izvaneuropski dio svijeta s kojim se godinama politički i gospodarski surađivalo.

Potencijalno, mala zemlja za veliku diplomaciju. Od Bruxellesa do Washingtona. Od Pariza do Pekinga. Od Sarajeva do Kijeva. Od Kaira do New Delhija. Od Europske unije do kandidatkinja za članstvo u Uniji. Od Ujedinjenih naroda do Međunarodnog olimpijskog komiteta. Od posredovanja u sukobima do mirotvornih inicijativa. Dakako, kada bi se to htjelo i, osobito, znalo. Umjesto da hrvatska politika upravo u vanjskoj politici prepozna i ostvari svoj utjecaj unutar globalne politike, počevši od neposrednog susjedstva nadalje, čini se da hrvatski državni vrh i sam treba 'unutarnju diplomaciju' kako bi se uopće sastao jednom u pet godina, a da se o onome što Ustav normira – oblikovanje i provođenje vanjske politike, što podrazumijeva i postavljanje šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu – niti ne govori.

Koji je doprinos Hrvatske?

Tako će se o hrvatskoj vanjskoj politici prije čuti da je netko od hrvatskoga diplomatskog osoblja optužen za pronevjeru stotina tisuća dolara, kao što je to recentni slučaj s dugogodišnjom zaposlenicom hrvatske misije pri UN-u, nego da je Hrvatska nešto konkretno ponudila i ostvarila u pogledu vanjskopolitičkih inicijativa. Kako će i ostvariti kada se o nečem takvom nema tko dogovoriti. I to u vremenima u kojima je svijet doslovce u najdramatičnijem trenutku od rušenja Berlinskog zida 1989. godine. I dok je onda u dobrom dijelu planeta takva epohalna promjena doživljena kao prijelomni trenutak nabolje, današnji je svijet premrežen oružanim sukobima i krizama u kojima bukte stara neprijateljstva, eruptiraju nova, a pitanje pouzdanih savezništava nikada nije bilo upitnijim.

U ovakvim se okolnostima čelni ljudi hrvatske nacionalne sigurnosti nisu ni formalno sastajali u referentnom Vijeću. A od studenoga 2021. do travnja 2026. godine svijet je pretrpio najtežu zdravstvenu krizu desetljećima unatrag, Europu je destabilizirala ruska vojna agresija na Ukrajinu, eskalirala su dva rata na Bliskom istoku, najprije onaj u Gazi, a zatim i trenutačni u Iranu, koji su SAD i Izrael vojno napali uz mnogobrojne ljudske žrtve, razaranja te utjecaj na svjetsko gospodarstvo i trgovinu energentima.

Dodaju li se tomu neprestano širenje vrsta sigurnosnih ugroza, ubrzana promjena ratovanja, upitnost postojanja NATO-a kao američko-europskog mehanizma kolektivne sigurnosti te permanentna nestabilnost u hrvatskom zapadnobalkanskom susjedstvu, pitanje je elementarne političke odgovornosti da hrvatsko Vijeće za nacionalnu sigurnost radi svoj posao te da ustavni kreatori hrvatske vanjske politike i nacionalne sigurnosti surađuju na dnevnoj bazi. U suprotnom, Hrvatska će biti sve nevažnijom u međunarodnom kontekstu koji se ne odnosi na turizam i sport. A što se tiče Mjeseca, Hrvatska još nije ni punopravna članica Europske svemirske agencije (ESA) dok Slovenija, Mađarska i Rumunjska, primjerice, jesu. Toliko o viziji zemlje u sadašnjosti i budućnosti onih koji bi tu viziju trebali imati. I na nebu i na Zemlji.