KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Mladi s Filozofskog protiv Europske unije

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 09.10.2011 16:16
  • Objavljeno 09.10.2011 u 16:16
Tu su i euroskeptici

Tu su i euroskeptici

Izvor: Cropix / Autor: Davor Pongracic / CROPIX

Lijevo orijentirani filozofi, vodonoše studentske plenumske supkulture, imaju iste stavove o Europskoj uniji kao i desni dio zbora protiv EU. Tportalov kolumnist, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pokušava proniknuti u razloge tog neobičnog stanja stvari

Na skulpturi S. S. Kranjčevića kraj Filozofskog fakulteta nedavno je, uz njegove stihove 'Mrijeti ti ćeš kada sam počneš u ideale svoje sumnjati' osvanuo grafit ‘Ne u EU’. Nepoznati pisac grafita konačno je potvrdio slutnje: da će se plenumska univerzalistička borba za ‘pravednije’ društvo po ‘dijalektičkom zakonu’ ubrzo pretvoriti u nazadnu ideologiju društvenog zatvaranja. Tako su se plenumaši pridružili desnom dijelu zbora protiv Europske unije: to je dodatni glas u općoj terevenki turbo folka i ‘neovisni’ dokaz provincijalnog mentaliteta ovih krajeva.

Mnogi stanovnici Hrvatske možda mogu ‘razumjeti’ glasove boraca za neovisnost: a, eto, sada to osvojeno predajemo nekom Molohu u Bruxellesu. Ali zašto bi isto vrijedilo i za lijevo orijentirane filozofe, to na prvi pogled nije jasno. Pokušajmo razjasniti.

Anarhosindikalistički nacionalizam

Negativan stav ‘plenumaša’ o pridruživanju Europskoj uniji pomnijim pratiteljima plenumske supkulture s Filozofskog fakulteta nije nepoznanica. Udruga studenata s mojeg fakulteta ‘Slobodni filozofski’ stavove protiv Europske unije već duže vrijeme prenosi iz Zareza ili originalno tiska u svojem biltenu - Skripta. Primjerice, u novome broju objavljen je članak aktivista mreže anarhosindikalista, MASA-e, Juraja Kataleneca koji piše

(Ako) Hrvatska uđe u EU, to bi nanijelo nepovratnu štetu hrvatskim radnicima koji bi izgubili mnogo prava koja su im osigurana našim zakonom... Europska unija je poznata po svojoj neoliberalnoj propagandi u socijaldemokratskom ruhu... Zbog toga ne treba nasjedati na propagandu EU, koja svoju kriminalnu anti-radničku politiku skriva iza lijepih fraza. Potrebno je ponuditi aktivan otpor...

U Europsku uniju ne treba ući niti zbog loše reguliranih nacionalnih prava, piše u istom biltenu (i u Zarezu) Nikola Vukobratović, pripadnik ‘Crvene akcije’, navodno zbog toga što se u ratu u SFRJ pokazalo da je ‘međunarodna zajednica’ imperijalna tvorevina. U maniri Sime Bulajića (ako ga se još sjećate), pa i brojnih domaćih desničara, autor dodaje:

Takvom shvaćanju uloge 'stranog faktora' u postjugoslavenskom prostoru pomogla je i ovisnost ljudskopravaškog NGO-sektora o pravnoj zaštiti, a još više o financijskom izdržavanju i pomoći koje su mu u sukobu s 'nacionalističkim' režimima pružale razne strane vlade ili zaklade na ovaj ili onaj način povezane s vladama.

Prevedimo: dokaz da je međunarodna zajednica bila imperijalna potvrđuje se i time što je financirala nevladine udruge i strane zaklade u Hrvatskoj i drugdje. (Misli se na ‘židovski kapital’. ‘Hvala’, na ‘balkanskom’ kaže se: ‘Ma idi bre...’). Autor nastavlja s pohvalama hrvatskoj politici prema nacionalnim manjinama, i s oštrom kritikom europske politike nacionalnih manjina: ‘Očito je da postoje velike razlike u zakonskom odnosu prema nacionalnim manjinama između Hrvatske i velikih zemalja EU. Različiti standardi za velike i male, stare i nove članice EU rijetko će koga iznenaditi, ali ipak valja primijetiti kako su dvostruki standardi ovdje čak i formalno postavljeni za različite članice’, te dodaje kako bismo ulaskom u EU bili izloženi rasizmu kojeg kod nas, po autoru, očito nema.

U zaključku Vukobratović se retorički pita: ‘Je li u toj situaciji točno da europski identitet doista prelazi uske ‘nacionalističke' granice i, naposljetku, znači li on ‘zajedništvo u raznolikosti' kada je najznačajnija i najpotlačenija europska manjina zapravo zbog vlastitog ‘izvaneuropskog porijekla' (imigranti) isključena iz tog identiteta? Teško.’ (Preporučujem, poznavanja socijalne okoline radi, pročitati i autorove druge tekstove.)

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Sasa Midzor Sucic

Srećko Horvat pridružio se euroskepticima
Last but not least,Srećko Horvat, filozof i publicist, ideolog plenumskog ‘pokreta’, i ‘teorijskog dijela Subverzivnog filmskog festivala’, sada već etablirana figura domaćeg turbo folk života, u zadnjem Večernjakovom Forumu, kao i nedavno na državnoj televiziji, zalaganje za Europsku uniju izjednačio je s jednopartijskim jednoumljem. Nakon ‘analize’ 1468 tvrtki koje imaju 'euro' u svojem imenu, autor bez argumentacije zaključuje:

'Europska unija će Hrvatsku primiti u svoj ‘topli krug’ upravo zato jer je i sama korumpirana tvorevina, a pravo je pitanje bi li Hrvatska uopće ušla u EU da nije korumpirana.'

Europa naravno ne nudi nikakav ‘topli krug’, pogotovo ne s Horvatovim konotacijama. Ali, ako je Europa toliko korumpirana, i ako je korupcija preduvjet članstva, zašto nas nije primila mnogo ranije – čim smo to zaželjeli? Naposljetku, čak i kada bi Europa bila sinonim za korupciju, autor očito pledira i priklanja se ovoj našoj domaćoj, toploj, autohtonoj, balkanskoj korupciji, u kojoj je gotovo posve normalno, logično, da predsjednik vlade bježi iz zemlje zbog sifoniranja tvrtki na proračunu.

Ako je ranije zbog verbalnih nejasnoća protagonista slijeva postojala nedoumica oko plenumskog ili kako to neki televizijski urednici kažu - ‘društveno-mrežnog opredjeljivanja’ za ili protiv Europske unije, zagovornici plenuma sada igraju otvorenim kartama.

Ali takav antieuropski stav nije tek subjektivan stav spomenutih autora. Kratak i jasan grafit na Filozofskom ‘Ne u EU’ samo je logična posljedica plenumskog političkog stava.

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Vladimir Ivanov


Antieuropejstvo kao logičan nastavak plenumskog komunizma

Mlađe generacije ne treba koriti što iz iskustva ne znaju kako se živjelo u zatvorenim društvima – poput Albanije. Ne treba ih koriti što žude za nekom toplom platoničkom zajednicom (koja ima filozofa vladara s funkcijama tiranina), u kojoj će svi biti sretni i raditi za zajedničku korist. Možda ih ne treba koriti niti zato što misle da je dostupnost svih civilizacijskih blagodati ‘bogomdana’, (a pri tome ne mislim na Facebook), da su one jednom-za-svagda postale ‘prava’ bez obzira kakve odluke donosili: hoćemo li raditi ili beskonačno diskutirati.

Ali plenumaše, kao i cijelu domaću kulturnu javnost treba prekoriti što nije naučila lekciju iz nedavne prošlosti i prošlosti XX stoljeća: da je dobrim namjerama popločen put u pakao, i da opredijeljenost za zatvoreno društvo uvijek korumpira. Kako je moguće da se lijeva univerzalistička nastojanja, koje je navodno promovirao filozofski ‘plenum’, tako brzo pretvore u svoju suprotnost – u ideologiju zatvorenog društva? Mnogi veliki filozofi, publicisti, književnici, od Karla Poppera, Friedricha Hayeka do Solženjicina i Pasternaka, posvetili su tom pitanju cijele knjižnice. Dopustite da to iznimno nasljeđe europske tradicije ukratko sažmemo (kada već nije dio kurikuluma na filozofiji).

Otvoreno je društvo, prema Karlu Popperu, ono koje omogućuje da se politički vođe svrgnu bez nasilja i krvoprolića, za razliku od ‘zatvorenog društva’ u kojem su to glavne metode smjene vlasti.

Dramatizacija ulomka iz knjige 'Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji' Karla Poppera

Otvoreno je društvo ono ‘u kojem se ljudi suočavaju s osobnim odlukama’, i koje odlikuje osobna odgovornost za vlastite moralne izbore, za razliku od zatvorenog, u kojem prevladava kolektivno ili plemensko odlučivanje.

Zatvorena ili kolektivistička društva ne razlikuju zakone i društvene običaje, ili točnije, ‘prirodne zakone’ i ‘stvorene zakone’. Zatvorena društva pozivaju se na izvjesne, bespogovorne istine (o cilju Povijesti) koje izriču pojedinci, forumi ili plenumi, a ti bespogovorni ciljevi opravdavaju različita praktična sredstva za njihovo ostvarenje. Tako plenumi, na kojima se ‘izravno’ odlučuje o svakodnevnim stvarima, de facto pretpostavljaju da se pravila igre mogu mijenjati u hodu, u skladu s (novostvorenim) društvenim običajima.

Zašto se takve bespogovorne istine o tumačenju stvarnosti, i parole o općim, humanim ciljevima ‘socijalne’ (a ne puko ‘formalne’, građanske ili kapitalističke) pravde nužno pretvaraju u sektaško-nacionalne?

S tim paradoksom - ‘govori o univerzalnom, radi sasvim suprotno, i nadaj se da nitko neće primijetiti’ - sindikalisti se na lijevom kraju političkog spektra bave svakodnevno. Za takvu strategiju imaju mnogo razloga. Konkurencija strane i jeftinije radne snage najveća je prijetnja ‘našim’ radnicima, ‘našim’ udrugama, ‘našim’ prijateljima. Ali ta strana ‘radna snaga’ su također ljudi (‘do they not bleed?’). Vrlina kapitalizma (liberalizma i neoliberalizma) jest da ga ne zanima je li netko bijele ili neke druge boje kože, ove ili one nacionalne pripadnosti. Ljevičar se stoga mora opredijeliti: želi li štititi samo ‘svoje’ ili ‘sve’? On obično shvaća da ne može štititi ‘sve’ pa smanjuje aspiracije na štiteći ‘svoje’, na račun svih ostalih. Paradoks zaštite ‘naših’ još je izraženiji kada shvatimo da niti ‘mi’ nismo ‘naši’, jer višu cijenu rada za ‘neke naše’ kroz cijenu proizvoda zapravo plaćamo ‘mi’. Ta je zaštita stoga poseban privilegij ‘nekih naših’ koju plaćamo svi. U svakom slučaju, takvom smo zaštitom odustali od ‘jednakosti’, jer smo jedne spriječili u njihovim nakanama (slobodama!), drugima uzeli, da bi treći dobili. A tko su ti ‘naši’? Pa: zna se!

U real-političkoj varijanti, taj je paradoks još mnogo zlokobniji. U povijesti ‘radničkog pokreta’, komentatori opisuju ‘paradoks’ Druge kominterne (pred Prvi svjetski rat) koja se nakon omasovljenja raspala jer se proletarijat nekako magično predomislio i prihvatio nacionalne interese umjesto ‘općeljudskih’. (Dobili su naime demokraciju, eto zašto su se ‘predomislili’. A onima koji se za nju nisu izborili na raspolaganju je ostalo samo krvoproliće.)

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Ali to nije kraj priče. Ako se današnjim generacijama čini da su to ropotarnice prošlosti, krenimo ispočetka. Pretpostavimo da ste uvjerili grupu istomišljenika da je vaša istina – univerzalna, nepobitna ili neminovna, i da uz to imate poštene, najbolje namjere da ostvarite stanje u kojem svi žive slobodno od lanaca, stega rada ili imperijalnih natruha jednoumlja europeizma (poput ljudskih prava i ugovornih prava), od kapitalizma, otuđenog rada i sl. Prvo ćete shvatiti da neki narodi žive vrlo daleko, da o njima ništa ne znate, da s njima nikada niste komunicirali, pa je teško reći što za njih znači širenje područja slobode. Pustit ćete stoga pitanje slobode tih naroda za neku drugu priliku.

Potom ćete se uključiti u borbu protiv klasnog ili nekog drugog neprijatelja, po mogućnosti u nekoj drugoj zemlji (Bolivija, Kuba) kako biste dokazali da imate ozbiljne namjere i dovoljnu količinu moći da provedete svoje namjere. (Usput, ‘taktički’ možete sklopiti savez s nekim poput Ribbentropa – primjerice: subverzivne festivale možete financirati novcem najvećeg domaćeg kapitalista.) Ubrzo ćete dakle shvatiti, kao što je to shvatio Lenjin, da je mnogo oportunije prepustiti ‘opće interese’, tj. njemačke proletere njihovim problemima (jer naposljetku: oni nisu ‘naši’), i da je ‘logično’ opću revoluciju ograničiti na ‘revoluciju u jednoj zemlji’. Potom ćete ‘kod svojih’ pokušati prvo blago, uvjeravanjem, ‘argumentima’, pridobiti neznalice i zlonamjernike za svoje planove, a ako ne uspijete blagim metodama, onda ćete iskoristiti malo oštrije, već prema potrebi. Potom ćete za održanje vašeg genijalnog plana o socijalizmu u jednoj zemlji početi koristiti sav rad i sredstva preživljavanja za održanje poretka koji ste već smislili.

Priča je malo skraćena, ali dovoljno prepoznatljiva. U oba se slučaja naš izmišljeni ljevičar poslužio ‘lukavstvom uma’ (čitaj: silom ili nemoralom) za ostvarenje ‘općeljudskih’ ciljeva. To je naravno postalo moguće kada ste dobili apsolutnu polugu vlasti. A tu apsolutnu vlast (koja ujedno i najviše korumpira) lakše možete ostvariti u manjim, zatvorenim društvima. Lakše je uvjeriti manjinu (boljševike) nego ‘sve’, kao što je desnima lakše uvjeriti ‘svoje’ nego cijeli svijet. Stoga je logično da pojedinci (i ideologije) koji ‘znaju’ što je opće dobro, i dobro za sve, imaju izuzetnu sklonost zatvaranju.

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

CROPIX / Sasa Midzor Sucic

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Lijevi euroskeptici tragaju za Švicarskom na Balkanu
Snovi o kantonima u Hrvatskoj (i Bosni)

Ako ne možeš promijeniti svijet, promijeni barem svoju okolinu. Zvuči logično. Small is beautiful. Ali za razliku od Švicarske koja je dugi niz godina uspjela opstati kao mala i prekrasna, doduše zahvaljujući ‘mutnom’ kapitalu, ili točnije, ozbiljnom shvaćanju prava na vlasništvo, ili privatnome vlasništvu koji se u zlokobna vremena onamo sklanjao pred režimima ‘dobre volje’, Hrvatska, a pogotovo Bosna, koja je svojim ustrojem pokušala to postati, nikada nije imala socijalnu i ekonomsku snagu, a kamoli potrebnu liberalnu tradiciju za ostvarenje Švicarske na Balkanu, da bi si mogla dopustiti luksuz da Europi (ma u kakvom stanju ona trenutno bila) kaže ‘ne’.

Oslikavanje Europske unije kao korumpirane, kao imperijalističke udruge kojoj se ne bismo trebali pridružiti jer laže, koristi dvostruka mjerila, ne štiti radnike, i što-li-sve-ne, politički je nepismeno, licemjerno, socijalno neoportuno, kratkovidno, nerealistično i krajnje opasno. U našim mislima, i snovima, možda možemo zamisliti neko bolje stanje, neko ‘zlatno doba’, neki grad ‘sunca’ (a i o tome bi se dalo raspravljati), ali mi svoju povijest, pogotovo svoj zemljopis, ne možemo promijeniti i početi ih graditi neovisno o vremenu i prostoru - ispočetka. Vjerojatno se upravo u takvim mislima rađa najveća i najopasnija iluzija današnjih mladih i starih anteuropejaca.

Preporuka

Stoga našim političarima koji zagovaraju pozitivan odgovor na referendumsko pitanje o EU (a takva je navodno većina) predlažem da građanima ne pokušavaju obrazložiti što će dobiti s Europskom unijom (dobit će, kao i uvijek, ono što zasluže svojim sposobnostima, a ne – kao primjerice Grci - lukavim isisavanjem iz fondova), već da zajedno sa mnom mladim ljudima poput mojih studenata na Filozofskome objasne što će izgubiti ako ne uđemo, i na što će se balon naše ‘samobitnosti’ ustvari svesti. Svest će se na Balkan: na ono što smo imali (korumpirane, ksenofobične, a katkada i krvoločne režime), i na ono čemu smo mogli svjedočiti tijekom prošlih stoljeća.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi