U ovom trenutku – premda će studija čija je izrada trajala više mjeseci tek izaći na vidjelo i potvrditi to – sasvim je jasno da je izgradnja potpuno novog stadiona zapravo jedina realna opcija i za Hajduk i za Split te da je lokacija na kojoj se on danas nalazi jedina prirodna, logična, izvediva i isplativa.

I premda će se u idućim danima, tjednima i mjesecima – a nadamo se da se to neće protegnuti i na godine – o ovoj temi sasvim sigurno razviti žučna rasprava i zavladati kakofonija u javnom prostoru, osnovne činjenice o 'akciji stadion' naprosto se ne mogu i neće promijeniti. Došlo je vrijeme za oproštaj od Poljuda.

Još važnije, zapravo jedino bitno: došlo je vrijeme za potpuno novi stadion u Splitu.

Pola stoljeća staro remek-djelo Borisa Magaša i suradnika koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u mnogim segmentima bilo je revolucionarno: arhitektura kao struka dobila je avangardni primjer za pokazivanje, Split kao grad s njime je simbolično ušao u suvremeno doba, a Hajduk kao klub dobio je pozornicu primjerenu svojoj veličini, utjecaju i, što je najvažnije, svojim sportskim i komercijalnim potrebama.

Premda je i tada – zvučat će nam te fraze poznato u idućim danima, tjednima i mjesecima, a valjda ne i godinama –bilo onih koji su prigovarali da je selidbom s efektivno nefunkcionalnog i nesigurnog Starog placa klub 'izgubio dušu'.

Oronula hrpa betona i čelika

Poljud je danas zapravo oronula hrpa betona i čelika, čija su jedina vrijednost, osim referenci u strukovnim monografijama i almanasima, emocije i uspomene koje sa sobom nose generacije igrača i navijača. On je danas formalno zaštićen kao kulturno dobro, ali ne kao skulptura, već kao 'gradski stadion'.

Kada to prestane biti, kada izgubi funkciju, preostaju mu samo dvije opcije: ili ga konzervirati pa mu se diviti izdaleka, jer se moderan nogomet na njemu više igrati ne može, ili možda pustiti pokoju suzu i potom ga sravniti sa zemljom te mu eventualno odati počast tako što će novi stadion na istom mjestu biti osmišljen, projektiran i izgrađen kao suvremena i funkcionalna – pa možda i avangardna, zašto ne? – reinterpretacija Magaševa djela.

Drugim riječima, neka vrsta Poljuda 2.0, onoga koji će u idućih pedeset godina kreirati emocije i uspomene generacijama igrača i navijača.

Navlaš jednak proces odvijao se ili se odvija i u Londonu, i u Madridu, i u Amsterdamu, i u Torinu, i u Valenciji, i u Milanu: stadioni koji su povijesno i nogometno ipak nemjerljivo značajniji od splitskoga bez milosti su otpravljeni u povijest, knjige i kolektivnu memoriju, kao uostalom i Hajdukov Stari plac prije pedesetak godina. Splitski izbor danas je zapravo krajnje jednostavan, baš kao nekada: želi li nastaviti živjeti u prošlosti, pa makar to značilo da će dugoročno zaostajati za svim europskim i svjetskim trendovima te svoj klub osuditi na vječno kaskanje za suparnicima, pa čak i prosjekom, ili će hrabro iskoračiti naprijed, pa makar to podrazumijevalo i kakvu gorku pilulu.

U gradu u kojemu je tanka i često vrlo fluidna granica između neviđenog entuzijazma i potpune destrukcije, u kojemu je polarizacija sport koji se prakticira čak i iz čiste dosade i obijesti, u kojemu je broj 'stručnjaka' iz svih polja natprosječno velik čak i za zavidne hrvatske standarde, odluku o novom stadionu neće biti jednostavno donijeti niti provesti. No ako se složimo da glavni kriteriji u cijelom tom procesu trebaju biti razum i struka, onda je jasno da se – baš kao što smo detektirali na početku ovog teksta – čeka samo netko s političkim mudima tko će u simboličnom smislu skinuti flaster, pa makar malo zapeklo.

Najprije struka: premda studija koja se izrađuje već mjesecima ovih dana tek treba biti predstavljena, iz prvih signala sasvim je jasno u kojem smjeru idu njeni zaključci. Jedan od najvećih stručnih autoriteta, Ante Mihanović, bio je sasvim jasan kada je nakon detaljne analize zaključio da se Poljud može i dalje koristiti pod uvjetom da se trajno sanira, što bi značilo da u njega treba uložiti ozbiljan novac samo da bi bio funkcionalan u današnjem obliku, no da je današnji stadion 'nemoguće rekonstruirati' kako bi napredovao u odnosu na standarde koji su vrijedili prije pedeset godina.

Grad u stanju 'trajne sanacije'

A to znači da bi eventualnom odlukom o zadržavanju Poljuda u današnjem obliku i Split i Hajduk bili osuđeni na životarenje. Budućim generacijama prenijela bi se poruka da je u jednom trenutku odlučeno živjeti u prošlosti, da su emocije spriječile donošenje racionalnih odluka i da im je amanet ostavljena hrpa skalamerije s kojom će se one morati bakćati.

Dok će njihov nogometni klub – ako doživi taj period – cijelo vrijeme biti primoran egzistirati bez osnovnih preduvjeta koji bi mu omogućili rast, razvoj i barem pokušaj dostizanja konkurencije. Od prostora za publiku, kojem je standard već danas upitan, preko VIP sadržaja, koji svakom ozbiljnom klubu donose značajne prihode, do garaža, muzeja te ugostiteljskih i drugih komercijalnih sadržaja koji danas generiraju ozbiljan novac.

Svima, pa i Hajdukovoj konkurenciji.

Ali će zato imati 'spomenik kulture' u koji će svake godine morati ulupati milijune da bi bio 'trajno saniran' kako bi ga se zadržalo u 1979. godini, valjda da bi mu se prolaznici mogli diviti. Imat će 'nogometni' stadion s atletskom stazom oko terena, kao anakronizam te u nogometu već danas zapravo bizaran i zastario koncept koji se uglavnom može pronaći isključivo u sportskim godišnjacima i prašnjavim enciklopedijama.

Ako se u ovoj priči odlučimo koristiti argumentima razuma – a oni bi umjesto emocija valjda trebali podrazumijevati oslanjanje na racionalno rasuđivanje i donošenje jednako takvih odluka – priča oko splitskog stadiona još je jednostavnija.

Koliko god bilo komotno i komforno živjeti u doba u kojem je Poljud građen, u realnom životu to nema ni smisla ni svrhe i malo ćemo toga dobiti ako iz godine u godinu naričemo za vremenima u kojima smo svi skupa bili mladi i zgodni.

Jer vrijeme naprosto prolazi.

I kada se u Splitu organiziraju svečane akademije, kojima se obilježavaju okrugle godišnjice održavanja Mediteranskih igara 1979. godine, to je samo prigodničarsko bacanje para da bi se zadovoljilo par ostarjelih nostalgičara i zadržalo grad u stanju 'trajne sanacije'. A kada se, recimo, izrazi namjera organiziranja novih Mediteranskih igara, tu već dobivamo naznaku da Split ima barem mrvicu vizije, ambicije i želje ne gledati konstantno u retrovizor.

Htjeli – ne htjeli i svim emocijama usprkos, oko Poljuda su stvari potpuno jednake.