PIŠE: ROBERT PERIŠIĆ

Mamić i Dudu - gospodar i radnik

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 28.10.2012 11:20
  • Objavljeno 28.10.2012 u 11:20
Eduardo da Silva Zdravko Mamić

Eduardo da Silva Zdravko Mamić

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić / Pixsell

Današnji nogomet je reklama za sustav u kojem živimo u kojem čak i najgore priče – kao ova s Eduardom – djeluju primamljivo. Jest da se tu radi možda i o eksploataciji djece, o legalnom dječjem radu, o lihvarenju, trgovini ljudima k'o konjima, ali vidiš – sve je to rezultiralo milijunima. Naprosto čovjeku dođe da si i on kupi malog Brazilca, pa da svi budu sretni

'Bio sam avangarda na ovim prostorima!' uzviknuo je Zdravko Mamić na presici braneći se od 'šmrkavca i škrca' Eduarda Dudua da Silve koji se krenuo okolo tužiti na ugovore što ih je s Mamićem potpisao kad je bio mio dječak i nije bio škrt kao danas. 'Eduarda sam upoznao preko Suzana... Suzano mi je pokazao dokumentaciju koja govori da je upravo on skrbnik Eduarda', prepričava Mamić početke tog slavnog prijateljstva.

Ne bih se bavio time tko je formalno u pravu – osim što mi je Eduardo simpatičniji, a to uz Mamića i nije teško postići. Zanimljiviji mi je ovdje usputni dio priče, podatak da je maloljetni Eduardo imao 'skrbnika' i prije negoli je upoznao 'pokrovitelja', kako se u ugovoru predstavlja Mamić. Kad sam bio klinac i sanjao nogomet, bio je popularan strip Nipper o vragolastom nogometnom talentu, dječaku koji je, kao siroče, imao svog 'skrbnika', a kako 'skrbnici' uglavnom imaju istu narativnu ulogu kao maćehe u bajkama, naravno da smo svi bili na Nipperovoj strani – no, mi naivci, tada nismo pojma imali da su 'skrbništvo' i 'pokroviteljstvo' zapravo budućnost ili, što reče Mamić, 'avangarda'. To se ne može poreći jer, evo, danas čitamo takve zaplete i to tek nakon što se jedan Nipper malo izmaknuo iz dosega pokrovitelja. A nije, opet, ni pokroviteljima lako, jer tu su i neka braća Kashmiri koji, kaže siroti Mamić, 'putem srpskog i bosanskog podzemlja dva puta šalju meni frajere koji žele naplatiti svoje cjelokupno pravo na transfer'. Takav je sportski milje i tu, braco, ne možeš preživjeti ako nisi prilično avangardan.

Mamićeva strana priče
Javno-privatni neoliberalizam

Nije da ne vjerujem Mamiću. Čovjek nam stalno govori istinu nogometa, pa i šire, ali to se ne može slušati – pa ga se masovno mrzi, a da se pritom nešto rjeđe dovodi u pitanje njegove principe: javno-privatno partnerstvo (on, udruga Dinamo i Grad Zagreb), 'investiranje', kupovina i preprodaja robe (ljudi), ostvareni profit i, zasigurno, opći napredak koji iz toga slijedi. Jer nije sve to palo s Marsa. Kad se, naime, stvar promotri analitički, onda današnju nogometnu kulturu možemo nazvati ekstraktom neoliberalnog kapitalizma – 'idealnim' kapitalizmom u najčišćem, promotivnom obliku.

Kažem 'promotivnom' jer su nogometne priče stoput sretnije od drugih priča koje se odigravaju po istim načelima. Zamislimo samo siromaha Eduarda kao djevojku – da je kojim slučajem kromosom pao drukčije, a da su noge bile jednako 'kvalitetne', sve se drugo moglo odvijati po istim načelima, ali malo brutalnije (uzimanje pasoša, batine itd.) i bez sretnog kraja s Arsenalovim milijunima. No, ako prihvatimo Eduardovu priču kao normalnu, mi smo već načelno spremni i na ovu drugu. Stoga nogometnu storiju zovem 'promotivnom'.

Kažem 'kapitalizam u čistom obliku' jer je nogomet ono mjesto kulture na kojem je prihvatljivo na pojedinca otvoreno izvjesiti cijenu kao na robu, čime se gledatelju promovira cijeli jedan pogled na svijet; cijena se, štoviše, ističe s ponosom (čak i 'nacionalnim', kao u Modrićevu slučaju), uz gromoglasnu javnu onaniju jer je, eto, ta cijena visoka, a tamo gdje je niska ili nam je naprosto pojedinac u društvu samo 'teret', tamo se cijena gromoglasno ne ističe, što ne znači da princip nije usvojen. Također, u današnjoj nogometnoj kulturi imena tajkunčina poput Abramoviča komentatori izgovaraju se uz drhtave prizvuke respekta, a tko imalo razumije ruske devedesete može samo zamišljati putove tog novca koji je, preko nogometa, eto, promoviran u sferu neupitnog štovanja. Na koncu, potpuno nevjerojatne zarade nogometaša 'pomažu' nam da prihvatimo sustav u kojem specijalni pojedinci zarađuju kao da nisu s ovog svijeta - s tom psihološkom pripremom sve bezumne socijalne razlike možemo shvaćati kao normalne.

Eduardova 'engleska' strana priče
Brazilac 'za ponijeti'

Sve u svemu, današnji nogomet je reklama za sustav u kojem živimo, spektakularna reklama u kojoj čak i najgore priče djeluju primamljivo – kao ova s Eduardom - jer, eh, jest da se tu radi možda i o eksploataciji djece, o legalnom dječjem radu, o lihvarenju, trgovini ljudima ko konjima, ali vidiš – sve je to rezultiralo milijunima. Naprosto čovjeku dođe da si i on kupi malog Brazilca, pa da svi budu sretni. Ako nije u tom investicijskom razredu, možda će probati s nečim jeftinijim.

Mamić je tu, ne treba se zavaravati, uzor mnogima, 'avangarda', zasigurno odgojno utjecajan među poduzetnim pojedincima na terenu, no njegova ogoljela i nekulturno prezentirana 'struka' zapravo ne bi bila toliki problem kad bi vrijedila samo u njegovu djelokrugu. Ali ne, jer i on je samo učenik većih igrača, promotor duha vremena, borbeni bek na tom zadatku.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi