Na banalnost zla upozorila je davno mudra Hannah Arendt. Bila je u pravu.

Ratko Mladić ukazao se pred Haškim tribunalom u petak, u deset ujutro: ušao je ne baš sigurnim korakom s nekim kačketom na glavi, salutirao i sjeo. Sudac Alphonse Orie, onaj za kojega je Luka Mišetić mislio da mu je Gotovina simpatičan, bio je nadasve uljudan – kao i obično. Za nekoliko minuta pokazalo se da je prvi dojam o Mladiću bio krivi dojam: taj naizgled krhki starčić, otežanom govoru usprkos, ubrzo je pokazao zube. Prvo je malo zdvajao nad vlastitim zdravljem; onda je ustvrdio da ga niti slovo iz optužnice ne zanima; odvjetnika po službenoj dužnosti, Aleksandra Aleksića, očigledno inteligentnog čovjeka, vičnog haškim procedurama, par puta je doveo u nepriliku.

Nakon što je čuo sažetak optužnice (strašan, kakva li je tek cijela optužnica!) Mladić je sve to skupa nazvao 'gnjusnim' i 'monstruoznim' i rekao da on nije nikoga ubio. Tu smo se prisjetili Adolfa Eichmana: ni on nije nikoga ubio, osim što ih je nekoliko milijuna poslao u smrt na uredan birokratsko-industrijski način. Ovi naši balkanski zlikovci – srećom! – nisu bili toliko uredni, mada su se nakon pada Srebrenice Mladić i njegovi zaista bili potrudili da na relativno dobro organiziran način pobiju tih sedam-osam tisuća nenaoružanih civila, pokopaju ih teškom mehanizacijom, a kasnije čak i premjeste tijela.

Mladićev cjelokupni stav bio je arogantan, ali i licemjeran: s jedne se strane tužio na slabo zdravlje; da sporo misli, teško shvaća i slabo se izražava; s druge je strane već postavio temeljne osnove svoje obrane – on je, dakako, samo 'branio svoj narod'; on 'nije ubijao po Libiji'; on je general i traži tome primjereno postupanje s njim. Odbio se izjasniti o optužnici i tražio je više od propisanih mjesec dana da se s njom upozna. To mu je sa žaljenjem uskraćeno (ipak je riječ o samo 37 kartica teksta) i nova statusna rasprava zakazana je za 4. srpnja.

Eto ga tamo već jednom...

Postupak izručenja Ratka Mladića u Den Haag bio je estradiziran preko svake potrebne mjere, to je valjda postala policijska moda. Iz Specijalnog suda u Beogradu, usred bijela dana, bile su krenule dvije kolone policijskih vozila uz uobičajeni cirkus od plavih svjetala i sirena, pak sad vi pogodite u kojoj je 'marici' Mladić... Nizozemci su bili još temeljitiji: avion Falcon 50 srbijanske vlade ušao je ravno u hangar i vrata su se spustila. Pažnju novinara skrenuli su na helikopter Dauphin ispred hangara koji je u jednom trenutku uzletio, a iza hangara je doletio još jedan isti takav. Dok su svi gledali u nebo, u scheveningenski zatvor ušla su tri policijska vozila s Mladićem. Ni s Miloševićem ni s Karadžićem nisu se toliko trudili.

Daljnja estradizacija uslijedila je oko Mladićevog zdravlja. Naime, njegov beogradski odvjetnik Miloš Šaljić pokazao je nekakav papir za koji tvrdi da je povijest bolesti iz beogradske VMA i da ga je dobio od 'bivšeg agenta CIA-e'; tamo da piše kako je Mladić liječen od raka limfnih žlijezda 2009. Ministar obrane Šutanovac pobjesnio je i demantirao to; zamjenik tužitelja za ratne zločine Bruno Vekarić nije se mogao suzdržati: da je Mladić 2009. imao taj limfom, bio bi već nekoliko mjeseci mrtav, kazao je. Dok je sjedio u pritvoru, Mladića su posjetili razni liječnici-specijalisti, među kojima i Slavica Đukić Dejanović, predsjednica parlamenta, u civilu neuropsihijatrica; odbila je podijeliti svoj nalaz s javnošću, što je normalno. U donekle preuranjen posjet Ratku Mladiću došao je bio i ministar zdravlja i bivši ministar obrane Zoran Stanković, inače patolog-obducent, specijalist sudske medicine. Naravno da je šovinistička ekstremna desnica udarila u naricanje i zdvajanje guslarskog tipa: te 'srpski heroj, a ne zločinac'; te 'bolestan čovjek'; te 'otrovat će ga kao i Miloševića' itd. Opći je dojam u Srbiji, međutim, da je svima laknulo: eto ga tamo, već jednom.

Ratko Mladić, prispjevši u Scheveningen, nije gubio vrijeme: iz Ministarstva vanjskih poslova Srbije čujem od pouzdanog izvora da se Mladić odmah popeo na glavu konzulatu Srbije u Den Haagu učestalim telefonskim pozivima. Prema konzularnom osoblju ponaša se kao da su njegovi podčinjeni: naređuje da se odmah ujutro pojave kod njega; zahtijeva ovo i ono; arogantan je i dosadan. Tek će oni vidjeti svoje narednih mjeseci i godina...

Šešeljev klijent?

Do 4. srpnja, dakle, Mladić bi se trebao upoznati s optužnicom i sastaviti svoj odvjetnički tim. Još u Beogradu rekao je da bi najradije za odvjetnika uzeo Vojislava Šešelja, tako bi Šešelj namjesto jedne imao dvije budale za klijente. Pravni stručnjaci kažu da je to teorijski moguće: Statut Tribunala nema ograničenja za odabir branilaca ako su registrirani advokati ili su profesori prava, što je Šešelj i bio u Beogradu – na sramotu Pravnog fakulteta. Nema sumnje da će utrka među odvjetnicima biti dramatična: što zbog marketinških razloga, što zbog visokih honorara u Tribunalu.

Kad smo kod novca: država Srbija sada treba isplatiti obitelji Ratka Mladića zaostale mirovine u iznosu od oko 4,5 milijuna dinara (jedan euro – 97 dinara, trenutačno, jer će euro rasti); nakon toga, dok je Mladić živ, mirovina će iznositi skoro tisuću eura mjesečno po sadašnjem tečaju. Odvjetnici, dakle, imaju motiv – barem u ovome prvome trenutku.