Crne siluete s pronicljivim pogledima, lica koja nose teški teret nepravde - tako izgledaju portreti 'izbrisanih' kroz objektiv fotografa Boruta Krajnca. Izložba njegovih radova postavljena je krajem ožujka ispred Muzeja narodnog oslobođenja u Mariboru i bit će dostupna posjetiteljima do jeseni 2025. godine. Fotografije svjedoče o tragediji koja se dogodila prije 33 godine, a čije posljedice još uvijek osjećaju tisuće ljudi.

26. veljače 1992. godine, slovenske vlasti su bez najave i bez mogućnosti žalbe izbrisale 25671 osobu iz registra stalnih stanovnika Slovenije. Među njima je bilo 5360 djece. Preko noći, ti su ljudi ostali bez pravnog statusa i valjanih dokumenata a da o tome nisu bili ni obaviješteni. Izbrisani nisu nestali samo iz registra - nestali su iz pravnog sustava, postali su nevidljivi, izgubivši pristup zdravstvenom osiguranju, mirovinama, mogućnosti zaposlenja, pa čak i pravo na stanovanje.

Mira Muršič sjedi na terasi kafića u centru Maribora, pijući pivo i povremeno paleći cigaretu. Odlučila se za alkohol umjesto kave, s obzirom na to da joj je tema razgovora izuzetno teška. Gleda me izravno u oči dok priča o danu kada je saznala da više ne postoji.

'Prije 'izbrisa' sam samo živjela normalan život, kao i svi ostali. Nikada nisam zamišljala da će se išta posebno dogoditi nakon neovisnosti' priča Mira. 'Bila sam majka dvoje male djece i imala sam svoju tvrtku. Istina je da sam prekinula sa svojim mužem malo prije, godinu dana prije toga. Ali moj život je bio potpuno normalan, ništa mi nije nedostajalo.' Rođena je na hrvatskoj strani granice, svega 500 metara od Slovenije, u mjestu Prhovec, dok joj je majka bila u posjetu sestri. 'Živjeli smo u Sloveniji, otac me bio prijavio u matične knjige u Mariboru', objašnjava Mira složenu pozadinu koja će kasnije postati razlog njezinog brisanja.

Mira pripada skupini od 25671 ljudi koji su gotovo preko noći izgubili sva prava. Sve te osobe imale su barem dvije zajedničke karakteristike: legalno su živjele u Sloveniji kao stalni stanovnici i porijeklom su bile iz drugih republika bivše Jugoslavije, iako su mnogi od njih rođeni u Sloveniji. Mnogi, poput Mire, nikada nisu ni pomislili da bi njihov status mogao biti doveden u pitanje.

Birokratsko nasilje

'Otišla sam podnijeti zahtjev za novom putovnicom', prisjeća se Mira trenutka kada je shvatila da nešto nije u redu. Ravnodušno, hladno, birokratski - tako je izveden čin koji će joj promijeniti život. 'Službenica na šalteru mi je rekla: 'Nisi naš državljanin, idi u imigracijski ured.' To mi je bilo jako čudno, nisam znala što to znači.''

Izbrisani su bili žrtve administrativnog nasilja - bezličnog, sistematskog i, kako će se kasnije pokazati, protupravnog. Nisu dobili nikakve službene obavijesti, nikakve pisane odluke. To je značilo da nisu mogli ni podnijeti žalbe, jer formalno nisu ni znali da su izbrisani.

'Nisu objavili, kako su kasnije rekli, da službeno pozivaju ljude s objašnjenjem da moraju obaviti puno posla' objašnjava Mira. 'Uvijek sam javno odgovarala na ovo govoreći da želim dokaz kako su nam odgovorili, ali ga naravno nemaju jer nikome nisu odgovorili.'

Mira se isprva nije htjela pomiriti s činjenicom da je preko noći postala strankinja u zemlji u kojoj je živjela čitav život. 'Neko vrijeme sam putovala u razne strane zemlje jer mi je bilo nevjerojatno, zašto bi se država brinula o našim poslovima, našim osobnim poslovima. Mogli bi me čak i deportirati ako ne bih dobila posao.'

No uskoro je shvatila razmjere katastrofe. 'Odjednom više nisam mogla ići u banku niti obavljati administrativne poslove. Bivši suprug podnio je tužbu za skrbništvo nad djecom. Nisam mogla ni ići na sud jer ne možeš preuzeti poštu bez osobne iskaznice.'

Život u sjeni

Život izbrisanih pretvorio se u začarani krug. Bez dokumenata nisu mogli raditi, bez rada nisu imali novca, bez novca nisu mogli plaćati stan ili se braniti na sudu. 'Ukratko, potpuno si blokiran, ne možeš ništa učiniti', kaže Mira.

Pokušala je srediti stvar u Centru za socijalni rad, barem za svoju djecu, ali odgovor je bio apsurdan: 'Rekli su mi da angažiram odvjetnika u Hrvatskoj. Ta osoba treba kontaktirati slovenskog odvjetnika, a odvjetnik može zatražiti dodatak od Centra za socijalni rad. Ali nemaš dokumente, ne možeš raditi, nemaš novca. Dakle, ne možeš ništa učiniti'

Fizičke posljedice stresa i nemoći bile su dramatične. 'Tada sam imala 43 kg, što je značilo da nisam mogla ništa raditi, jedva sam spajala kraj s krajem' prisjeća se Mira.

Izbrisani nisu bili samo brojke - bili su majke, očevi, radnici, susjedi. Ljudi s planovima, ambicijama i nadama. Dokumenti o 'izbrisu' govore o tisućama osobnih tragedija koje su ostale skrivene od očiju javnosti gotovo cijelo desetljeće. Prema službenim podacima, izbrisani su izgubili pristup zdravstvenom osiguranju, mirovinama, mogućnosti zaposlenja, pa čak i pravu na stanovanje.

Aleksandar Todorović, jedan od 'izbrisanih', osnovao je 2002. godine Društvo izbrisanih stanovnika Slovenije. Organiziranim djelovanjem na otklanjanju nepravdi, izbrisani su se od žrtava nacionalističke politike transformirali u aktiviste, subjekte koji djeluju i stvaraju nove načine organiziranja i solidarnosti.

'Pitao sam se jesam li uopće sposoban za ovo'

'Ovi ljudi nisu obični ljudi i ovo nisu obične priče' kaže fotograf Borut Krajnc opisujući izazov s kojim se suočio kada ga je Amnesty International Slovenije zamolio da napravi portrete izbrisanih. Krajnc je najprije dvoumio da li prihvatiti zadatak. 'Osjećao sam da je to veoma težak zadatak. Pitao sam se jesam li uopće sposoban? Hoću li uspjeti prikazati ovaj tragični moment na neki dostojanstven način,a da od ljudi ne napravim žrtve, jer oni su na neki način heroji koji su preživjeli ovo.'

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja fotografiranja na različitim lokacijama, Krajnc se odlučio za jednostavan ali snažan pristup. 'Odlučio sam se da ću se koncentrirati samo na psihološki profil tih ljudi, samo na lica, samo na neku ekspresiju. Uzeo sam tamnu pozadinu i fotografirao ih ispod razine očiju. Tako da sam ja bio niže od njih, jer oni su zapravo veliki ljudi - preživjeli su tu tešku situaciju.'

'Uglavnom im ništa nisam pričao, samo sam rekao 'budite ozbiljni, možda malo razmislite kako je bilo tada'. Ne želim portret gdje se smiju' opisuje Krajnc svoj proces. Rezultat su potresni portreti koji otkrivaju dostojanstvo i snagu ljudi koji su, unatoč svemu, preživjeli i nastavili se boriti za svoja prava.

Izigrana pravda

Čak i kada je država konačno počela rješavati problem i nuditi odštete, iznosi su bili ponižavajuće niski. 'Dodijelili su nam odštetu. Dobila sam 3800 eura za šest i pol godina' kaže Mira. 'To nije puno. A budući da sam državi dugovala novac, uredili su to tako da su mi ga uzeli, iako po zakonu odštete obično ne mogu biti uzete za pokriće dugova. Ali baš za odštete izbrisanima napravili su iznimku - te su odštete bile izuzete iz tog zakona. Tako da su mi na kraju javnim nalogom oduzeli i taj novac. Zapravo sam platila za svoj 'izbris'.

Dugoročne posljedice Mira osjeća i danas. 'Sada imam nešto više od 60 godina, ali imat ću šest godina manje mirovinskog staža. I to nikoga ne zanima. To znači da ću do kraja života imati posljedice' objašnjava.

Maja Pan iz Amnesty Internationala Slovenije, filozofkinja i aktivistica koja godinama prati problematiku 'izbrisanih', jasno artikulira težinu ovog slučaja kršenja ljudskih prava.

''Izbris' se dogodio u jednom trenutku, a njegove posljedice traju trideset i tri godine nakon njega i predstavljaju međugeneracijsku traumu. To možemo reći bez sumnje' ističe Pan. 'Ovakvo administrativno nasilje stvorilo je nepremostiv jaz između države i građana kojima je uskraćeno pravo na dostojanstvo.'

Prema njezinim riječima, priča o 'izbrisu' nije samo priča o prošlosti, već i o sadašnjosti i budućnosti. 'Kada govorimo o izbrisu, ne govorimo samo o jednom administrativnom činu iz 1992. godine. Govorimo o tri desetljeća nepostojanja, o djeci koja su odrastala bez dokumenata, o ljudima koji nisu mogli posjetiti bolesne roditelje u drugim republikama, o raspadnutim obiteljima i izgubljenim životnim prilikama.'

Borba se nastavlja

Nevladine organizacije Amnesty International Slovenije, Mirovni institut i Civilna inicijativa izbrisanih aktivista Slovenije pripremile su prijedlog zakona koji je podržala i predsjednica Republike Slovenije Nataša Pirc Musar. Srž prijedloga je da se dozvola za stalni boravak vrati svakom izbrisanom koji to zatraži, bez obzira na to kada podnese zahtjev.

Izložba fotografija Boruta Krajnca nije samo podsjetnik na ovu tragediju, već i poziv na djelovanje. Uz izložbu posjetitelji mogu potpisati peticiju za ispravljanje nepravdi izbrisanima, koju su pokrenule nevladine organizacije.

Za Miru Muršič i tisuće drugih, borba još nije gotova. Njihove životne priče, zabilježene kroz objektiv Boruta Krajnca, ostaju kao svjedočanstvo - o ljudskoj patnji, ali i o nevjerojatnoj snazi duha koja im je omogućila da prežive 33 godine nevidljivosti.

Mira je za naš razgovor pristala podijeliti svoju priču, no odbila je mogućnost fotografiranja. 'I dalje osjećam posljedice tog izbrisa. Kao da sam izgubila pravo na vlastitu sliku, vlastiti identitet' objašnjava dok gasi cigaretu. 'Neka fotografije s izložbe govore umjesto mene - one su već uhvatile sve što trebate znati o nama izbrisanima.'